среда, 31. децембар 2008.

Možda i ona pročita 8, Kratke priče

Nekad sam sve svoje pesme i priče čuvao u jednom rokovniku. Kasnije, kad se pojavio kompjuter, počeo sam to da skladištim na hard-disku. Sad je to razbacano i po netu, jer nikad se ne zna kakav virus može da se zapati. Naravno, ima toga i na papiru...
No, nije to ono o čemu želim da pišem. Radi se o sledećem. Pre nekoliko godina neke svoje priče sam odštamapao na nekoliko stranica. Ona je trebala da otputuje kući, pa eto joj štiva da se edukuje i da joj brže prodje vreme. Papir je bio kopirajući, to jest odmah sam dobio i svoju kopiju koju sam čuvao. Priče su mi bile na onim malim, plastičnim, disketama, a diskete kao diskete, da ne kažem plastika kao plastika... Očas posla strada. Tako sam to pogubio pre nego što sam uspeo da ih opet vratim na hard-disk. Ako izgleda čudno ovo šetanje sa disketa na hard-disk i obrnuto, podsećam da je nekad prostor u kompjuteru za skladištenje bio jedva desetak megabajta, pa je moralo da se štedi na svakakve načine.
I tako, kada sam, konačno, našao prostora u kompjuteru i vremena da te priče prebacim, nisam mogao da nadjem svoj papir! Znam gde bi trebalo da bude, ali nije! Tražim ga par meseci, ali nikako da ga nadjem. Zvao bih nju da vidim da li ona to čuva, ali je problem to stakleno zvono ili zlatni kavez u kome živi. I, tako, okolo naokolo, sve nešto možda bude, a ne mora da znači...
Ako ona, možda, ovo pročita, neka mi javi da znam šta je bilo sa tim pričama... A možda i ja nadjem svoj primerak!

понедељак, 29. децембар 2008.

Možda i ona pročita 7, Kad odem

Idemo u rat...
U, jeeee...
To mi je bio prvi komentar... Neko u mojim godinama i rat ne shvata ozbiljno, to je nešto ne ide uz način mog života.
Realno gledano, to i nije rat. Tačno je, tamo se puca, pobunila se lokalna plemena, traže neku svoju vlast, ovi drugi im ne daju, pa malo maltretiraju jedni druge, malo se pljačkaju, siluju, pale kuće...
Ja nisam iz tog filma. Ne shvatam nasilje kao nešto nužno da bi se postigao cilj... Smatram da sve može lepo, ljudski... Možda je to i problem - nismo ljudi!
Da pre polaska sam je zvao. Bila je kući, sama, čekala da se javim. Igrao sam neku ratnu igru na kompjuteru i, zezajući se, rekao joj da idem u rat. Kao da je to normalno, kao da idem po hleb i mleko.
Onda je krenulo... Najpre sam čuo tišinu. Pa jedva čujne jecaje, kao da neko plače. Hej, šta se dešava? Jesi li to ti još uvek s druge strane? Da li ja to dobro čujem? Daj, ne drami... Šta ako sada udju u sobu mama i tata i vide te takvu?
Tek onda je krenulo... Prava provala... Ma, neka se nose i mama i tata i svi... Zašto baš ti?
Nisam znao šta da odgovorim. A i šta da odgovorim? Da nije sve tako kao što izgleda? Da se ovi što prete da će da nas biju zezaju? Ona zna da ja mislim da je to zezanje, ali ona ne misli tako!
Igrao sam se dalje... U mislima ona, na kompjuteru razbijam protivnika, iz zvučnika dopire Balašević:
"Hej, budi jaka ti
najlakše je plakati,
to nam samo Gospod svira
jesenju sonatu..."
Čoveče, puk'о sam najednom... I sve shvatio... I poželeo da se nisam ni rodio...

недеља, 21. децембар 2008.

Mislim da imamo hit

Rekoh već, internet je čudo... U klubu obožavaoca Elvisa Jr. Kurtovicha na Facebook-u sam video kratku poruku na zidu koja je glasila: "Mislim da imamo hit". Nasmejao sam se i poslao poruku osobi koja je to postavila. Inače, to je deo priče sa prvog albuma Elvisa, nadjite ga i preslušajte, neću da prepričavam. U protivnom, teško da će vam biti jasno o čemu se piše. Zanimljiva prepiska se razvila... 
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
JA: Pet minuta sam se smejao kad sam procitao tvoju poruku na zidu...
Podsetilo me na vreme kad sam prvi put preslusao taj Elvisov album.

Pozdrav
ONA: E bas lijepo......
A ja se uvijek sjetim kad se elvisova kaseta (bez omota) nasla u kesi sa teglom meda a ista se nasla u mojim rukama pa onda na mermernoj ploci fontane na zeljznickoj stanici u SA (slucajno razbivena od istu) i tako se sva kaseta umeljala u med pa sam onda izvlacila traku i prala je (kunem se) i onda razvukla istu na krosnju kljena ispred tetkine kuce (ziva istina) i tako opranu i osusenu uredno sam je vratila poznatom metodom uvtanja kotacica zabodenom drvenom olovkom hahahaha i radila je posle toga ....to je moje sjecanje na Elvis Elvis Elvis J.
Pjet'o je rekao kokoski nisi neka ljepota ali dobro kokodaces!!!!!
Pozdrav back
JA: Ali kako je radila posle toga? :) Moglo li se sta razaznati? I posle tvrde da su kasete slabi nosaci zvuka...
Muzika ti je i dobra, ali rijeci... Idi kuci promeni rijeci i vrati se opet!

ONA: Da moglo onako nesto kao kroz med (maglu) ha ha ma jeste svirkala je ....kasete zakon najbolje sam voljela kad dodje vrijeme da se recka upropastena traka makazicama pa sastavlja selotejpom...ode prva strofa k vragu :)
Ali Evlis je napisao nove rijeci
Elvis je kupio svojoj djevojci dijamantsk prsten.....
Otpjevaj to jos jos jednom ali pazi ovaj put snimamo ......
JA: Znaci, ti si starija ;) generacija koja je slusala ploce i ono pucketanje i preskakanje na najlepsem delu pesme... Ovi danasnji klinci pojma nemaju kakvo je zadovoljstvo pokusavati da uklonis preskakanje tako sto stavis metalnu paru na drzac igle ili gramofon podignes u stranu za par centimetara...
Inace, moj prijatelj i ja smo "Mitove i legende" poklonili mojoj sestri za rodjendan. Hteli smo da joj poklonimo svoju plocu, pa smo trazili nesto sto niko ne zna da prelepimo omot. Elvisov LP je bio star desetak dana, idealan za tako nesto. U to vreme je malo ljudi kod nas (ja sam iz Leskovca, juzna Srbija) znalo za Elvisa. Nas dvojica smo bili medju tim srecnicima :) Zato smo i uzeli taj LP, jer nismo hteli da se potpisemo ispod bilo kakvog albuma :)))) I tako, zurkica, hajde da pustimo tu vasu plocu, kad, posle prve pesme krene ono "Dobro vece dragi slusaoci..." gde se i mi iznenadimo. Srecom, posle par pesama svi se utopili u neke svoje price, pa i nisu pazljivo slusali... Eh, sto bih voleo da znam gde je to zavrsilo...
ONA: Ja sam dobro drzeca starija djevojka hahaha
Imala ocuvane ploce pa nikada nisam probala metalna para trik (nit isla na akciju nit skuvala supu ) i nazalost nikad otisla na njihov koncert...Ali sam

Sretna sto sam odrasla i provela najljepse godine svog zivota u vremenu kad smo pusili jeftine cigare, stopali do mora, slusali puckanje sa ploca, lijepili kasete,bez mobilnih iphona ipoda i ostali dzirlo zajebancija.

Sjecam se kad sam kupila prvu prvcijatu plocu, bjese to Beastie Boys
" Licensed to Ill" i ponosito je stiskala pod miskom izlazeci iz Jugotona
ha ha bjese to poodavno.....16 godina kasnije stojim u masi i cekam da se pojave bistijevci (podrtavajuci od srece i alkohola :))) i tako se valjda covjek-zena zanese pa ne razmislja da su i ti ljudi ostarili pa kad se pojavise metuzalemi ja se prenuh iz sna hahaha medjutim skakucu momci i dalje kao da im je 20 ....
A o zavrsavanju ploca, malko je tuzo pa cu da skratim :)
Kad je poceo rat i kad sam spakovala svoje stvari i napustala stan mislila sam sta sa plocama da radim jer ih teglit ne mogu, a srce mi puca da ih ostavim (mrskom neprijatelju haha) i onda sam ih molicu lijepo "sakrila" u svoj krevet na rasklapanje :( kao da ih gore pomenuti ne moze naci i kraj price... ploce nikad vise nisu vidjene...

Pozdrav iz Atlante (gdje zivim i radim) i nosim majice kratkih rukava usred decembra :)
JA: "Interesantna je prica kako" sam ja kupovao Elvisov prvi album vise puta. Za prvi put sam vec pisao. Posle, kad sam hteo da ga kupim za sebe nije ga bilo vise u prodaji. Onda sam ga nasao kod ulicnih prodavaca ispred SKC-a u Beogradu, negde 1988. i uzeo ga bez razmisljanja, naravno. Nakon par godina sam ga nekom pozajmio i zaboravio kome sam ga dao, pa mu se izgubio trag. Devedesetih godina sam na lokalnom radiju sa bratom radio emisiju o domacoj pop-rok sceni (kad kazem domaca, mislim na ex-Yu prostor). Gostovao nam neki tip, zaboravio sam iz kojeg benda, i imao je kod sebe disk koji je sam radio sa nekim redjim izdanjima domace muzike. Jo radosti kad videh da je tu i Elvis J. Kurtovich!!! Kakva je jurnjava bila da se to hitno iskopira, jer se ovaj vraca za Beograd... Usput, emisija se zvala "Da Bog da crk'o r'n'r kad ga svako svira"!
Posle je burazer, ni sam ne znam kako, dosao u posed dva LP-ija!
Sad je lako, internet je cudo, skinuo sam ga sa 3-4 sajta...
Tako da ja, ispalo je, iz hobija skupljam Elvisov prvi album.

Pozdrav iz Leskovca, gde sutra zvanicno dolazi zima.

Emira

Već treći put je doterivao kravatu pred ogledalom. Pomerila se milimetar kada je stavljao na sebe parfem koji mu je ona kupila za prošli susret. U principu nije voleo parfeme i sve te stvari. Vrhunac bi bio kap-dve kolonjske vode, ali ovo je bilo nešto izuzetno. Njegov godišnji sastanak sa najboljom drugaricom iz škole...
Osam godina sreću se tog dana i povere detaljnije jednom drugom šta su radili, doživeli, videli od prošlog susreta. Tada jednostavno pobegnu od svih i misle samo na taj susret, susret koji je postao pravi mali ritual. Zna se: nedelju dana ranije on je nazove telefonom i kaže da je rezervisao sto i da je čeka da dodje u pola osam. Onda bi se našalili na račun obaveza koje su imali prethodnih godinu dana i zbog kojih se nisu čuli, pomenuli svoj izgled i obećali da će svako prepoznati onog drugog prvi, jer je to samo nepuna godina kako se nisu čuli i videli... Da, bitno im je to veče...
"Mislim da je krajnje vreme da joj priznam sve" reče tiho proveravajući mašnicu na poklonu koji joj je kupio.
"Kada bude kazala da se razvela, priznaću joj da sam je voleo oduvek. Da sam je pratio, da sam uvek znao šta se dešava sa njom, da nisam mogao da izdržim, a da je ne vidim barem jednom u nedelju dana, makar i krišom."
Pozvao je taksi. Noć je već odavno bila tu. Ulične svetiljke i reklame su bojile višemilionski grad. Treperila je svetllost iz ugla proistekla od neke neispravne neonke. Eksirao je jedno žestoko piče i krenuo ka izlaznim vratima, jer je taksista trubio...
"Krajnje je vreme i da joj sve priznam, jer i ne mogu više ovako. Neka zna da su sve moje ljubavi lažne, da nijedna od onih koje sam spominjao u stvarnosti ne postoje... Postoji samo ona..."

