недеља, 20. април 2008.

Možda i ona pročita 32, Klupa sa koje se vidi grad


Postoji takva klupa. Sa nje se odlično vidi ceo grad. Dobro, ne baš ceo... Otprilike, veća polovina istočnog dela, jer zapadni je s druge strane brda, s leđa pomenute klupe.
Pročitao sam negde, davno, kako se oči odmaraju gledanjem u daljinu. Setio sam se toga kada sam prvi put seo na tu klupu. Baš je pogled u daljinu! Na desetine kilometara... Neke planine na kraju horizonta... I lep, sunčan dan, bez oblaka.
Posle sam često dolazio tu. Sam ili ne, svejedno mi je. Ta klupa je davala neku smirenost, pomagala da sredim misli. Delovala je ponekad nadrealno, nekako izgubljeno, ali uvek je bila tu kad sam trebao tajm-aut u životu.
Sećam se, tako, ona i ja sedimo. Grickamo neke grickalice, pijuckamo sok iz limenke. Vreme ratno, bombardovanje uveliko nad Srbijom. Tog trena vedro nebo, nigde aviona, nigde nikoga. Mi sedimo, pričamo o nevažnim stvarima. Ja o anegdotama sa Kosova, gde sam privremeno stacioniran, ona o anegdotama iz kuće i komšiluka. Ne pominjemo nas, ne pominjemo sutra... Raspravljamo se o tome da li je ljubav ako dopustiš drugoj strani da te ujede, jer ona to voli?!
Setio sam se i čuvenog Devetog marta! Večna tema da li je trebalo ići do kraja? Do kog kraja? Pre bi to bio naš kraj, jer je vojska i policija bila na drugoj strani. Prosto, vršiti puč bez vojske i policije na svojoj strani?!
Olimijske igre u Barseloni 1992' bez nas. Tu me je raspad zemlje najviše pogodio. Ko se seća one naše štafete 4X400 metara? Slobodan Branković, Dejan Jovković, Nenad Đurović i Ismail Mačev! Godinu dana ranije, na svetskom prvenstvu u Tokiju, bili su prva bela štafeta koja je trčala brže od tri minuta, 2:59:95! Ovde su bili zreli za medalju. Vratili ih sa igara, dozvolivši im da trče pojedinačno, ko na 200, ko na 400 metara, kao pojedinci bez svoje države, da predstavljaju samo sebe, pod olimpijskom zastavom. Ili košarkaška reprezentacija? Mala je kugla zemaljska, nemamo dostojnog takmaca. NBA šalje svoje najzaslužnije igrače da vrate zlato! Najzaslužnije, ne i najbolje, jer je pola njihove reprezentacije sastavljeno od «penzionera», koji su prestali da igraju, ili bili povređeni plus Kristijan Lejtner, koji tek treba da zaigra u NBA. Bre, verujem da bi im ona naša ekipa barem zagorčala život, ako ništa drugo. Svi su s njima igrali koliko da prođe vreme, predali se još dok su izlazili na parket. Ne verujem da bi Divac, Kukoč, Rađa, Danilović, Đorđević... tako.
Ili kad sam se pitao kako je moguće da neko čeka nekog nekoliko godina, a da nema vesti o njemu? Kakva je to ljubav? Realna? Pa zato je i pominju samo u bajkama.
A tek država koja ubija talente, ne dajući im ni promil šanse da se dokažu u svojoj zemlji? Sem ako nisu moralno-političko podobni, razume se...
Jednom sam svojoj devojci poklonio nešto. Otprilike u vrednosti pola moje plate. I čuo sam, sasvim slučajno, kako joj majka objašnjava da sad ja moram da se «pokažem». Šta sam uradio u tom slučaju? Seo na klupu i «kulirao». Ja da se pokazujem? Samo sam skupio na gomilu neke godišnjice, rođendane, slučajne susrete koji su trebali da se završe poklonom, a nisu. Nikad njenoj majci nisam rekao da moj stil nije materijalno dokazivanje. Možda sam trebao... Očigledno da nisam dovoljno dugo odsedeo na klupi sa koje se vidi grad.

Dakle, nađite svoju klupu.


