среда, 29. април 2009.

Možda i ona pročita 14, Silikoni

"Hoću da ugradim silikone..."
"Vau, pa odavno nisi odvalila veću glupost. Baš sam se pitao da nisi bolesna..."
"Ne, stvarno! Planiram to već duže vreme."
"Zašto bi to uradila? Lično, mislim da je to jedna velika glupost, osim ako nije u pitaju neka korektivna operacija, tipa rak i slično..."
"Ozbiljna sam."
"I ja sam. Jedini koliko-toliko normalan razlog osim ovog što sam ga naveo, je da si rešila da budeš pevaljka, pa pošto je to trend i mora se..."
"Neću da budem pevaljka."
"Au, pa ti hoćeš da 'vataš frajere na sise, kako mi se čini? Jadni su ti frajeri koji se lepe na sise, a i ti kad ih tako privlačiš. Nije sve u sisama."
"Zezaš?"
"Ne, zašto bih. Samo iznosim svoje mišljenje. A i to da muškarci više vole sisate plavuše je čista fama. Sve je to stvar ukusa, relativna stvar. Veličina je u glavi. Evo, pa ja nisam neki ljubitelj velikih sisa, nikad se nisam palio na to! Da li ti zaista misliš da će neki frajer, kad odete u krevet i kad ti vidi grudi, ustati i otići, jer su male? Veruj da takva budala ne postoji! Uostalom, koliko košta ta operacija?"
"2000 evra."
"2000 evra!?!? Ti nisi normalna! Daćeš tolike pare? Evo, nudim ti nagodbu - potroši te pare tako što ćeš da me vodiš na more. Obećavam ti da ću se prema tebi tih desetak dana ponašati kao da imaš najveće grudi na svetu..."
"Neozbiljan si, ali ne znaš ti kako je meni kad na nekom porodičnom okupljanju sve moje tetke, strine, ujne, sestre dekoltirane, a ja kao neki izrod iz familije."
"Jo, budale. To samo znači da si posebna, da nisi kao i čitava familija. Kako da te neko primeti kad ste sve dekoltirane? Ovako, odmah upadaš u oči. Da li bi skočila u bunar ako bi skočile sve te tvoje tetke, strine, sestre...?"
"Ne bih, jer ne znam da plivam."
"E, jesi plavuša... U bunaru nema mesta za plivanje, možeš samo da roniš."
"Sad ne znam šta da radim..."
"Znam ja, potrošićeš te pare na mene. Plus, čitao sam intervju sa nekom porno divom koja je ugradila nekoliko litara tih balona, kako li se to već meri. Imala probleme na snimanju i u običnom životu. Kad legne na ledja ne može da diše, jer to pritiska pluća, a kad kleči grudi vuku na dole, pa teško održava ravnotežu. A i kad ide, boli je kičma."
"Neću ja tolike..."
"Verovatno će i da ti ugrade kineske, jer danas sve rade Kinezi. Zamisli, završi majstor posao, dodješ kući, a ono ispod leve ili desne si...silikonke, svejedno je, piše Made in China! Dodje ti dečko i kaže, "Srce, hajde se skini da te poljubim u Kinu". Ili mu kažeš "Sklanjaj ruku s moje Kine, konju!""

недеља, 26. април 2009.

Možda i ona pročita 13, Idealna devojka

"Šta ti tražiš?" pitala je.
"Običnu devojku, neku koja ne puši. Smeta mi dim od cigareta, grebe mi grlo, promuknem, boli me glava ujutro, ako spavam u prostoriji gde je ostao dim od cigareta. Čak i kada se izvetri soba, nije dovoljno. Plus, što bi rekao moj drug, poljubiti devojku koja puši je kao da si stavio glavu u čunak".
"Samo to? Pa to i nije nešto mnogo."
"Ima još. Šminka, na primer. Treba da zna da se šminka. Znači, umereno, ako baš mora, a ne da se nafraka, da stavi kilogram šminke na sebe, pa da liči na Uskršnje jaje. Šminka služi da se nešto istakne ili prikrije, ali ne da se zakopa lice. Zamisli da legneš sa nekom namazanom, a probudiš se ujutru pored nje. Posteljina sva prljava od šminke, a zgraneš se kad je vidiš nenašminkanu. Ili se vratite odnekud kući, napaljeni, pa haj'mo u krevet. Ona kaže samo da skinem šminku i dolazim. I dok špaklom i šmirglom skida slojeve narednih dva sata, ti zaspiš..."
"Hm..."
"Ne hmći, ima samo još i ovo. Garderoba. Ne treba mi ona koja izgleda kao da će upravo zapevati u nekoj tv emisiji na Pinku! Neka gde silikonske sise lete na sve strane, a tange se podrazumevaju i nose umesto pantalona ili suknje."
"Ne znam šta bih rekla..."
"Ja bih te samo pitao nešto... Jesi li shvatila da ja izdaleka i izokola pričam o tebi?"

субота, 18. април 2009.