* * * * * * * * * * * *

Već je kasnila čitavih dvadeset minuta, što joj se nikad ranije nije desilo. Popio je i drugi aperitiv i osećao da mu se i pogled polako muti kad ju je ugledao. Prepoznala ga je, prišla stolu i sela.
"Sada će da krene priča o ludom taksisti koji ne poznaje grad..."
"Izvini što kasnim, ali upala sam kod nekog novog taksiste, koji uz to i pojma nema sa vožnjom. Odvezao me tri bloka odavde, dok mu ja nisam pokazala put..."
"Bože, koliko je znam... Sad će da kaže da ima puno toga da mi kaže, ali ne zna odakle da počne."
"Imam toliko toga da ti kažem, ali ne znam odakle da poćnem... Šta ima novo kod tebe? Što se ne ženiš?"
"Nemam vremena... Stalno sam u gužvi na poslu, znaš kako je to s mojim poslom..." počeo je opet da laže. Bilo mu je mrsko, ali šta je mogao. A onda mu se, kao i uvek, razvezao jezik i počeo je da priča srceparajuću priču koji je pročitao u nekom TV-dodatku.
"Razvela sam se" rekla je iznenada.
"Sigurno joj je dosadila moja priča!" pomislio je pre nego je upitao:
"Kako?"
Počela je da priča kako tako više nije išlo... Sve je to već znao. Pustio je da priča, a on se usredsredio na večeru i povremeno bi klimnuo glavom i rekao:
"U pravu si..."
Poznavao je potpuno. Svaku njenu rečenicu je znao pre nego što ju je ona i zamislila. Sve mu je bilo u glavi, čitav scenario. Znao je da će na kraju zaplakati za tim ološem što joj je bio muž i da će onda doći njegovih pet minuta.
Jeo je polako i povremeno bi je pogledao. Nije se izmenila. Ista ona lepotica iz srednje škole, a od tada je prošlo... Ponekad bi koja njena reč i dospela do njega, tek toliko da zna dokle je došla s pričom i koliko je još ostalo do kraja njenog monologa. U svojim mislima on je već otišao previše u maštanja i bilo je suviše lepo da bi prestao da misli na to...
"I tako, razvela sam se i shvatila da me on nije dostojan. Imam vremena da krenem iz početka. Ne želim da izlazim s muškarcima neko vreme. Ovo s tobom je naša uobičajena večera nakon okupljanja ekipe iz razreda. Shvatićeš zašto ću otići malo ranije... Izvini...
Bilo je super sresti starog prijatelja opet... Vidimo se opet dogodine, zar ne?"
"Normalno, vidimo se..."
Ispratio je do izlaza i pomogao da udje u taksi. Na rastanku ga je poljubila, kao i uvek, i rekla taksisti adresu.

* * * * * * * * * * * *

Ostao je sam na uglu, dok su ljudi prolazili okolo... Pogled mu se gubio za žutim autom. Opet je nešto ispustio... Biće prilike sledeće godine... Nije znao šta da radi... Da viče, plače, moli... Onda se okrenuo, pogledao niz ulicu u vozila koja su mu dolazila u susret, iskoračio preskočivši pritom baru, podigao ruku i viknuo:

"TAKSI!"

петак, 19. децембар 2008.

Možda i ona pročita 6, Pesme


Podasetnik


Iz nekih starih razloga
ne mogu bez tebe ni malo
a tek ovako ne vidim
da ću negde ikad stići
nad nama kao da se skupilo
davno prokletstvo pa pritiska
krade nam svaki mogući dan
koji bismo proveli zajedno
kasno je da se menjamo
valjda imamo vremena za nas!

*****

Ja ne brinem za nas

Noćas sam tebe sanjao
na uvo ti tiho šaputao
ne čekaj zoru uzalud, zaspaćeš
ne moraš budna u novi dan.

Noćas sam o tebi maštao
čuvao te od tužnih misli
prikradao se lagano uz tebe
redjao ti zvezde po kosi.

Noćas sam samo tebe video
u sebi sam se opet zapitao
koliko treba sreći da dodje
ma, ja ne brinem za nas.

*****

четвртак, 18. децембар 2008.

Komentar na "Boemi"

"Spirice, oni su boemi zbog nacina zivota kojim inace zive, a kad popiju narucuju sve same divne starogradske pesme za srce i dusu ili i sami zapevaju takve pesme, recituju stihove, a majstori i ostali traze Sinana, Semsu, Kemala... i zavijuse slicne njima, ne recituju nego psuju, tetoviraju se JNA 75`, dok boemi pisu stihove po salvetama. Mislim da je u tome razlika. Boem je gospodin u dusi.
Pokusala sam da ti ovo prosledim na blog, ali poruka mora da sadrzi samo 300 karaktera. Sorry."

Evo, smestio ja tih 300 i više karaktera... Samo, i Žika Obretković je pisao pesme na salveti u kafani i ima i objavljenu knjigu pesama.
Eh, da... Sličnost koju sam ja našao u boemima i majstorima su litre... Da li mora da se loče da bi se recitovali stihovi? Ili, što bi rekao majstor: "Ej, kafano, tuuuuuuugooooo mooojaaaaaaaaa!" Naročito ovi naši boemi ili "boemi" iz Leskovac. Ako ima takvih.

среда, 17. децембар 2008.

Boemi

Pre par godina je u "Politici" (ako nisam pogrešio) izašao tekst o leskovačkim kafanama i kako ih je sve manje, pa boemi nemaju, mučenici, više gde da se sastaju. Koliko se sećam, bila je i neka slika tih, tzv. boema, sa nekom tužnom facom...
E, sad... Ono što mene tera na razmišljanje je jedno prosto pitanje: zašto obični ljudi, npr. šoferi, ulični čistači i slični njima, kad se napiju u kafani su pijandure, a druga grupa ljudi, npr. novinari, književnici i slični njima, kad se napiju u kafani postaju boemi?

субота, 6. децембар 2008.

Možda i ona pročita 5, Sihaya

Internet je čudo. Gomila ljudi skrivena iza kompjutera s kojima možete da se dopisujete. Evo šta se meni desilo.
Upoznam... Ovo upoznam je relativan pojam, jer koliko možete znati nekog koga ne vidite - da li je ono što on(a) piše o sebi tačno? Da li je Ivan Ivana ili obrnuto... Dakle, upoznam jednu osobu i krenemo u prepisku. Ko si, odakle si, šta radiš... Pa privatna pitanja tipa brak, deca, unuci... Ja odgovorim da sam se jednom zamalo oženio i usmerim je da pročita moju priču sa bloga, jednu iz serijala "Možda i ona pročita". Pročita je ona i pošalje mi priči koju je napisao neki Haruki Murakami i koja se zove "O susretu sa 100% savršenom devojkom jednog prelepog aprilskog jutra". Tu se radi o susretu momka i devojke koji su bili 100% jedno za drugo, ali su hteli da to provere i vremenom zaboravili jedno na drugo.
To mene inspiriše da napišem nešto čega sam postao svestan pre par dana. Naime, čuo sam se posle dugo vremena sa jednom drugaricom. Pričamo, pa se dotaknemo i osoba koje znamo, a da ih ona druga strana ne sreće, za razliku od prve. Kaže mi ona da je, tako, jedna drugarica dobila ćerku, da to dete ima nekih 4-5 godina i da joj je postalo svejedno u životu. Posvetila se detetu i sve ostalo zapostavila.
To mene inspiriše da napišem ovoj internet poznanici moje vidjenje priče onog Japanca, ili odakle je već. Doslovce ovo:
"
Sjajna priča... Tako je to kad se ne prepozna trenutak. Podsetilo me na vic o Muji koji ide ovako: Bila poplava. Velika, voda došla do krovova kuća! Ide spasilačka služba čamcem i skuplja ljude da se ne podave. Dodju do Muje i kažu mu "Hajd' Mujo, ulazi u čamac!" Mujo odgovara "Ja sam veliki vernik, mene će Alah spasiti!" Pogledaju oni u čudu, ali šta će, ko bi se raspravljao kad ima toliko ljudi za spasavati. Isto bi i sa drugom i trećom ekipom. Na kraju se Mujo udavi i ode na onaj svet. Tamo dodje pred Alaha i sav začudjen pita: "Kako to da meni, velikom verniku, nisi pomogao kad je trebalo?" Pogleda ga Alah zbunjeno, zatraži da mu donesu neku knjigu, pogleda u nju i kaže: "Kako, crni Mujo, nisam? Pa triput sam slao čamac po tebe!"
Tako je i s nama. Ne udjemo u čamac iz ko zna kog razloga. Ali, opet, ko zna zašto je to dobro, jer 100% ne postoji, osim u onoj priči. Možda bi se, na primer, dosad razveli... Ovako, ostaje nešto što nije mržnja :) Barem meni.
Usput, devojka iz moje priče nije napustila onog, imaju ćerku i pre par dana sam slučajno saznao (zajednička prijateljica, šta ćeš) da se posvetila detetu i da joj ostalo nije važno, ma šta to značilo. Suprug kao da ne postoji, tj. to je neko ko prolazi tu... Ta drugarica će sutra-prekosutra da dodje kod mene, pa će da mi ispriča detalje. Koji detalji, pa ja sve znam...
Izem ti život kad ti je dete sva razonoda. Naravno da je dete broj 1 u životu i sve se daje za njega, ali imam utisak da je u ovoj priči dete zaklon za životni promašaj."
Pošaljem to i zgranem se nad odgovorom:
"- Prvo sam bila u schoku - sta, jel to ovaj nepoznati internet poznanik prica o mom zivotu.. cek cek, pa i ja imam plave oci, a ne, ne znamo se, ipak je sve samo koincidencija, razlikuje se u nekim finesama ali sustinski su price iste :( na zalost."
Koliko ima nas koji se u životu sakrijemo iza nekih stvari i propustimo sve ostalo? I da li imamo snage da sebi to priznamo i pokušamo da nešto promenimo?