Rečenica

Ti si se izgubila, jer si se zaljubila, ne shvatajući da time činiš, možda, najgluplju stvar u životu, zato što može da ti se desi da ispadneš smešna, glupa, nezrela i, ko zna kakva još, zbog činjenice da si u ljubav uključila srce, a ne mozak, te stoga moraš paziti na ponašanje prema svima, počev od kuće, pa preko posla, do onih koje srećeš na ulici, kafiću, itd, a koji, u stvari, traže žrtvu kojom bi ispunili svoje prazne večeri, tako što bi im baš ti bila tema koju bi oni prežvakavali čitavo veče, pokušavajući da prevare sebe kada krenu kući, negde posle ponoći, govoreći kako su se super proveli, ne trudeći se da shvate tvoj bes zbog toga što te ne razumeju, što ne vide da si ipak ovde došla iz nekog drugog sveta, sveta gde su drugi običaji, ljudi, gde neke stvari koje su ovde normalne, tamo tabu i obrnuto, besna zbog nečije plitke pameti i nepokušavanja da sačeka, da barem usvojiš manire sredine koja te, silom prilika okružuje, iako se tih istih manira gnušaš i znaš da ih nikada nećeš ni shvatiti, a kamoli prihvatiti i usvojiti, trudeći se da čitav svet prilagodiš sebi, što je, u svakom slučaju, Sizifov posao, jer je svet, ipak, ogroman za tvoje moći, što će na kraju dovesti do, logično, povlačenja u sebe, gde ćeš moći sasvim sama, ne pokušavajući da nađeš izlaz, sem u čežnjivoj nadi da ćeš se, nekada, vratiti svetu iz koga si potekla, a što će dovesti do toga da vreme koje prolazi počne i da te gazi, pa ćeš se tek onda naći u sitaciji da ne znaš ni gde ćeš, a kamoli kako ćeš, pa će te ljudi još više gledati kao čudaka, a klinci iz ulice pričati između sebe o tebi svakojake priče i bežati na sve strane čim te ugledaju, tako da ćeš zbog toga morati, ipak, da staneš i razmisliš, da nađeš odgovor i prvenstveno shvatiš da moraš da se menjaš, jer neće valjati ako te menjaju drugi, najviše zato što tada može i da te zaboli njihov način, način na koji te menjaju, tako da bi ti trebalo da odbaciš misli o tome kako si se zaljubila, pa si se izgubila!!!

среда, 9. април 2008.

Milorad Čavić - za ili protiv, deo drugi

Olimpijski komitet Srbije će sa svim takmičarima koji će predstavljati Srbiju na OI u Pekingu potpisati ugovore u kojima će ih obavezati da ne iznose javno svoje političke ciljeve. Znači, neće se ponoviti Čavićev slučaj da neko izadje sa majicom "Kosovo je Srbija" ili kakvom već drugom prigodnom parolom. Razlog, izmedju ostalog - velike novčane kazne (ako je verovati medijima koji su preneli vest)! Tu se otvara gomila pitanja, ali ono najsrpskije je da li su nam bitnije pare od Kosova? Odnosno, do koje sume smo spremni da idemo da bi svet video i čuo naš stav o Kosovu?
No, istu stvar će uraditi i britanski komitet, sa svojim sportistima, naravno! Dakle, da li to razdvajamo sport i politiku? I da li je to, uopšte, moguće? Čim imate zastavu i himnu, znači osnovna obeležja jedne države, kako kroz to ne gledati i politiku? Ako zviždite nečijoj zastavi i himni pre utakmice, da li to radite jer vam se ne svidja raspored boja u zastavi i tonovi u himni? Ili je po sredi nešto drugo?
I, gde prestaje politika, a počinje sport?

четвртак, 3. април 2008.

SPO prokletstvo

Srpski Pokret Obnove devedesetih godina je bio najjača, najorganizovanija i najveća opoziciona stranka u Srbiji. Na demonstracije je s lakoćom uspevao da izvede više ljudi nego što danas ima glasova na izborima. Ali, to nije tema ovog posta.
Kroz takvu stranku prošlo je mnogo ljudi. Interesantno je jedno. Svi oni su, otišavši iz SPO-a, izgubili samo jedno - medijsku prepoznatljivost i popularnost! Imena koliko hoćete, od onih poslanika iz prvog saziva republičke skupštine pa do danas. Možda su ti ljudi odlaskom zaradili više para, dobili veće funkcije, ali teško da ih se neko setio. Imena kao što su Mihajlo Marković, Milan Miković, Slobodan Rakitić, Aleksandra Joksimović, Vladimir Gajić (dal' mu tako beše ime?)... Ma, ima toga... Najsvežiji primer je Vojislav Mihailović. Potpredsednik stranke i parlamenta, na izborima koji će biti 11.05.2008. nije nigde ni na listi za poslanike. Kandidovanje je u toku, pa možda on i osvane na nekoj listi, ušta, lično, ne verujem.
Jedini koji je napravio "veću medijsku karijeru" je šerif iz Čačak, Velimir Ilić Velja. No, i tu je pripomogao SPO. Isplivavši na krilima petooktobarskih promena, ubrzo je potonuo nazad, jer ga Djindjić nije uzeo u vladu. Onda je u koaliciji sa SPO-om izašao na izbore, a kasnije i ušao u vlast, te postao kapitalni ministar vlade. Veliki novac se okreće oko tog ministarstva za Kapitalne investicije, a i Veljin rečnik je bogat, pravi srpski, domaćinski. Što dobro znaju novinari, a i još neki. Kako nije vest da je pas ujeo čoveka, nego čovek psa, tako i mediji odmah puštaju čim neko izleti iz osrednjosti, pa ma u koju stranu se kretao taj izlet.