Možda i ona pročita 12, Volim te

Izgleda da nismo bili jedno za drugo. Imali smo gomilu sličnosti... Voleli smo iste filmove, knjige, navijali za isti klub, slušali gotovo istu muziku... Bez problema smo birali destinaciju za letovanje... Jedino smo se razlikovali u dve reči, "volim te". Ne znam koliko sam joj to puta rekao. Koristio sam svaku priliku. U milion situacija sam mogao da nadovežem i jedno obično "volim te". Uz poklon za rodjendan, napisano na običnom papiru... Kao posvetu na knjizi... Ili bih joj to otpevao u telefonsku slušalicu umesto "Ćao".
Ponekad bi me upitala zašto to radim, zašto joj stalno govorim kako je volim? Imao sam gomilu odgovora. Hoću da znaš, da te podsetim, da se ne mučiš da mi čitaš misli, znaš mene - što na umu to na drumu, bojim se da si zaboravila, zar mi treba razlog...
Ona nije bila takva. Nisam pridavao neki značaj tome što mi nikad nije rekla da me voli. Nekima je to teško da prevale preko usana. I meni je to bilo teško reći, ali samo dok ona, nije ušla u moj život. Posle je bilo lako reći "volim te". Iz straha da je ne izgubim ili čega već. Da zna da je nekom stalo do nje...
Živeli smo dosta udaljeni jedno od drugog, tako da je uvek neko ulazio u autobus na rastanku.
"Nemoj da ti je žao što se rastajemo, misli na to kad ćemo da se opet vidimo", rekao bih. I nacrtao srce na prašnjavom staklu pored nje.
Jednom sam je, na rastanku, pitao kako to da mi nikad nije rekla da me voli?
"Zašto bih? Pa ti si to rekao dovoljno puta za oboje. Odavno smo zaključili da smo jedno, da ono što radi jedno od nas dvoje, važi i za drugog..."
"Opa, dobili smo i filozofa u našoj vezi", nasmejao sam se. "Gospodjice filozofe, ulazi u autobus, jer majstor neće tebe da čeka."
Dok sam gledao za autobusom, planirao sam da je sledeći put opet pitam kakav je to problem reći "volim te". Ali, sve redje smo se sretali. Ja sam bio zaokupljen smišljanjem situacija u kojima sve mogu reći "volim te", a da to nisam učinio do sada. Nije bilo vremena da raspravimo njeno "volim te". Samo mi je jednom, sekund pre ulaska u autobus, pošto me je poljubila na rastanku, šapnula na uvo "volim te".
"Znam, ne brini..."
Ušetali su neki ljudi u naš život. Nismo ih puštali, ali oni su čekali svoj trenutak i dočekali ga. Prestali smo da se vidjamo, jer, izgleda, stvarno nismo bili jedno za drugo. Ili, možda, jesmo, ali nismo znali?

петак, 3. април 2009.

Možda i ona pročita 11, Ne mogu više...

Ponovo sam uzeo telefonsku slušalicu u ruke da je pozovem. Navodno, treba mi neki cd, došao bih da ga uzmem. Ili da ona svrati i donese ga... U stvari, opet bih da je vidim, pa smišljam neke razloge da izgleda, kao, slučajno...
Ne mogu više...
Uvek sam ja taj koji zovem, tako mi se barem čini. Znam, nije tako, pozove i ona, ali nije to dinamika koju želim. Nije to svakodnevno... Kad pozove, pričamo po sat vremena o svemu - kiši koja pada, pozorišnoj predstavi, filmu koji je sinoć bio na tv... Uobičajene stvari koje možemo da pričamo uz piće u kafiću. Ali, ne, ona ne izlazi zbog neke fobije od čega već, nije ni važno... Tako, pričamo i ja je zamišljam u sobi kraj mene. Ugasim svetlo, ležim u krevetu sa slušalicom u ruci i vidim je tu kraj mene...
Ne mogu više...
Ne želim je više u mislima... Kad kupujem nešto, planiram šta bih kupio njoj... Ujutru se pitam kako ona izgleda kad se probudi, da li se okreće po krevetu još minut-dva ili odmah ustaje...
Ne mogu više...
Okupiran sam njom. Puna mi je glava, a ona spava mirnim snom, čini mi se. Fantastično se pretvara da ne zna... Kad bi se zezali, ne zna... Zna, još kako, ali, eto, neće ni ka meni ni od mene, čuva neku sredinu... Uvek kad pomislim da je tu, nije, kad pomislim da je daleko, pored mene je... Neshvatljivo...
Ne mogu više...
Prelomiću, dosta je bilo... Okrećem se na drugu stranu! Više ne sklapam oči da je vidim, nema nje kad su mi oči širom otvorene... Može da se pojavi na javi! Ako neće, dobro, ako hoće još bolje... Nemam više snage da trčim za njom. Staću i sesti na klupu u parku. Možda ona shvati da sam prestao da je jurim, pa stane i ona. I krene nazad. Do klupe... Onako, lagano, sa zagonetnim smeškom i sjajem u očima... Kakav samo ona ima.
Ne mogu više...
Neću je čekati, ali biću tu. Zauvek.