Memorijalno naselje Overkill

Već sam pisao o Travianu... Na ba3 serveru iz zezanja sam napravio selo koje je najudaljenije, da ne objašnjavam sad detalje. Ko igra Travian shvatiće, ko ne igra džaba mu pojašnjavati. E, sad, kad je tom selu trebalo nadenuti ime, zapelo je. Kako ga nazvati? U razgovoru sa mojim prijateljem Vladom (treba li reći da i on igra Travian?) njemu padne na pamet da ga nazovem Overkillce. Odmah sam prihvatio. Overkill je ime kojim se naš prijatelj Sale služi dok igra taj isti Travian. Navukao nas na tu zaraznu igru, pa eto, da mu se zahvalim, nazovem selo po njemu. Onda je Vladi palo na pamet da i on napravi selo pored mog, daće mu da neko slično ime... Naravno, nije bilo teško naći ime. Pošto je selo bilo desno od Overkillca, tako je i nazvano - Desno Overkillce. Onda je usledilo i Gornje Desno Overkilce, pa Levo Overkillce... Ma, čitava gomila Overkillaca, proizvevši tako nešto što smo nazvali Memorijalno naselje Overkill. Na kraju je stvorena i alijansa - Overkillovi Sledbenici, skraćeno OverSled.
Pre par dana dobio sam u igrici poruku koja me je nasmejala. Doslovce je glasila: " Super ste, polako postajem obožavatelj lika i djela Overkilla, evo imam novo selo, daću mu to ime :) ". Prosledim poruku kolegama Traviancima sa potpisom: Overkill zaraza se širi. Zahvalim se toj igračici i pitam za dozvolu da je stavim u profil. Naravno, dobio sam dozvolu.
Onda mi se desi da na drugom serveru, gde sam dva sela poklonio komšiji, a sačuvao jedno, tek' koliko da s vremena na vreme mogu da vidim šta se dešava, dobijem poruku: "Šta ćeš sad da radiš, hoćeš opet da praviš najudaljenije selo na serveru?" Sutradan mi se Vlada hvali kako, opet, na tamo nekom desetom serveru, on pravi neko selo koje će da dobije Overkill u nazivu i odakle će da se izrodi neko novo Memorijalno naselje Overkill...
Onda sam shvatio da treba pokrenuti akciju: JEBEŠ SERVER BEZ MEMORIJALNOG NASELJA OVERKILL!!!

уторак, 2. децембар 2008.

Možda i ona pročita 4, Žrtve

Ko zbog koga živi, roditelji zbog dece ili deca zbog roditelja? Naizgled, veoma lako pitanje. Svaki roditelji bi odmah rekli da žive zbog svoje dece i da bi sve učinili za njih. Da li?
Kad dodje trenutak da to dete treba da potraži svoju sreću izvan kuće, na svetlo dana izadje usud ovog podnevlja. Ko će nas da čuva? Jel' se tako poštuju i vole roditelji koji su te stvorili i sve učinili za tebe? Da li im se tako vraća sva ta ljubav? I deca, šta će, ostanu da žive s mamom i tatom, stalno se pitajući da li bi im bilo bolje da su otišla da žive svoj život.
Sebično od strane roditelja? Misle na sebe... A mi, deca tih roditelja nemamo srce, hrabrost ili šta već, da nazovemo stvari pravim imenom i utapamo se u sredinu u kojoj smo. Naučeni smo da mame i tate najbolje znaju šta je dobro za nas. Uzimamo komšije da ne bi išli u drugi grad i grešku shvatamo kad je već debelo kasno za ispravljanje. Ili, možda, nikad nije kasno za ispraviti grešku?
Ne znam, možda pitam roditelje...

среда, 5. новембар 2008.

Moj prijatelj je imao promociju knjige 2

5.11.2008. bila je promocija u Lebanu. Čak sam i ja bio pozvan da kažem koju. I rekao sam, naravno. Pravi apsurd je što sam ja taj koji treba da preporuči ljudima knjigu. Apsurd! Radi se o tome da sam u školi morao da za neki rad iz srpskog rastumačim neku pesmu, tj. da kažem šta je pesnik hteo da kaže. Ja rastumačio, ali se ispostavilo da sam, što bi se reklo, "promašio temu". Nije pesnik to hteo da kaže, već... Pitao sam se "kako to znamo na šta je pesnik mislio"? Da li pesnici uz svoje pesme štampaju i objašnjenje na šta su mislili, ili idu od čitaoca do čitaoca i govore mu na šta su mislili... Na žalost, prošlo je dosta godina pa se ne sećam o kojoj pesmi je reč. Možda bih danas shvatio šta je pesnik hteo da kaže :)
Od tada ne volim da čitam pesme. Stalno imam utisak da mi neko stoji iznad glave i čita misli, jer ne shavtam o čemu pesnik piše. Medjutim, ovu knjigu sam pročitao celu. Najpre zato što sam znao koliko je truda uloženo da bi bila objavljena, a posle što sam shvatio čitajući da su te pesme interesantne, zanimljive i čitke! Posebno neke :)

недеља, 2. новембар 2008.

Pobednik

Stigla je tačno u minut, po svom starom običaju. Za nju i njenu pedantnost su čak i mali, žutoliki Japanci bili neradnici i lenčuge. Pogledala me je. Složio sam facu u stilu "Zar je već osam uveče", iako sam znao da to kod nje ne pali. Žurno sam se oblačio trudeći se da ignorišem njene pridike, jer sam ih ionako već znao napamet. Mislim da bi ih do sada naučili i oni pomenuti Japanci, bez da znaju i jednu reč srpskog. Sve je tu bilo isto, mesecima: Šta ja mislim, zašto sam uvek dremljiv, nikad ne stižem na vreme... Po običaju, na kraju njenog predavanja bih upitao šta ona traži sa mnom? Znao sam šta će reći, kako sam joj izazov i, ako uspe mene da promeni, promeniće svakoga.
Trgao sam se. Rekla je nešto sasvim drugo, ono što uopšte nisam očekivao. Prvi put je priznala da sam u pravu, da ne zna zašto je sa mnom, da će se ugledati na Boga, jer je i on digao ruke od mene. Nisam verovao sopstvenim ušima... To nikako nije ličilo na nju, jer se ona nikada ne predaje!
Osećao sam se i glupo i pobednički u isti čas. Glupo - jer nisam znao šta da kažem, pobednički - jer je, ipak, priznala da mi ne može ništa. Taj predugi minut ćutanja je prekinula pitavši me o čemu sada razmišljam. Gledao sam je belo, napola zakopčane košulje, ljuljajući se pomalo. Šta sada? Jedan deo mene je govorio da treba da nastavim kao da se ništa nije dogodilo, a drugi je tvrdio da smo došli do raskršća.
Znala je za moju dilemu, video sam joj to u očima. Koliko god da sam se trudio da ostanem svoj, ipak je deo mene bio u njoj i posmatrao me izdajnički s njene strane. Nasmešio sam se koliko sam mogao. Kiselo. Bio sam totalno u autu, nespreman i razoružan.
- Sve je u redu, ostaćemo prijatelji, zar ne? - rekla je.
I dalje sam ćutao, a u glavi mi je zvonilo. Morao sam da razmislim, da sredim misli, sve je ovo nekako iznenada. Šta ja znam... To sam joj i rekao. Trenutak kasnije, izašla je. Gledao sam zatvorena vrata sledećih pola sata. Nisam se pomakao. Šta sada? Onog trena, čim je zatvorila vrata, sve mi je postalo kristalno jasno. Onaje uvek bila u pravu i trebam joj to reći. Hteo sam da pojurim za njom, da je stignem pre nego što umakne u spletu ulica, ali noge nisu slušale. Pokušao sam da je dozovem, ali nisam pustio ni glasa. Nije me bilo. Umesto mene stajao je neko ko je propustio sve vozove i sada se švercuje u nekom teretnom vagonu. Nisam ličio ni na šta.
Već nekoliko dana se ne javlja na telefonske pozive. Njeni tvrde da ništa ne znaju i ne žele da znaju, jer su joj to odavno govorili... Klimao sam glavom kao da me vide i slušao, slušao... Više je nema. Nestala je. Otišla je tiho, možda i ljuta na samu sebe, jer nije uspela u onome što je naumila. Prvi i jedini put. Nikad joj nisam priznao da greši!

понедељак, 27. октобар 2008.

Moj prijatelj je imao promociju knjige

Pre par meseci sam pisao o prijatelju koji je objavio knjigu poezije. Evo i slike sa promocije održane 27.10.2008. Sledi link za podsećanje na pisanije.

(http://spyrai.blogspot.com/2008/06/
moj-prijatelj-objavio-zbirku-pesama.html)


субота, 11. октобар 2008.

Albanija, septembar 2008.

Albanija, ili zemlja orlova, kako sami sebe zovu, za nas Srbe je prava misterija. Otići tamo, makar na jedan dan, pravi je izazov! Neko predznanje o toj zemlji nisam imao. Znam samo da je to bila gotovo hermetički zatvorena država, gde je retko ko mogao da udje i izadje i da su izgradili gomilu bunkera (preko 600.000), spremajući se za napad na zemlju. Sivilo na sve strane i težak život. Poslednjih godina se sve više otvaraju ka svetu. Ah, da... I sportski rezultat iz 1986. kada je albanski fudbalski klub Fljamurtari izbacio Partizan iz takmičenja za kup UEFA i gol Kušte na Partizanovom stadionu pri kraju utakmice.
Granični prelaz iz Crne Gore u Albaniju uopšte ne liči prelaz. Par kontejnera i to je to. Gradi se neka zgrada, finansira Evropska unija i to će da bude zajednička zgrada. Viza nam ne treba, samo pasoš... U autobus niko ne ulazi, jednostavno prolazimo obe granice i stajemo pedesetak metara dalje. Tu je restoran i mogućnost da se kupi neki suvenir. I bunker, odmah pored.
Prvo naseljeno mesto zove se Zusi. Pada u oči da nema onih visokih dvorišnih ograda kao na Kosovu. Normalno ogradjena dvorišta. I na svakoj, ali bukvalno na svakoj kući, na krovu, nalazi se neki rezervoar za vodu, veličine bojlera ili veći. Izgleda da su ljudi tako rešili problem tople vode tokom leta. Idemo za Skadar, staru prestonicu. Sa strane puta, kao i kod nas - malo, malo pa neka divlja deponija.
Pre Skadra, na ušću Drima u Bojanu, vide se zidine Skadra na Bojani. Nastanak grada je opevan u epskoj poeziji našeg naroda. Ista stvar je i kod Albanaca, samo su imena aktera drugačija.



U Skadru, na nekih 500 metara razdaljine nalaze se pravoslavna crkva, katedrala i džamija. Zgrade sveže okrečene, kako rekoše, u poslednjih dana. Do tada je sve bilo sivo. Imaju semafor koji je atrakcija, jer nikada nije radio! Apsurd koji se može videti su moderne gradjevine s jedne strane ulice i straćare s druge!



Daljim putem idemo kroz mesto Ljež, gde se nalazi mauzolej čuvenog Skenderbega, osobe koja idealno povezuje Albance i Srbe! Djerdj ili Georg Kastrioti je rodjen kao hrišćanin, ne zna se da li je bio pravoslavac ili katolik. Kao mali je odveden u janičare sa svoja dva brata, vratio se i vodio bitku za oslobadjanje od turske vlasti.



Umesto bunkera, duž puta su nikli bilbordi i benzinske pumpe. Dok su gradili bunkere, za jedan veći (u koji bi trebalo da budu oficiri i top) trošeno je materijala koliko i za jednosoban stan! Kvalitet gradnje su proveravali tako što su graditelje zatvarali unutra i gadjali ih iz topa. Pa ko preživi, zida dalje. Dobrovoljno, naravno.



Panoramski smo prošli i Drač, najveću luku i drugi grad po veličini. Grad ima 70 kilometara dugu peskovitu plažu, gde stotinak metara od obale dubina ne prelazi metar! I ono što se odmah vidi: grade se moderne zgrade na sve strane! Ne baš na sve, uglavnom je to kilometrima duga ulica uz obalu. Cena stana - 800 evra kvadrat sa strane gde je more i 600 evra s druge strane ulice! Turizam će u Draču tek da procveta!







