понедељак, 21. септембар 2009.

Sedam godina vernosti

Sedam godina može da bude i mnogo i malo, zavisi kako kome... U našem košarkaškom slučaju slučaju je to bilo dugo, predugo! Toliko je prošlo od kad je naša reprezentacija osvojila medalju na nekom od takmičenja. Verno smo čekali, čekali i dočekali. Vraćali se juniori, kadeti, mlađi, stariji sa gomilama medalja, ali seniori su potonuli kao Titanik. Po imenima jedna od najjačih ekipa u svetu, nikako da skupi ta imena na jedno mesto. Uvek je neko od njih imao neverovatno važan posao upravo tog leta - sklapa novi ugovor, ima kamp za decu baš tada, možda će na operaciju, niko me nije zvao da me pita kako mi je, koliko se, jadan, zlopatim u NBA... Tuga od izgovora, a mi, naivni navijači se nadali da će, ipak, da prevlada patriotizam i da se pojave na pripremama. I tako, umesto najboljih, krpila se reprezentacija i prolazila onako kako je prolazila... Ako se nekoim čudom i skupe, ne mogu da se dogovore ko je veća zvezda, pa neće ni loptu da dodaju jedan drugom. Ono što je do pre 10 godina bilo nezamislivo - desilo se. Završavali smo takmičenje sa svim porazima, tako da nismo prolazili ni onaj prvi krug.
I, posle silnih hoću-neću, postavljen je Duda Ivković za trenera... Hoće biti zvezda, neće biti zvezda... Presudi čovek vrlo prosto - ko hoće da igra dobrodošao je, ko neće, želimo mu sve najbolje. I 'ladno sastavi ekipu od klinaca koji imaju pobednički mentalitet, klinci koji su u svojoj generaciji najbolji na svetu i Evropi. Prošeta se kroz kvalifikacije i ode na prvenstvo Evrope sa ciljem da se izbori šesto mesto, kako bi se plasirali na svetsko prvenstvo.
Sad mu ja dođem kao neki general posle bitke, ali prepručavaću razgovore koje smo vodili tokom prvenstva moji prijatelji i ja.
Dakle, kad smo dobili Španiju u grupi, pa izgubili od Slovenaca i dobili Veliku Britaniju, uglavnom smo komentarisali ko fali da bi se postigao bolji plasman... Rakočević i Vujanić, uglavnom ta dva imena, pa Miličić. Došli smo do zaključka da je ovo bolja varijanta, jer bi se u onom slučaju uvek znalo kome ide lopta kad je "čupavo". Ovako - evo vam lopta momci, pa stisnite petlju i šutirajte. Na taj način ćemo sigurno dobiti lidera za neka sledeća takmičenja... Ako ne svetsko dogodine, sigurno za Olimpijadu u Londonu 2012.
Pred četvrt-finale sa Rusima sam bio siguran da imamo šanse, ako budemo imali makar malo sreće... To je samo jedna utakmica! Pošto smo prošli Ruse, već je počela euforija... Neka budemo i četvrti, jer da nam je to neko ponudio pre početka prihvatili bismo bez razmišljanja. Ali, to je bilo pre, sad već imamo veće ambicije. Na korak smo od medalje, glupo je da ne iskoračimo?
I, eto, na kraju... Dobili smo Teodosića, koji je uvršten i u najbolju petorku šampionata... Momak koji Slovencima u polufinalu natrpa 30 i kusur poena, od toga šest trojki, a faca mu je kao da utakmica tek počinje... Da ne nabrajam sad ostale, svi će biti tu barem još nekoliko godina, a opet pristiže još jedan tim klinca koji su, rekoh već, u svojim kategorijama na vrhu ili pri vrhu u svetu.
Momci, svaka čast. Zaslužili ste da se napravi izuzetak i popnete se na balkon iako oko vrata imate srebro... Ionako ćete sledećih godina da nam mašete sa istog tog balkona. Kao što je i red - sa osvojenim zlatnim medaljama!

P.S. Postoji jedna strana na Facebook-u, "Bilbord na ulazu u Srbiju za sportiste sampione". Ideja je da se na ulazu u Srbiju, odmah posle graničnog prelaza postavi bilbord(i) na kojima bi pisalo "Dobrodošli u zemlju svetskih (evropskih, olimpijskih) šampiona" uz sliku tih istih. Trenutno bi to bio bilbord sa slikom Nadje Higl, Milorada Čavića, vaterpolista... Podržite tu ideju tako što ćete otići na http://www.facebook.com/home.php?ref=home#/pages/Bilbord-na-ulazu-u-Srbiju-za-sportiste-sampione/137584066705?ref=ts i preporučite to isto svojim prijateljima.

субота, 12. септембар 2009.

Možda i ona pročita 21, To je to

Milion puta sam gledao scene u filmovima gde se dvoje samo pogledaju i odmah shvate da to je to. Čak i gledaoci to shvate. Možda su režiser, glumci, snimatelj ili ko već dobro odradili posao, nemam pojma, ali sam počeo da verujem u to. Sad, možda ja zbog svog navijačkog gledanja ili želje da se nešto tako desi, doživljavam tu scenu. To je samo na filmu. Kad god sam pokušao da nju pogledam "to je to" pogledom ništa se nije desilo. Ona je nastavljala da melje o komšiji što pravi buku, problemima na poslu, običnim svakodnevnim stvarima...
Nikako da se pogledamou oči. Prodorno. Tiho. Sa nadom. Uz pritajenu želju što čeka da grune na svetlo dana. Da postanemo junaci sopstvenog filma. I budemo sigurni da "to je to".
Sve sam sigurniji da nema toga. Osim u filmovima.

петак, 4. септембар 2009.

Možda i ona pročita 20, Zbrka

Stalno se nadam da će da mi "dune" i napišem nešto o tebi. Znam da je to sve teže, jer sam te često imao kao temu u poslednje vreme. Ja te jedino tako i imam - virtuelnu, u mojim pričama... Bez jasnog lika, bez imena i prezimena, bez ičega što bi drugima olakšalo da te pronadju. Namerno te krijem i mešam sa nekim nevažnim likovima. Umirem u nadi da ću zaboraviti gde počinješ da postojiš kao prava osoba. Tada ću da se preselim u neku od mojih priča, uzmem te za ruku i stavim na naslovnu stranu neobjavljene knjige...
Izgleda zbrkano, zar ne? Tako je meni zbog nje...