субота, 29. март 2008.

Slike Leskovca







Čuvena navijačka pesma od pre desetak godina :) "Kad pogledam sa Hisara, vidim Kiku semenkara, desenom rukom semke meša, levom rukom **** češa".
Kika semenkar je lokalni lik, prodavac semenki i ostalih sportova za zube na sportskim dogadjajima.
Slike su pogled na grad sa Hisara, brda iznad Leskovca.

среда, 26. март 2008.

Bata i Boris - tragedija jedne zemlje?

Na vest o smrti Borisa Dvornika prvo sam pomislio da je otišao veliki glumac. Onda sam se setio da se on i Velimir Živojinović Bata Valter nisu sreli, iako su hteli da to urade u poslednjih par godina.
Za one koji slučajno ne znaju (ima li takvih uopšte?), zajedno Boris i Bata su snimili gomilu filmova u SFRJ. Bili veliki prijatelji. Onda su došle devedesete. Jedan postao poslanik SPS-a, drugi HDZ-a. Krenulo prepucavanje, teške reči po medijima. Jedan poručuje, drugi otporučuje.
Onda je Bata imao tešku operaciju srca pre neku godinu. Boris se javlja, doći će u posetu čim prije. Javlja se tv Pink, samo neka kažu kad, šalju avion Pink Aira u Split. Biće susret prikazan u emisiji "Sve za ljubav". Hoće biti susreta danas, neće, sutra će, sledeće nedelje... Izjave po medijima tipa "mi se nikad nismo svadjali"...
Na kraju, pročitao sam negde početkom 2007. Batinu izjavu da je on taj susret zamisljao više kao simbolično pomirenje srpskog i hrvatskog naroda!
Tu me je našao! Ja se srećem sa mojim hrvatskim prijateljima u Zagrebu i Splitu, nemam utisak da smo posvadjani i da neko treba da nas miri. Sami smo seli, popričali. Normalni ljudi i u razlikama nadju razlog za druženje. Problem je što normalni u svojoj normalnosti nisu medijski atraktivni. Što bi se reklo, takva su vremena bila. Je*i ga, kod nas su uvek takva vremena, pa za kolovodje isplivaju prijatelji. Ili, bolje "prijatelji".

понедељак, 24. март 2008.

Milorad Čavić - za ili protiv

Sa par dana zakašnjenja da prokomentarišem Čavićev istup na EP u plivanju. Tačnije, Čavić me je inspirisao da pokušam da stvorim sliku otvaranja Olimpijskih igara, još tačnije defile takmičara. Naši bi mogli da se pojave sa majicama "Kosovo je Srbija". Avganistanci bi nosili majice "Mi smo prvi priznali nezavisno Kosovo". Kinezi "Tibet je naš". Opet, Baskijci i Katalonci bi mogli da obuku majice sa natpisom, npr. "Poslednje OI kao deo Španije". Koliko kombinacija? Koliko i zemalja.
Sport i politika su neraskidivo povezani, čini mi se. U sportu jači i snalažljiviji pobedjuje. Uglavnom.

ZZ Up - "K'o nekad u osam"

Osamdesetih godina je bila popularna tv emisija "Hit meseca". Išli razni spotovi domaće muzike, da ne objašnjavam sad, ko je gledao zna o čemu je reč. Ko nije gledao džabe mu pričam.
Elem, bila tu pesma grupe ZZ Up - "K'o nekad u osam", obrada pesme Djordja Marjanovića. Elektro 80-tih... Ostala mi stvar u glavi, a kako danas ima svega na internetu, krenem da istražujem da li se neko seća toga. Zaguglam, izbaci mi par linkova. Neki lik isto to traži na nekom forumu, pa mu se javim. Tek onda vidim da je njegova poruka stara skoro dve godine :) Nije našao, ali ako nadjem da mu javim. OK, kažem ja, pa ZZ Up su iz Zagreba, pa pitam na http://www.forum.hr/showthread.php?t=145451
I tako, razvi se diskusija, podsećanje kako je nekad bilo, ali ono što se ne vidi na sajtu je broj poruka koje sam dobio na private! Desetak njih je molilo da okačim stvar opet. I opet...
Ma, internet je čudo :) Posle vatre i točka najveći pronalazak u ljudskoj istoriji je kompjuter!

недеља, 23. март 2008.

Poslednja ljubavna priča

Ležim u krevetu. Sve je belo oko mene. Posteljina, zidovi, neke aparature... Iz mene ili u mene ide neke cevčice. Čujem ritmički zvuk bip, bip, bip. Pokušavam da se setim gde sam, ko sam, šta sam. Otkud ja ovde? Hoću da uhvatim nešto... Nema osećaja za hvatanje, kao da u ruci držim vazduh.
Vezan sam za krevet. Okrećem glavu koliko mogu. Ne vidim nikog. Sam sam u sobi. I dalje se čuje samo bip, bip, bip... Obično me je takav zvuk nervirao, ali sada ne. Nekako me smiruje. Imam utisak da me zove da krenem. Kuda? Neće da kaže. Samo tiho šapće dođi, dođi...
Opet okrećem glavu. Lagano, najpre levo, pa desno. Hoću da vidim tog što se sakrio i doziva. Ne, nema nikog. Možda ja spavam, pa sanjam i sve mi se pričinjava. I onaj stočić u uglu sa vazom i novinama, i mantil okačen na čiviluk kraj vrata i lažni zidovi od čaršafa... I ovaj bip, bip, bip...
Pokušao sam da brojim. Svaki bip jedan broj. Da vidimo ko će duže da izdrži. Ja da brojim, ili on da bipće. Brojim uporno. Rešen da ne odustanem. Nikad nisam bio takav. Uvek sam imao neki strah u sebi i nisam smeo da pređem crtu, da zavirim negde. Pravdao sam se kako nemam vremena, mogućnosti, volje... Sad imam sve to. I sam sam, niko ne smeta. Brojaću!
Bip, bip, bip... Iznenada, nestade tog bip, bip, bip... Čuo se samo jednoličan, neprekidan biiiiiii... Nema mu kraja, nema P na kraju da ga zaustavi i da krene ispočetka. I nema mi brojanja. Ali ima gužve oko mene. Nešto viču, mašu rukama. Mene to ne interesuje, ustajem s lakoćom iz kreveta i izlazim iz sobe. Ne osvrćem se, ne želim da im pomognem.
Tada sam shvatio i krenuo da, konačno, pohvatam sve svoje snove. Niz ulicu, pa iza ugla, da provirim preko tuđeg plota. Da se zavučem ispod kreveta i isteram tu babarogu kojom su me plašili. Berem zeleno voće. Prelazim ulicu pretrčavajući na crveno. Preplivam reku. Da ti zakucam na vrata.

Pozdrav

Cisto da isprobam da li ovo radi. Ako radi, bice mene opet :)