Na kraju, Tirana! Po službenim izveštajima 2003. imala je 353.400 stanovnika, ali po nekim izvorima taj broj je danas znatno veći, preko milion stanovnika. Onaj centralni deo, od Skenderbegovog trga do Univerziteta, je umiven i ispeglan. Jedini problem je kad prelazite ulicu, iako vam je zeleno, niko ne staje da vas propusti. I njima je zeleno! Na zgradi koja se zove "Sky Tower" (ako nisam zaboravio naziv) je restoran i vidikovac, sa koga se vidi Tirana kao na dlanu! I svo šarenilo okrečenih zgrada! Za to krečenje je zaslužan gradonačelnik Tirane, Edi Rama! Završio je arhitekturu i primenjenu umetnost u Parizu. Imao je problem u kampanji da objasni ljudima kako će da izgleda grad. Kad je dobio izbore napravio je bioskope po Tirani da bi gradjani kroz filmove videli kako izgledaju gradovi u svetu! Epilog toga - teče mu treći mandat.












Interesantan dogadjaj iz centra Tirane. Hteli smo kolače i usluženi od prodavca na tečnom srpskom! Još jedan kupac nas je upitao "odakle smo" na srpskom, pogadjajući pri tom da li smo iz Makedonije, Hrvatske... Rekao sam mu da smo iz Srbije, da se ne muči da pogadja! Nije prokometarisao ništa, jer je tog trena bio uslužen i otišao je. Nismo ulazili u detalje ko su, odakle su i gde su tako dobro naučili srpski jezik.



Pored Skenderbega, i Majka Tereza ima spomenike svuda. Albanka iz Skoplja, nikad nije živela u Albaniji, ali su Albanci izuzetno ponosni na svoju sunarodnicu.
I tako, Albanija na jedan dan... Začas proleti. Sve im boje lepo stoje. Kako mi rekoše u turističkoj agenciji koja je organizovala put: "Iznenadićeš se, jer mi Srbi imamo puno predrasuda kad je Albanija u pitanju!" I imamo. Deo tih predubedjenja sam promenio. Za ostale, paaa...i nisam baš siguran. Možda neki drugi put.

субота, 27. септембар 2008.

Možda i ona pročita 3, More

- Hoću da me vodiš na more! - rekla je to takvim tonom da nisam znao kako da odgovorim. Ma, vodio bih te na kraj sveta i nazad, pomislio sam, ali nisam to rekao. Uvek sam izbegavao da obećam nešto što ne mogu da ispunim, pa sam i sada to uradio.
- Znaš da s mojom platom mogu samo da odem na more i odmah se vratim. Nema zadržavanja. Možda, nekad... Voleo bih i sam da odem na more, nema potrebe da bude kao zbog tebe...
Možda nekad je stiglo par godina kasnije. Ona nije imala strpljenja da čeka. Vremena su se promenila na bolje, pa tako sada letujem normalno, svake godine. I uvek mislim na nju. Bez obzira na to da li sam sa društvom ili sam otišao sam, uvek mislim šta bi bilo da je ona tu.
Izležavam se u sobi. Još je rano za večernji izlazak. More mi šumi pod prozorom, ja gledam tv. Sasvim slučajno, na programu koncert "Crvene jabuke". Neverovatno u koliko je pesama prepoznajem! Zurim u ekran, pevušim u sebi... I razmisljam o godinama koje prolaze...

* * *

"Prođe avgust srećo moja
vrijeme da se rastane
bilo je izgleda previše lijepo
da nam tako ostane
mislim da bi ono veče
kad si otputovala
da mi nije žao svijeta
isplak'o tri potopa
Evo sjedim, nagovaram mjesec
da u tvoju sobu zaviri
i da te umjesto mene
probudi i zagrli
I neka te čuva
neka ti priča
nek' te on ljubi
kad ne mogu ja"

* * *

"kad suze govore
istina razvaljuje
i svaka riječ me obori s nogu
to što si varala
to bih ti oprostio
al' što si mene
to ne mogu
tugo, tugo nesrećo
nikoga nisam tako volio"

* * *

'bem ti more... I ko ga izmisli.

уторак, 26. август 2008.

Olimpijada 2008.

Obožavam Olimpijske igre, taj svetski sajam sporta! "Nacrtam" se ispred televizora i pratim dešavanja onoliko koliko mi obaveze na poslu dozvoljavaju. Neke sportove izbegavam, kao, npr. odbojku na pesku! Koja je to glupost! Navodno, ima ogromnog interesovanja publike, a u stvari, svi gledaju preplanule polugole takmičarke ili takmičare, ko šta već preferira. Kad već pratimo odbojku, što nema i fudbala na pesku?
Ove igre ću pamtiti po tri stvari. Prva je pravi spektakl na otvaranju, prilikom paljenja plamena i onaj krug oko vrha stadiona nekoliko desetina metara nad zemljom, koji je optrčao Li Ning, gimnastičar koji je pre 20 godina na vratilu uspeo da se okrene oko one prečke četiri puta zaredom i to držeći se samo jednom rukom!
Druga je fenomen zvani Usein Bolt, Jamajčanin koji je uspeo da osvoji tri zlatne medalje, na 100, 200 i u štafeti 4x100 metara, pri tom srušivši svetske rekorde u svim tim disciplinama. Tako nešto nije pošlo za rukom nikome pre njega u 112 godina dugoj istoriji modernih Olimpijskih igara. Čovek je toliko bio ubedljiv, da je izgledalo da oni pored njega u stazi stoje! To me je podsetilo na slične podvige i trijumfe Merion Džons, za koju se kasnije ispostavilo da je bila dopingovana.
Treća stvar je Majkl Felps, čovek koji je uz osam zlata u plivanju ostvario i sedam svetskih rekorda! Jedini koji nije srušio, bio je u trci koju je dobio za stotinku! Za toliko je bio brži od našeg Milorada Čavića. Čavić je vodi svo vreme i na kraju se ispostavilo da to nije bilo dovoljno. Polemika traje i trajaće - da li je prvi Čavić ili Felps? Na tv-snimku se ne vidi, pogotovu snimak iz bazena, jer, ruku na srce, stotinka je stotinka! Ono zbog čega mi je žao što Čavić nije dobio tu trku je što mi danas znamo da je Felps srušio rekord Marka Špica, koji je na OI u Minhenu 1972. imao sedam zlata. Niko od nas ne zna koliko su to bile ubedljive pobede, da li je Špic bežao protivnicima za stotinku ili za sekundu... Tako će i Čavić, bojim se, da utone u istoriju.
No, njega to ni najmanje ne dotiče. Došao je da osvoji medalju i uspeo je. "Ulovio" sam mu i dve izjave. Na pitanje šta će da radi večeras, odgovorio je "Isto kao i sinoć, opet ću da spavam sa medaljom!" A na pitanje o planovima za budućnost, kao iz "topa" je odgovorio "Idem da oborim svetski rekord!" Kako je to samouvereno izjavio, verujem da će uspeti! Uz tebe sam, majstore, kao i cela zemlja!
Kao zemlja smo osvojili tri medalje. Srebro Čavića i dve bronze, Novak Djoković u tenisu i vaterpolisti. Po meni, malo! Zašto? Oni koji su bili "vidjeni" sa medaljama nisu uspeli da je osvoje. Neki zbog povreda (Ana Ivanović), neki su izgubili u četvrt-finalu (Jelena Janković i odbojkaši, pa i odbojkašice, ili veslači - svi su oni već osvajali medalje na svetskim i evropskim prvenstvima). Kad oni ne uspeju, onda neće ni oni koji su otišli da, ako mogu, obore državne rekorde.
To je to! Vidimo se opet u Londonu 2012.

субота, 2. август 2008.

Možda i ona pročita 2, Najlepše plave oči na svetu

Pre nekoliko godina lokalni list "Naša reč" imao je rubriku u kojoj su objavljivane tinejdžerske ljubavne priče ili tako nekako... Nisam mogao da odolim, bilo je jače od mene, pa sam i ja napisao nešto. Ovo što sledi:


NAJLEPŠE PLAVE OČI NA SVETU


Ona je imala najlepše plave oči na svetu. Ja to nisam znao, jer nisam ni nju znao, osim iz nekih priča da postoji sestra u tom gradu tamo, te da će da dodje. Naravno, sve važne stvari u našim životima počinju slučajno, pa je i ova. Nije me bilo danima da mi njena sestra najavi dolazak, mrzelo je da me zove telefonom i, veče pred njen povratak kući, ja banem. Ljubav na prvi pogled? Nikako. Nije bila tip devojke koji mene osvaja na prvi pogled. Istina, imala je stvarno najlepše plave oči, ali nije sve u očima, priznaćete.
Da ne gnjavim, ostala je još par dana, onako, kao slučajno i neplanirano, proveli smo puno vremena zajedno i sve više sam shvatao da se vezujem. Ali, glupo je bilo šta počinjati kada smo udaljeni 200 kilometara. Ionako će njena sestra da diplomira na ovom našem fakultetu i da ode, pa šta ćemo onda? Tako sam i planirao da se ponašam, ali poslednje večeri je pitala kada ću ja da dodjem u njen grad? U to vreme sam valjao neke diskove, snalazio se na trange-frange način, često išao u Beograd po robu, pa mi se učinilo zgodnim da svratim, uz put mi je, a ionako može da se desi da proširim posao? Zašto ne spojiti lepo i korisno.
Spojio sam lepo i korisno. Svratio, proveo čitav dan lomeći noge sa njom po njenom gradu, premerili smo ga uzduž i popreko. Ja sam uvek bio zahtevan turista koji sve voli da vidi i svuda da gurne nos. Uveliko nas je osvajala jesen, ali tog dana je meni bilo proleće, ono pravo, sa svim mogućim rascvetalim cvećem, i to cvećem koje cveta i na leto, i u jesen, i zimi, sve mi je toga dana cvetalo. I sam sam imao utisak da cvetam…
Kao i uvek, sve što je lepo kratko traje. Naša veza je trajala, normalno, ali uvek imate one koji su protiv vas i vaše sreće. Na našu nesreću to je bila njena sestra. Krenula je da je ubedjuje da ja nisam za nju, da sam ovakav, onakav, čak i mentalni bolesnik. E, sad, stavite se u njenu poziciju. S jedne strane ja, što bi rekli političari "mlad, lep i pametan", s druge strane rodjena sestra, koja me duže poznaje. Kome verovati?
Rekla mi je to. Nisam reagovao, možda zato što me je i ona molila, a i imao sam sjajan argument koji je celu priču sestre obarao u vodu. Naime, ona je trebala da za mene bude samo recka, osoba koju želim da odvučem u krevet. E, sad, da je ovo porno priča, pa da pišem i te stvari, ali ne, verujte mi na reč da je shvatila sama da to nije tako. Zato je naša veza nastavila da traje, ali onako, krišom, da ne zna niko, ni sestra, ni mama, ni tata. Nije problem od roditelja sakriti da si s nekim u vezi, ali kako to uraditi kada je ta osoba u drugom gradu? Meni to nije problem, ionako sam imao rodjaku tamo, pa imam gde da budem. I ona je imala sestru ovde, ali, ta sestra je bila poslednja osoba na svetu koja sme da zna za nas.
Super su nam bila sretanja ovde… Najčešće na jedan dan, jer je to najlakše. Prvi veći test je bila Nova godina. Došla, slagavši kući da ide sa društvom u neki drugi grad, pa je za prvomajske praznike otišla sa drugaricom na par dana u njenu vikendicu na planinu… Kad je već to počelo da biva komplikovano, onda se i situacija u našoj zemlji iskomplikovala. Počelo je bombardovanje, što nas je još više udaljilo, mislim u kilometrima. Ipak, uspeo sam da, i to čak dva puta, odem i do nje. Rodbina mi bila pod stresom…
"Ej, ludače, bombe padaju, došao si na dva dana i ideš tamo! Šta ako padne bomba na autobus?"
Odgovor ih je uvek ubijao u pojam:
"Neću ja to ni da znam. Bomba samo grune i mi svi odemo u p.m. i toga ne budemo ni svesni!"
Posle rata se setila da postoji i neka njena tetka, u gradu pored mog. Tako je, naprasno za njene roditelje, odlučila da drugi put u životu ode kod tetke na nedelju dana. Otišla tamo, objasnila u čemu je stvar, gostovala tri dana i došla ovde. Njeni nisu mogli da provere, srećom po nas, tetka nema telefon, imaju komšije, a nema smisla maltretirati ljude, nego će ona da im se javi iz pošte, kad izadje da prošeta. Tako je moja kuća par dana glumila poštu.
Prošlo je par godina. Veza je polako dolazila do onog stadijuma kada počnete da se pitate "dokle ovako?" I pitao sam je. Nije znala odgovor, nije htela nigde, ni tamo ni ovamo, a ni ovako. Neka prodje leto, odlučićemo na jesen, ima nekoliko meseci, složiće se kockice mozaika u priči pod nazivom "Šta želimo".
I složile se kockice. Iznenada je našla drugog. Nije se javljala, nikad nije imala vremena, ne zna kad će da radi, zvaće me… Onda mi je pukao film, logično, tražio sam objašnjenje. Bolje da nisam, jer kada vam neko kaže da postoji neko drugi, ali da ste, ipak, vi ono pravo, a da je, ipak, bolje da se ne sretnete, šta biste vi rekli, a da to nije teranje u…u mesto rodjenja…
Logično, puklo je. Rekli mi kasnije zajednički prijatelji, da je taj neki lovator, da ni njima nije jasno o čemu je reč, da je to trenutni hir, vratiće mi se ona… Ma, daj, ljudi, prodjite me se, govorio sam im. To je prošlost, uostalom, ona je počela da živi s njim. Nemamo mi više o čemu da razgovaramo, ona to ne želi…
Ona ne želi? Poželela je, još kako. Lepo je to kad neko ima para, ispunjava ti sve želje, ali vremenom shvatiš da živiš u zlatnom kavezu. I ona je shvatila. I pozvala me. I priznala sve greške priznala da je bila i budala, i glupa i naivna devojčica i da bi pobegla od njega, ali nema gde… Meni sad nije ona problem, već moji roditelji, koji navijaju za nju. Oduvek, još od samog starta. Ja sam tu samo neko prisutan reda radi, ko se ne pita. Znam da bi me terali da je pitam: "Udaj se za mene!" Ne znaju da ja to nikako ne mogu, da to nema ni smisla ni logike posle svega što je bilo. Možda mogu samo da je pitam: "PREudaj se za mene!" Hoću li to da uradim? Ne znam, dovoljno će biti i što će dobiti ovaj primerak "Naše reči"!

петак, 1. август 2008.

четвртак, 10. јул 2008.

Travian

Mislio sam da ću više pisati na ovom blogu, ali krivac za moje nepojavljivanje je moj prijatelj Sale. Naime, zamolio me da mu pomognem da zaradi neko zlato u nekoj on-line igrici. Ja mu pomogao, rekavši da nemam nešto mnogo vremena za igranje, ali ću mu pomoći koliko mogu.
I tako je krenulo...
Radi se igri gde imate svoje selo, izgradjujete ga, pravite vojsku, ratujete ili ste u dobrosusedskim odnosima s drugim igračima. Možete da imate svoju alijansu, gde se sa kolegama ispomažete na razne načine... Šaljete jedni drugima resurse da bi se brže razvilo selo, vojsku da se odbrani kad ga neko napada...
Naizgled, ništa neobično. Ono što je interesantno je da igra "radi" u realnom vremenu. To znači, da ako nekom treba 10 sati do vas, upravo toliko mora da prodje! I sad, zamislite načine dovijanja kad nešto treba da se uradi u 10 ujutru, a vi ste na poslu i tamo nemate kompjuter! Npr. tip radi na instaliranju kablovskog interneta, pa kad nekom u kući to "odradi", red je i da mu pokaže kako to funkcioniše. Najlakše je skoknuti na neki Travian sajt i odigrati potez koji čeka. Dok domaćin shvati, ako shvati, igra ide dalje. Plus što tu možda leži nova Travian žrtva...
Ili ustajanje noću, u četiti ujutru, jer morate da napadnete protivnika koji spava u to vreme, nadogradite silos da žito ne bi došlo na maksimum i propadalo...
A tek radost i veselje kad se otkrilo da može da se igra i preko mobilnih telefona...
Jednom je server bio u kvaru 12 sati! Niko nije mogao da se konektuje i čitava alijansa je stalno dolazila na forum (zatvorenog tipa, jasno, da ne bi bilo špijuna iz neke protivničke alijanse) samo sa jednim pitanjem: "Šta se dešava? Kad će da proradi server?" Ko krizirani narkomani, daleko bilo...
Ekipa mojih sugradjana s kojim igram ima svoje sastanke. Menjamo kafane, a sve ostalo je isto - piće, moča, ćevapi i 3-4 sati priča o dogadjajima sa Traviana. Ko je koga napao, ko kome uzeo selo, koga napasti, kome pomoći... Taktike, strategije, koliko nesudjenih generala na par kvadrata spojenih stolova... Da neko sa strane prisluškuje razgovor zvao bi ili policiju ili ludnicu!

Eto, pisao bih još, ali nemam vremena... Moram da proverim selo, možda me je neko napao!

P.S. Biće još... Jer, na s3.travian.ba sam Mixajlo, pa proverite moj profil tamo ukoliko možete...

Političko pomirenje DS i SPS

Ovih dana su puni mediji o političkom pomirenju izmedju DS-a i SPS-a. Pitam se samo kad su se svadjali? Hajde da se mire SPO i SPS, tu je bilo svega, čak i mrtvih! Ali DS i SPS!?!?!?!?
Politika je čudo, a zaboravan narod dva čuda.

субота, 28. јун 2008.

Da li je bilo bolje dok je bilo Tita

Deda, sin i unuk su junaci ove priče. Deda ima prijatelje na položajima, pa može da se uzajmljuje na sve strane! On to i radi. Porodica ni u čemu ne oskudeva. Idu na zimovanja gde su takmičenja u skijanju, letuju na egzotičnim ostrvima... Kola menjaju kad se napuni pepljara. Kuća na nekoliko spratova.
Onda deda umre, kao što je i red kod starijih osoba. Kuću i sve nasledi sin. Samo što sada oni prijatelji koji su pozajmljivali novac dedi traže da vrati pare! Odjednom, nema para! Nema više zimovanja da bi se pratili skakači na "Četiri skakaonice", Aruba, Kanari i slična Božićna i Devičanska ostrva postaju nedostižna... Kola? Pa, dobar je i "jugo 55". I porez za kuću se jedva plaća.
I šta kaže unuk na sve to?
"Ti si ćale nesposoban. Dok je deda bio živ, sve smo imali!"
Naravoučenije: Mi Titovo doba uporedjujemo sa onim posle, sa Slobinim pa sa onim tzv. demokratskim... Toliko smo uspeli da upamtimo.

недеља, 22. јун 2008.

Drama

PRVI ČIN:

(Na sceni je običan, stari, drveni radni sto. Na njemu su neke fascikle, zgužvani papiri, pepeljara i lampa koja je uperena u lice Petru. Petar deluje umorno i neispavano. Na jednom oku mu je primetna modrica. Za drugim, manjim stolom sedi Steva, raskopčane košulje, sako mu je prebačen preko stolice. Na njegovom stolu je pisaća mašina. Po sceni šeta Žika, takodje raskopčane košulje, sako mu je okačen na čiviluk.)

I

(Žika, Steva, Petar)

ŽIKA: 'ajde sad ti, lepi moj, da mi sve to ponoviš... Nemoj da kolutaš ocima... Budi dobar kao što si bio posle batina, pa sve lepo priznaj.
PETAR: Pa već sam priznao.
ŽIKA: (upitno) Jel'? A ja mislio da si se zezao. Ej, nemoj ti da nas ovde zajebavaš, znaš!
PETAR: Ma, ne, samo pitam šta to još da priznam.
ŽIKA: Stevo, jel' ga čuješ? (Imitira Petra) "Šta još da priznam!" Ej, ako spustim ovu moju ruku, ima da ti zagrejem šiju, znaš...
PETAR: Znam, znam, već ste mi je zagrejali...
ŽIKA: 'ajde, golube, polako priznaj, da Steva napravi zapisnik, znaš da on sporo kuca. Jebi ga, nije iš'o na daktilografski kurs da bude sekretarica...
PETAR: Pa, jebi ga...
STEVA: (skače sa stolice) Kome ti jebi ga, mamu li ti hoštaplersku, barabo...
ŽIKA: (zadržava ga) Stani, stani, gde ćeš, jesmo se lepo dogovorili da parnim danima ja ispitujem, a neparnim ti?
STEVA: (pomirljivo) Jesmo, jesmo, ali ovaj opet zajebava...
ŽIKA: Pa vidi mu oko zbog tog zajebavanja... Je li, golube, da vidimo šta smo naučili. Što ti je to oko plavo?
PETAR: Udario sam se na vrata!
ŽIKA: Jes' zajebana ova vrata kod nas u policiji. Pa ti što nisi gledao gde ideš. Vidiš šta se dešava kad si nepažljiv. Da si bio pažljiv, ne bi ni bio ovde. U stvari, bio bi, jer vi kakvi ste, mislite da mi ništa ne radimo, da spavamo... Ne, golube, neprijatelj nikad ne spava...
PETAR: Pa to i ja kažem.
ŽIKA: (zbunjeno) Koje?
PETAR: Pa da neprijatelj nikad ne spava.
ŽIKA: Ti to opet. A da ja zaboravim što je parni dan pa da pustim Stevu da te malo ispituje? (Zamahne da ga udari, ali napravi bolnu facu i zaustavi se). Uh, ne da sam iščašio rame... Imaš, bre, mnogo nezgodne bubrege, još me boli rame...
STEVA: Ja sam gladan.
ŽIKA: Koliko je to sati?
STEVA: Nemam pojma, stao mi sat, ali mora da je prošla ponoć. 'ajd' skokni po burek, tvoj je red.
ŽIKA: Ma, gde da idem sa ovom iščašenom rukom. Sve me žiga, još sad kako sam zamahnuo...(ponovo zamhuje, ovaj put obazrivo, kao da želi da vidi gde počinje da ga boli).
PETAR: Izvinite što se mešam, ali ako hoćete mogu ja da odem...
ŽIKA i STEVA: (pogledaju ga iznenadjeno i ćute nekoliko sekundi)
STEVA: E, ovo je previše. Pa, majku ti balavu, umesto da spavam na ovom dežurstvu ili gledam film na televiziji, ja se zamajavam sa tobom, a ti još zajebavaš. (Ustaje) Ima, bre, da te tako ojadim od batina, da te rodjena majka nece prepoznati! (Žiki) Znam, parni dan... Evo, ovako ćemo. Skokni ti Žiko po burek, a ja ću da ga pripazim. (Žika pokušava nešto da kaže) Znam, znam, neću mnogo, i neću po faci. Malo ću po nogama... I nogama, da me ne bi bolela ruka k'o tebe...

II

Predjašnji, Goran

(Goran je u uniformi. Očigledno da je važan "lik", jer Steva i Žika mahinalno staju mirno kad on udje.)

STEVA: Izvolite, druže načelniče, udjite.
GORAN: Čujem neku galamu, pa k'o velim da vidim šta radite...
ŽIKA: Eto, radimo na ovom slučaju...
GORAN: A šta je u pitanju?
ŽIKA: Pa znate, onaj slučaj što se nagomilao i nikako da uhvatimo krivca... Konačno ga ovi naši skembali na ulici dok je kupovao cigarete. Bio im je sumnjiv, prešao ulicu na crveno, pa kada ga ovi naši zaustavili nije imao ni ličnu kartu...
GORAN: (Petru) A ti li si taj... (Žiki) Pa, jel' propev'o?
ŽIKA: Jašta da je propev'o. Vi znate da kod mene i Steve svi propevaju...
GORAN: Znam, znam... Jeste li napravili zapisnik?
ŽIKA: Bas smo počeli da ga pišemo...
GORAN: U redu. Kada ga završite donesite mi ga u kancelariju. Ne spava mi se noćas, pa baš da vidim šta je sve uradio. (Podje ka vratima, pa se vrati. Obraća se Petru) Ja znam šta si sve uradio, ali da vidim da li ćeš sve da kažeš... A bolje je da sve kažeš, da se ja ne vraćam...
ŽIKA: (Čim je Goran izašao, otrči da proveri da li je ovaj zaista otišao. Stevi:) Jesi li ga, molim te, čuo? (Imitira Gorana) Čuo sam neku galamu... Šio mi ga Djura... Zna da će da bude promenjen ministar unutrašnjih poslova, pa hoće gospodin da sačuva svoje dupe... E, oćeš, malo morgen...
STEVA: Ne galami, ovde i zidovi imaju uši!
ŽIKA: I to što kažeš. A gde će zidovi da imaju uši, ako ne u policiji! Nego, da se ne gnjavimo. Golube, pevaj!
(Zatamnjenje. Steva piše, dok je Žika nagnut nad Petrom i pažljivo sluša.)

IV

Poštovani čitaoci novog remek-dela i bestselera Ivana Spirića!
Posle mega-hitova u raznim žanrovima, po prvi put imate sreću da vidite njegovo ogledanje u drami!
Ukoliko želite da pročitate nastavak ovog dela i dobijete odgovore na pitanja
- ko je Petar?
- šta je skrivio?
- hoće li Goran ostati na svom radnom mestu?
- ko će otići po burek?
- i druga pitanja

javite se da se dogovorimo kako da uplatite neznatnu sumu od 100 evra (može i u dinarskoj protivvrednosti).

субота, 21. јун 2008.

Možda i ona pročita

Jednoga dana ću, možda, poželeti da te pozovem, a neću znati kako da to ispadne, kao, slučajno. I ti ćeš, možda, poželeti da me pozoveš, a nećeš znati kako da to ispadne, kao, slučajno. Zato ti dajem da mi čuvaš ovu stvarčicu, moj najdraži poklon koji sam dobio u životu. Neka ga kod tebe, jer u ovom trenutku, iz nekih razloga, ne mogu da ga nosim, a ne mogi ni da ga držim u kući. Jednom ću, možda, pozvati da ti kažem da je dosta čuvanja i da mi ga vratiš. Svaki put kad zazvoni telefon misliću da si ti i da me zoveš da me pitaš: "Treba li još uvek da čuvam?"

субота, 14. јун 2008.

Moj prijatelj objavio zbirku pesama

Negde početkom 2001, ako me sećanje ne vara, direktor leskovačke biblioteke postao je Nebojša Krstić. Pošto se znamo nekoliko godina, otišao sam kod direktora na kafu. Već je prošlo par meseci od njegovog izbora, pustio sam rodjake, stranačke aktiviste i ostale da se istutnje i svratio do njega. Bio je u svojoj kancelariji, logično, gde bi drugde. Na poklon sam mu poneo moju samoizdat varijantu zbirku pesama (o kojoj sam već pisao na ovom blogu). Tada sam saznao da i on piše pesme, čak mi je i pročitao par njih. Rekao je da ih ima dovoljno za objavljivanje i da će probati da to uradi.
I uradio je! Prošlo je samo sedam godina od tada... Jurio je izdavača, tražio pomoć... Ali, ovo je Srbija. Tu ćemo ti pomoći samo ako imamo procenat! Mučenik je sam ukuckavao pesme u kompjuter, prijatellji mu radili prelom... Srbijo, šta bi ti da tvoji gradjani ne rade u inat?
I tako, "To kod nas ne može da bude", izdanje Fileksa. Moram da priznam da ja ne volim da čitam pesme. Ne znam zašto, ali, eto, nemam živaca da to čitam. Nenkove sam pročitao. I izabrao par njih. Ostale pesme ćete morati da pročitate sami, jer sam lenj da više prekucavam.

U TEŠKOM TRENU

Ja skrivah tajnu,
Tajna se preda,
Devojku bajnu,
Sladju od meda.

I gajih ružu,
Ruža mi svenu,
Ne skrivah suzu,
Voleh tu ženu.

Što voleh ženu,
Žena me slaga,
Ostavi senu,
Ode bez traga.

***

Ja nosih tugu,
Tuga me sruši,
Mrak sakri dugu,
U mojoj duši.

I tražih vina,
Vino me opi,
Ko pesma fina,
Što dušu topi.

Pa pesme pisah,
Pesmom zvah sreću,
Vazduh što disah,
Znam više neću.

***

Ja sebe dadoh,
Dadoh za laži,
U srcu znadoh,
Tuga me traži.

I srce slagah,
Kad podjoh tamo,
Za srećom tragah,
bol nadjoh samo.

Kad pustih suzu,
Suza ne krenu,
Sudbo! Izustih,
U teškom trenu.

SAN

Preko sna,
Iza brda,
Preko reke,
U daljine.

Preko sna,
Iza gora,
Preko mora,
U dubine.

Preko sna,
Iza dna,
Preko neba,
U visine.

Sve daljine,
I dubine,
Tiho lete,
U visine.

Sve dubine,
I visine,
Mirno plove,
Kroz daljine.

Sve visine,
I daljine,
Ćutke tonu,
U dubine.

DEO MOGA SVETA

Ja ne želim suze
U očima tvojim,
Doneću ti tugu,
Za tebe se bojim.

Ne, neću ti prići,
Želim da te gledam.
Ne mogu te stići,
Moram da se predam.

Ne, neću ti reći,
Bolje je ovako,
Preko snova preći,
Mogu samo tako.

Ne, ne moraš znati,
Meni to ne smeta,
Pesmom ću ti dati,
Deo moga sveta.

Ja ne želim suze,
U očima tvojim,
Doneću ti tugu,
Za tebe se bojim.

UMESTO POGOVORA

Jesam sve i svakom po želji,
u vremenu prošlom,
sadašnjem i budućem,
Jesam i snažniji i slabiji,
mudriji.
Svašta mogu, sve mogu.
Samo ne mogu iskreno priznajem,
Ni juče, ni danas, ni sutra.
Nisam, neću i ne mogu,
da budem
bivši član
SRPSKOG POKRETA OBNOVE

недеља, 1. јун 2008.

Eurosong

Moram da priznam da već par godina ne propuštam finale Evrovizije. Sedim uz kompjuter, igram igrice, bacim pogled na tv i prodje vreme. Smenjuju se razni, svakakvi izvodjači. Bukvalni svakavi!
Pre dvadesetak godina (Vajta, Srebrna krila, Daniel, Tajči, Riva i ko je sve već bio) sam to gledao jer smo imali dva tv programa, pa si, obrni-okreni, gledao ono što ima na programu. Obavezno je bio dirigent koji je vodio orkestar, sve pesmice su bile u sladunjavom pop-fazonu. Skandinavci su na glasanju delili bodove izmedju sebe, Džoni Logan je stalno pobedjivao i to je bilo to. Onda je SFRJ počela da se cepa po šavovima, Bebi Dol je otpevala "Brazil" bila pri kraju (ako ne i poslednja) i više nas nije bilo. Do pre neku godinu, kad je Željko Joksimović bio drugi i kod nas odmah poraslo interesovanje za takmičenje. Uostalom, čim neko naš pobedjuje, odmah raste interesovanje, pa makar pobedjivali i u pljuvanju u dalj.
Onda smo se malko džapali s Crnogorcima ko će da ide da predstavlja instant zajednicu Srbije i Crne Gore, da bi prvi nastup Srbije odmah doneo i pobedu! Marija Šerifović preko noći postaje ultra-star! U parlamentu počinje debata čiji je njen deda član! Malo li je na ovu skupoću, rekli bi neki.
I, tako, svake godine zapamtim neke likove. Više to nije takmičenje sladunjavih pop-pesmica. Žanrova ima svih vrsta! Estonci pobede sa rep pesmom, Nemci pošalju kantri, Finci hevimetalce, pa još pod ružnim maskama, Litvanci su pre neku godinu otpevali nešto što je imalo tekst: "Mi smo pobednici Evrovizije, zato glasajte za nas, jer glasate za pobednika". Ili onaj opičeni Ukrajinac, Verka Serdučka, kako li se već zove... Pa Turci sa nekom ska pesmom! Ko bi sve popamtio. Eh, da... Da ne ispustim, energična gitarska pesma, sve pršti, bend iz Andore, Anonymous - "Lets save the world"! Ispali 2007. u polufinalu, a u finalu sam video da neko u publici maše transparentom na kome je pisalo "Where is Andora"... Gde bi bila? Ispali, jer, što reče neki Britanac "ko je nama kriv što nemamo dijasporu, pa nema ko da glasa za nas!" I što vam se država nije raspala, dodao bih ja.
Ove godine moj favorit nije najsjajnije prošao. Ali, pesma i nastup... Vrh novog primitivizma! Elvir Laković Laka i pesma "Pokušaj", predstavnik Bosne i Hercegovine. Toliko toga u nepuna tri minuta! Svaka čast, majstore koji si sve to osmislio! To mi je toliko glupo i energično da je fenomenalno! Pogodite kojom pesmom mi ovih dana zvoni mobilni telefon?

Elvir Laković Laka - Pokušaj

Ne silazi sa čardaka reko mi je pevač Laka
Ne klepeći nanulama nemoj da se praviš dama
Ne silazi sa čardaka rek'o mi je lično Laka
Ne silazi sa čardaka dok ti nije ljubav jaka.

Na moju omiljenu foru prevarim faunu i floru
da život nije postao u moru, nego od ljubavi, ljubavi

Kolike protraćismo dane, ležeći, jedući banane
pa spadosmo na niske grane
bez ljubavi, ljubavi, ljubavi, ljubavi, bez ljubavi

Pokušaću da te poljubim, a ti se pravi luda
Pokušaću da te probudim, a ti se pravi budna.

петак, 30. мај 2008.

DS i SPS

Ovih dana smo svedoci silnog preganjanja koalicije okupljene oko SPS-a da udju u vladu. Na njima je samo da odaberu stranu. Onu koja je naizgled logična, jer je politika saradnje sa SRS posčednjih desetak godina evidentna, nekako ne žure da odaberu. Po gradovima diljem Srbije, pa i u Beogradu, takve koalicije se uveliko ostvaruju, ali na republičkom nivou kao da nešto čekaju. Šta?
S druge strane i DS nudi ruku pomirenja. Oni koji su glasali za "Evropsku listu" uglavnom se zgražavaju nad činjenicom da DS hoće u koaliciju sa SPS-om. Kao, kako mogu? A što ne bi mogli? Da li će im biti prvi put? Sumnjam. Sledi podsetnik:
1992. u saveznoj vladi DS je imala par ministara.
1993. Djindjić je zamalo bio premijer, čak je i kampanju vodio u tom smeru. Milošević je procenio da je jeftinije da u vladu uvuče Novu demokratiju, ali je tamo, ipak, bilo mesta i za dva člana Demokratske stranke. Istini za volju, kasnije su ih isključili iz DS.
1997. u januaru, u sred čuvenih i legendarnih protesta koalicije ZAJEDNO! zbog izborne kradje, Zoran Djindjić je krišom, da ne zna jedan od koalicionih paretnera, otišao na dogovor kod Miloševića.
2000.- posle 5. oktobra. Djindjić kao premijer i Čeda Jovanović kao potpredsednik vlade nisu imali nikakvih problema sa većinom u parlamentu, jer su uz sebe imali i otcepljeno krilo SPS-a koje je predvodio Bane Ivković.
Dakle, DS i SPS zajedno? Ništa novo, očijukanje je odavno postojalo, sad ostaje samo da se ozvaniči. Na SPS-u je da odabere.

четвртак, 22. мај 2008.

Kako sam dobio peticu na pismenom iz srpskog

Nikada nisam dobio peticu na pismenom iz srpskog! Uvek bi se isprečio rukopis! Sve bude u redu, ali nikad nisam imao krasnopis. I, kada sam već i zaboravio na pismene zadatke, dobio sam peticu!

Naime, ima već skoro dvadeset godina kako sam završio školu. Onda se desilo da me prijateljica zamoli da nekom njenom rođaku napišem nešto za pismeni. Rekla je da imam dara za to. Tema je bila neka filozofska, kao što to dobijaju srednjoškolci. Pokušao sam da izvrdam, jer nemam pojma šta i kako. Reče ona da je njen suprug (novinar po struci) pisao zadatke, ali sada je u nekoj gužvi i nema vremena. Dobijao je “trojke”, što je meni bilo smešno. Završio fakultet, obrazovan, načitan, ima dara za pisanje, ali u srednjoj školi njegovo pisanje ne prolazi!

I, tako, kažem da ću pokušati, ne obećavam. Nije problem da filozofiram, nego da to bude na nivou nekog ko je srednjoškolac. Da nas profesorka ne “provali”. Za par minuta sam napisao! I bio najbolji u razredu, pročitan rad pred svima.

Sve se vraća... Ne znam kakav rukopis ima klinac koji je to prepisao. Nije ni važno.

Učini svoj život smisaonim

Pokušavam, nije da nije... Svaki dan razmišljam o tome. Hoću da nešto učinim od sebe, od svog života. Ali, nekako ne mogu sam. Tražio sam pomoć od roditelja. Mislio sam, ko bi mi drugi mogao pomoći? Ćale nije imao vremena da me sasluša. U stvari, saslušao me je, ali je više mislio na sutrašnji štrajk u preduzeću, kada treba da se izbore za veću platu, kao i da im se isplate zaostale plate i još neke stvari koje baš i ne razumem najbolje. On, kao član nekog sindikata, mora da bude u centru zbivanja, pa se desi da nema vremena za mene. Shvatam ga. Sam mi je rekao da smo smisao njegovog života moja sestra i ja i da je sve podredio tome. Znači, da postanemo neko ko je uspeo u životu. Nije mi baš najjasniji taj termin "uspeo u životu", ali sad, da ne sitničarim. Ima vremena za mene, možda i upišem taj fakultet o kome mašta moj ćale.

Mama je, već, imala drugi problem. Morala je da opere veš, skuva sutrašnji ručak, ispegla ćaletovo odelo za sutra... Samo sam joj još ja falio sa filozofskim pitanjima! To je i rekla, pritom dodavši da bi u toj školi mogli da imaju i neku lakšu temu za maltretiranje đaka. Još je nabacila da, "ako ja sam ne mogu da učinim svoj život smisaonim, teško da će ona to moći."

"Dobro" pomislio sam. "Idemo dalje, da vidimo koliko mogu pomoći baba i deda?"

Babu sam uhvatio u pauzi između dve serije, komšinici je prepričavala prošlu epizodu, (koju je ova zbog neke katastofe svemirskih razmera propustila, inače bi je sigurno gledala), te ni ona nije mogla da pomogne. U stvari, mogla je, ali nekako se te glupave serije ne uklapaju u moj smisao života. Odustao sam u startu i pošao da vidim koliko deda može pomoći.

Deda je bio sa nekim svojim penzionerima. Igrali su tablić i raspravljali o politici. Da li je ovaj bolji ili gori, da li je onaj lažov, a ovaj izdajnik... Nisam ni smeo da zatražim pomoć. Samo bih im produbio svađu i morao da slušam raspravu o tome da li je smisao u monarhiji ili republici, kapitalizmu ili socijalizmu... Ponekad, kad mi je dosadno, volim da slušam njihove rasprave, ali, ponavljam, samo kada mi je dosadno. Sada mi nije dosadno, a vremena imam sve manje.

Sestra. Ona je uvek tu kada mi ne treba. Tako je i sada. Otišla je kod svoje drugarice, verovatno traže neki smisao isprobavajući novi komplet koji je prekjuče kupljen, na nekoj rasprodaji, za koje su, srećom po njih, saznale u poslednji čas...

I tako... Shvatam da je svako učinio svoj život smislenim. Lepo po njih, ali šta ja da radim? Kako da ja svoj život učinim smislenim? Jednostavno, nemam ideju, ne vidim šta da uradim sa sobom. Zar je moguće da moj život nema smisla? Da li sam ja zombi, koji će da tumara ovim gradom? Kako mi se čini, takva je stvar. Nemam volje da ništa uradim, da se za nešto borim. Idem ovim školskim hodnikom ka učionici i ne znam šta ću da pišem. Samom sebi izgledam kao da idem na gubilište.

Onda, slučajno su se otvorila vrata susednog razreda i izašle su najlepše plave oči koje sam ikada video. Nasmešile su mi se u prolazu i otišle dalje. Hej, kako se je odjednom sve namestilo na svoje mesto i opet dobilo neki smisao!

недеља, 11. мај 2008.

Dnevnik u bojama, zbirka pesama

Sada već daleke 1993. super inflacija je činila svoje kod nas. Materijalna situacija je bila odvratna, došli smo u situaciju da imamo problema sa onim sitnim poklončićima, jer su bili preskupi. Krajem godine mi je palo na pamet da štampam zbirku pesama. Imao sam ih par stotina, odabrao dvadeset i krenuo uz pomoć brata i prijatelja u realizaciju. Najpre sam s bratom uradio pripremu (ja kucao, a on prelamao) na običnom kompjuteru Commodore 64. Odštampali smo jedan primerak i umnožio sam ga kod prijatelja na poslu. On je imao fotokopirnu mašinu, takav mu posao, pa se nije ni primetilo da je nešto zloupotrebljeno u privatne svrhe.
Drugo izdanje je radjeno na savremenijoj tehnici za ono vreme, nadogradjenoj PC 286, ma šta to značilo! Ukoliko, naravno, nisam zaboravio brojke i slova.
Tokom NATO bombardovanja 1999. sam bio mobilisan i poslat na Kosovo. Tamo sam došao u posed stotinak listova tanjeg kartona u raznim bojama. Služio nam je da pišemo rezultat u kartanju, a onda je meni palo na pamet da bi to mogle da budu korice za zbirku! Zato neki imaju naslovnu stranu žute, plave, zelene, crvene boje...
I tako, u nastavku ove priče imate celu zbirku, pa čitajte!


DNEVNIK U BOJAMA
ZBIRKA POLITIČKIH PESAMA
U ruci držite moju prvu zbirku političkih pesama, nastalih u poslednjih nekoliko godina. Ova knjiga predstavlja neku moju selekciju sopstvenih umotvorina i ja sam zaista lično vezan za sve te pesme. Možda ćete se upitati otkud politika u svim tim pesmama? Logično, osvrnite se oko sebe, načuljite uši, videćete, čuti i osetiti koliko smo izbombardovani onom najgorom vrstom politike, pa je zato normalno da se sve to odrazi i na nas. Zato ova zbirka ključa od politike, ali šta ćete, takvo je vreme. Duboko u sebi, nadam se da ima šanse da se nešto promeni na bolje. Naravno, do tada slušajte na RADIJU 016 emisiju “DA BOG DA CRK’O R’N’R...”


JANUAR 1994. PISAC

ART OF NOISE
Nema više ti i ja
naše vreme je odavno prošlo
ostaju samo tragovi pusti
kao obećanja prosuta bez veze...

NEMA ŠANSE...

Nema više ti i ja
promaja donosi život ulice
izgubljeni zvuk raštimovanog klavira
nestali pogled iza ugla

NEMA ŠANSE...

Nema više ti i ja
isto sunce sija nam opet
nemamo pojma šta se dešava
dok grad se pretvara u buku!

NEMA ŠANSE...
ZUMBUL

Ne vidim ništa od gomila nula što me okružuju,
osećam se, ponekad, kao kofer trgovačkog putnika,
otvaram se, zatvaram, sve po tudjim potrebama,
habaju me razni kicoši kao svatovi pesmu narodnu...

Ponešto mi proleti kroz glavu kao par vrabaca,
pa počnem da osluškujem auto-stradu kraj tebe,
ne dam tišini da ovlada mojim predvorjem,
na usnule krovove ponoćni vetar nosi moj šešir...

Uhvatim sebe gde sviram neke stare pesme,
bacim pogled na stvari oko sebe i zastanem,
neka tuga me pretvara u prigušeno svetlo,
vuče mi rukav, nagoneći mi misli ka tebi...

Na kraju, kad se cirkuske šatre sklope na zemlji,
prve hladnoće nagoveste dolazak zime i snega,
ti ćeš opet naići kao slabi zračak jutra
i čim te ugledam, opet se do besvesti zaljubim...
NO SMOKING, BOYS
Ne plači pred večernju kišu
dovoljno će suza pasti s neba
da rastera neke noćne šetače
pod rasklopljene raznobojne kišobrane
pa da nastave laganu šetnju
zaobilazeći i preskačući bare
ličeći tako na mene dok sam sinoć
pokušavao da ne vidim tvoje suze
JOŠ JEDNA O NJOJ
Groblje i sam sam
izgubljen bez tebe i mene
u ruci držim ružu
uvelu od prevelike sreće

Bunar želja ne radi
danas se, kažu, renovira
sitniš u džepu cepa ga dalje
jer ja neću da sam sam!

Komarci se roje na lampi
poneki noćni leptir strada
iz mraka šum mora nazirem
pijanac kroz noć me doziva

Šapćem ti ime drhtavim glasom
proklinjem dan što te donosi
kroz tudje suze živiš večno
vrištim, ma neću da sam sam!
VEVERICA
Džabe se skupljaju ulični svirači
pod tvojim prozorom sve nosi vetar
ni šeširi ne mogu sakriti poglede uvis...

Da me ne voliš...

Padaju zvezde kao letnji pljuskovi topli
ne veruješ da čuvam tvoje slike
a sve je isto kao nekada, mislim...

Da me ne voliš...

Tvoje će ime nositi reke andjela
iako ćeš biti skup tuge mnogim željama
kad jednom odem neću ti se vratiti...

Da me ne voliš...

UKRATKO

Ja nikad neću nositi
zlatnu krunu na glavi
samom sebi biću najbolji drug

Moja zvezda na nebu
nikad neće jače zasijati
svake noću leteću kao vetar
ja sam iznad vaših snova!
SLIKA
Sećam se zime u smrznutih ulica
tihog gradskog ludila krajem meseca...
Išao sam žurno da ne zakasnim
bez razloga na školski čas...
Na uglu kod mosta sreo sam sliku
koju imam i danas u glavi
vuneni ljubičasti šal i kapu,
par zlatastih loknica preko čela
i oči nebesko providno plave...
Korak od sreće, zanesen, stojim,
na prvi čas nikad nisam stigao...!


PROPAGANDA

Kakav radostan dan
uzimam iz tvoje ruke jabuku
kao vetar oštro grizem
umirem od gladi
nemoćan da krenem
vezan sam za tvoju milostinju
a mogu da pevam i govorim
dozvoljavaš mi osmehe
ali sumrak oko mene ostavljaš
iz četiri zida ne daš!

SREĆAN TI RODJENDAN

Ona je tu
osećam je iza sebe
ispod kreveta,
na ormanu,
kraj prozora,
smejem se njoj,
ne vidim joj lice,
boju kože,
ne osećam
njen dah,
ne čujem
zvonki glas,
bat koraka,
škripu parketa,
zveket narukvica,
ne primećujem
miris parfema
i pružam ruke
ka sredini sobe
da uhvatim je
za ruke,
možda kosu,
ili je zgrabim,
iako znam da
čvrsto prstima
stežem mrak.
Ipak je želja
jača od smrti
ona je tu!

GLAGOLI

Lebdim
pedeset metara
iznad zemlje

Vidim
da si tu negde
izmedju zvezda i grada

Želim
najzad da shvatim
koliko mi trebaš

Grlim
te još jednom
nestvarnim snovima

Puštam
tvojoj mašti
da nosi te jako

Slušam
više nema nikog
da peva našu pesmu

B M

Ne tiče me s kim si noćas
kažem, briga me,
a svi već davno znaju da lažem
i aza tobom se osvrćem.

I ova pesma nije stvorena za tebe
ova moja pesma ljubavna,
ali ti ćeš uvek biti moja inspiracija
i dok spavaš čuvaću tvoj san.

Ponekad zamišljam kako pevaš moje pesme
i svi mi na tom zavide,
ali java je tako daleko od sna
vetrovi me nose nekuda.

I opet kažem s kim ćeš biti, briga me,
ja te ne volim,
a oko mene svi će biti veseli,
pesme pevaće.
DNEVNIK U BOJAMA

Ni stare fotografije ne mogu
da srede misli moje zbrkane
i obećanja data sebi izvrćem
neke čudne veze potežem
hvatam za gušu nepoznate ljude
da ne budu izmedju tebe i mene
nejasno je postalo mi sve!
Izbledeli likovi se mimoilaze sa mnom
probijam se trkom kroz noć
nervoznog pogleda, razrogačenih očiju, bez daha,
naizgled miran, a urlao bih svu noć
nema nje, nema nje, nema nje!
LJUBAV JE OKO NAS

Ovde više nema vremena,
ljudi su okrenuli glave,
jedni drugima broje metke,
pomalo se gubim u tom svetu.

Ovde caruju gospoda tužna,
nemaju smelosti da vide napred,
samo im je jedno na umu,
ne želim da budem prisutan.

Ovde sve više nestaje nada,
ne sreće se niko slučajno,
iza ugla ne cveta trešnja,
ja želim moj obični dan.

Ovde se pevajuu balade i marševi,
niko ne vidi dalje od nosa,
vreme je oblačno i tmurno,
previše toga mi se smučilo!
MOZAIK

Vidim sebe bez glave
tebe kako me vučeš negde
oko nas priroda se budi
ne osećam ništa ovozemaljsko...

Doživljavam te na nemoguć način
ti pojma nemaš šta nas deli
dolutaš ponekad u gradove moje
s ove strane ljubavi nema...

Ispisujem poslednju stranicu tvog spomenara
simbolika, jer uvek sam na kraju
sve su duži redovi ispred mene
pa i ti se gubiš u njima...

Gomila stvari polako se komplikuje
nigde ništa jednostavno ne srećem
osim što, ponekad, shvatim da imaš
jednostavno ime, Tamara!
KAD ODEM

Kad odem
kad me jednom više ne bude
stići će jesen u svatove tvoje
proneće glasove kroz kukuruzišta vetar
pravi se da ne čuješ

Kad odem
zaključam vrata izgubim ključ
ni ciganska muzika me neće naći
u tvojoj glavi ostaće izgubljen sat
poklopljenih kazaljki

Kad odem
zaborave me čak i neprijatelji
pamtićeš možda predgradje i nadu
zatreperiće ti srce negde pred zoru,
ej, da te ne volim
PODSTANAR

Ovde više ne stanuje vreme,
odletelo je, ne znam gde,
meni ono ne treba više,
ja sam sasvim svoj!

Ovde više ne stanuje ljubav,
otišla je zauvek s tobom,
ne delimo više ništa,
ja sam sasvim svoj!

Ovde više ne stanujem ja,
nisam onaj što otvara vrata,
polako sam postao prošlost,
ja sam sasvim svoj!
BOŽIĆNA BAJKA

Gledajući kroz mene brojiš mi poraze
dodiruješ mi lice i osećaš pustinju
iz ustiju mojih struje ledeni vetrovi
oči mi odaju sjaj prekaljenih ratnika...

Tvoja čežnja traži neke davne puteve
ideš i dalje kroz maglu vodjena instinktom
ruke ti hvataju prazninu mog lika
jer nestajem, gubim se, nema me...
LER

Izbacite me iz igre jer stalno
promašijem penale i visim u ofsajdu.
Previše mudrujem, protkan sam pesmama,
ne vidim da blesavo stojim na leru.
Kao da vučem stoleća na plećima,
guram ptice selice nazad na jug.
Čitav život prolazi kraj mene poput voza,
čini mi se da Sizif ima moj lik.
Na dnu moje čaše sami djavo sedi,
uživa gledajući moj prazan pogled.
Otići ći jednom, bez traga, tiho, lagano,
dok spavaš, noseći samo par sećanja!
ULOGA

Dolutaš ponekad u moj san
tada shvatim da nisam sam
da moja tuga nečija sreća,
postajem rob svojih praznih misli...
Trudim se da budem jak
da ne vidim gde mi idu dani
dok u meni svira posmrtni marš
najlakše je plakati ili se smejati...
Često zaboravim šta želim da radim
zaglavi se nešto u glavi i onda
vidim široku ravnicu i nebo
sasvim mirno plovim, nadam se...
POSLEDNJE SLOVO

Sedim na krevetu i gledam
belo u jednu tačku na zidu,
kroz mene lete nejasne slike,
ne čujem zvuk poslednjeg voza,
izgubljen sam za naše dimenzije.
Duša mi lebdi nekim drugim svetom
koji posmatram s visine čudne,
kružeći lagano pokušavam da sletim,
ni sam ne znam gde i kako,
nema strah da me vodi, ali
meni poznate ruke me prihvataju,
privijaju na grudi i nežno
me spuštaju na krevet

JA SPAVAM !

POGOVOR
Baršunasta poezija, kojom se bavi Ivan Spirić u poslednjih nekoliko godina, dugo je čamila u mraku fioka njegovog radnog stola. Na našu sreću, deo tih pesama je, ipak, ugledao svetlo dana.
Sve te pesme u sebi nose ogroman pritisak politike, što se može primetiti letimičnim čitanjem. (Npr.“nema više ti i ja”; “komarci se roje na lampi”; “sve je isto kao nekada” i da ne nabrajam dalje). U poplavi jeftine politike, ova zbirka zrači optimizmom, jer na kraju, kada je pročitate shvatite da ima šanse za neka drugačija dogadjanja.
Samo spisateljstvo Spirića ne nudi rešenja, iako se ona naziru izmedju redova. Prostim slaganjem reči on gradi sliku, koju, ponekad, poruši poslednjim stihom, da bi gradnju nastavio sledećom pesmom i tako zatvorio krug. Zbog toga nije slučajno da poslednji stih zbirke glasi: “JA SPAVAM!”, i u njemu vam je sve rečeno.
Ovo je knjiga koju ću ja čuvati na vidnom mestu moje biblioteke, a sa nestrpljenjem ću očekivati sledeću!

Aleksandar Stefanović
POGOVOR UZ DRUGO IZDANJE
Upravo ste završili čitanje drugog izdanja zbirke političkih pesama “Dnevnik u bojama” Spirić Ivana, i , nadam se, da ćete se složiti sa mnom da je ova zbirka prijatno osveženje u poplavi kiča i šunda (ko su ti?) u nas.
Dugo sam se libio da napišem par reči o, kako neko reče, baršunastoj poeziji pisca. Zato snosim krivicu što ova knjiga nije došla u vaše ruke nešto ranije. Medjutim, za prave vrednosti nikada nije kasno!
Ništa novo neću reći kazivanjem da prošlost ne smemo zaboraviti i da na modernizovanim temeljima prošlosti treba gledati budućnost. Zvezda vodilja u tome svakako je ova zbirka poezije u kojoj je autor na homerovski način dao neka od rešenja kako?, čemu? i šta? dalje.
Pesme u zbirci pozivaju na sre|ivanje unutrašnjeg, pozivaju na, bez patetike, lečenje duše i svojom strukturom oživljavaju i ohrabruju ono u nama do kojeg nam je najviše stalo.
Poezija Ivana Spirića je bezvremenska, i ona se može beskrajno tumačiti. Nadam se da će nadležni i odgovorni primetiti eteričnost autorovih stihova i ubrzo uvrstiti ovu zbirku u obaveznu školsku lektiru, tako da }e se ona na}i i na policima ostalih biblioteka, a ne samo u bibliotekama pravih gurmana i ljubitelja istinske poezije.
p.s. O autoru sve najbolje!!!
u Leskovcu Predrag Jovanović
19.09.1995. g.

P.S. tri primerka knjige se nalaze u zavičajnom odeljenju biblioteke u Leskovcu, uredno zavedena kao prašnjavo izdanje!

Poseban predgovor u tim knjigma glasi:
Zašto “prašnjavo izdanje”


Svega ovoga sigurno ne bi bilo da nije, kako to već obično biva, bilo gomile slučajnosti.
Da krenem redom:
Da nije bilo Andija na mestu direktora ”Naše reči” ne bi bilo kioska i mene u njemu. Onda Ana ne bi mogla da kupuje na kiosku. Zatim, ja joj ne bih pozajmio novine na čitanje, pa Vesna ne bi rekla da se udvaram na taj način. Dalje, ne bih, da izbegnem ubedjivanja, priznao da je to tačno, pa ne bih morao da Ani poklonim ovu pesmaricu (obično izdanje). I ne bi bilo posvete vezane za udvaranje. To ne bi došlo Ankici u ruke i ne bi ona tražila da se ovo nadje u ”Zavičajnom odelenju”. Pa se pojavi Ina (koja radi upravo u tom odelenju) i zatraži primerak za taj ”zavičaj”. Tu dolazi do zapleta.
Ja nikad ovo nisam doživeo toliko ozbiljno kao oni koji poseduju primerak ovog pisanija. Zato sam i mislio da Ina želi primerak za sebe. Pošto je nesporazum otklonjen i kako sam ja shvatio da je to nešto ”ozbiljno”, onda sam i rešio da to bude ”ozbiljno”. Na moj način.
Ovakve pesmarice sam zamišljao kao nešto što će u biblioteci da skuplja prašinu, pa odatle i to ”prašnjavo izdanje”. Tako su nastali ovi redovi, što znači da je ovo originalni primerak, te ga, poštovani čitaoče i pozajmljivaču iz biblioteke, tako i doživi. Hoću reći, nemoj da ga uništavaš i nemoj da ga ne vratiš!

21.11.2002. Ivan
Leskovac

P.S. U ovom trenutku radio-emisija koja se pominje na koricama knjige više se ne emituje, povremeno se pojavi na stranicama ”Naše reči”.
P.P.S. Šta je bilo sa Anom ne znam ni sam!