субота, 30. мај 2009.

Moj pogovor

Ja sam književnik. Objavio sam knjigu. Tačnije, više njih do sada. Još tačnije, to su zbirke pesama. Imam svoj krug prijatelja koji to objave, a onda održimo promociju knjige. Dodju mi ti prijatelji, kolege, komšije, saradnici... Tada se lepo družimo. Oni me ishvale, a ja im se zahvaljujem. Sa strane muzičari sviruckaju starogradske pesme. Uveličavaju skup, dajući na taj način uzvišenu notu svemu ovome.
Ovi moji prijetelji, recezenti, koji me hvale i recituju moje pesme, trude se da upotrebe što krupnije i nepoznatije reči kako bi pojasnili moje stihove običnim smrtnicima. Onima koji ne umeju da nadju skrivene poruke. Onima koji, medju nema rečeno, i ne čitaju moje knjige. Niti bilo čije. Pitam se, ponekad, dok se smeškam slušajući ih, da li oni surfuju po Vujakliji kao današnji klinci po Internetu? I jedni i drugi tražeći skrivena značenja...
A moje misli povremeno i odlutaju. Ali mi je faca stamena. I smešak. Uvek isti. Nemam potrebe da ga menjam. Služi svrsi. I, mislim tako, da bi pravo čudo nastalo kada bih priznao da su sve moje pesme nastale dok sam bio mrtav pijan. Trešten. K'o majka. Nisam znao za sebe. Koma.
Uvek u tom stanju mislim na recenzije. I recenzente. Valjda mi je najlakše da to stavim u glavu. Otežalu, jašta. Šta li će da kažu da sam hteo reći ovim stihom, sročenim dok glavu držim na WC šolji? Napisanim u pauzi dva "rigoleta". Da bih saznao, moram da objavim knjigu. Ovu koju držite u ruci. I koju ste upravo pročitali. Preskačući strane. Ako ste normalni. U suprotnom, znajte da vas smatram za mazohiste, ili za recezente moje poezije. Ili, pravilnije "poezije".
Sve u svemu, vidimo se kod šanka. Da stvaramo poeziju, logično.

Email Tanji

Prošla nam je ona gužva oko sahrane... Ja sam u petak jurcao oko papirologije, jer se vodim kao osoba koja je sahranila oca pa sam morao da vadim umrlicu, da popunjavam obrasce da bih mogao da uzmem neke pare koje mu sleduju od penzionog, od osiguranja i slične stvari...
Jutros smo išli na groblje, padala kiša...
Šta da ti kažem? Ne osećam prazninu. Pomirio sam se odavno. Znam da će moj otac da umre i kad je taj čas stigao, bio spreman na to. Malo iznenadjen, jer je bilo toliko iznenada, da nije moglo brže od toga. Jedino mi je žao što nije poživeo još malo iz samo jednog jedinog razloga. Naime, kad smo pre tri meseca sahranili babu (očevu majku), shvatio sam da on i moja majka nikada u životu nisu bili sami! Uvek je tu bila baba da ih kljuca odozgo u glavu, pa brat i ja da rastemo i donosimo probleme... Sad, kad su ostali sami i mogli da se posvete sebi... Prekratko im je to trajalo.
I mi se bavimo razmišljanjima na temu "šta bi bilo kad bi bilo". I uvek ima dva puta - možda bi bilo... a možda bi bilo... I bolje i gore! Nikad to nećemo saznati. Tako mu je, verovatno, bilo zacrtano i protiv sudbine se ne može.

среда, 27. мај 2009.

26.05.2009.

Umro mi ćale. Jutros, odjednom. Infarkt. Slobodanka otišla kod lekara na neke preglede u 6.30, kad došla oko 8.00 nije mogla da udje u kuću, jer je ključ bio u bravi. Ušla kroz prozor, ćale leži na podu, već se bio ohladio...
Nikakvi znaci, nikakve tegobe, ništa mu nije bilo... Sinoć bio kod nekih prijatelja, vratio se oko 22.00h. Sve najnormalnije...

понедељак, 18. мај 2009.

Možda i ona pročita 16, Trebinje

Sada nepostojeću vojsku nepostojeće države Jugoslavije sam najvećim delom služio u Trebinju. Simpatično mestašce, opkoljeno planinčinama i kršem, dovoljno blizu mora da bi bilo primorski gradić i dovoljno daleko da bi imalo svoju dušu, dušu koja baš i nije "morska". Za nekoga ko mora da bude tamo izvesno vreme i nisam se mnogo trudio da ukapiram njihov način života, ali protiv nekih stvari prosto ne možeš...

"Počeo sam da tonem
da se gubim, zaglupljujem
da zaboravljam i ne osećam
život koji prolazi..."

Tudji grad i strani ljudi me se nisu ticali, barem sam tako mislio. Vremenom sam ukapirao da me polako ta sredina uvlači u sebe. Počeo sam da otkrivam stvari koje sam nesvesno primećivao i koje su mi bile čudne. Nema parova na ulicama, stroga podvojenost polova... Objasniće mi dosta kasnije da su izrazito patrijahalna sredina i da se sve radi krišom, da niko ne zna...
Gde li sam ovo dopao?!

"A onda sam sreo tebe
sasvim slučajno, bez veze
i tvoj pogled što se ne vidi
već se samo oseća..."

Vojska k'o vojska, a pogotovo devetnaestogodišnjaci koji ZNAJU da je ceo svet njihov, ne haju za priče. Da, pričalo se da je taj kafić zabranjen za momke u SMB-garderobi. Nikada nisam video ni čuo zvanično za tu naredbu. A i konobar je pravi drug, pušta naše kasete, zeza se s nama, plati po turu...
Tu sam je i osetio. Da, možda to nekom danas i može da zvuči čudno, ali osetio sam pogled na meni. Obično sam ja taj koji pilji, ali ovaj put nije bilo tako. I to nije bio pogled, već pravljenje rupa na meni. Logično je da sam bio hladan, uostalom i bila je zima, minus ne zna se. Jedan od retkih dana kad temperatura padne ispod nule. Pustio sam film o planovima... Da ne dužim, znao sam sebe i znao sam da ta veza nema šanse. Pa ja sam tu još koji mesec i šta posle, da se dopisujemo, zivkamo telefonom?! Ili da se oženim? To bi i moglo, kada bih imao skoro trideset, a ne dvadeset! Znači, žao mi je devojko, gledaj negde drugde...
A sretali smo se, nije da nismo. I, čini mi se, sve ćešće i češće. Kao da se pratimo. I uvek bi se gledali... I tako mi je vreme prolazilo. Ja gledam nju, a ona gleda mene. Niko da skrene pogled. Dosadno malo, zar ne?
Po ovoj priči nikad neće Amerikanci snimiti film!
Dan po dan, pogled po pogled i odslužih ja svoje! Nekoliko dana pre kraja me spopadne neka romantika i isplaniram da kad-tad obavezno opet dodjem u Trebinje, da vidim hoće li je biti...

"Prolazi dan za danom
a tebe više ne srećem
i više te se ne sećam
već pamtim samo pogled tvoj..."

Nekako sam je brzo smetnuo s uma. To je, pretpostavljam, i normalno za ono vreme i doba. Ali, godinu dana kasnije, bio sam na letovanju blizu Trebinja. Sada već svi misle da sam otišao da je vidim. Žao mi je, dame i gospodo, ova priča nije američki film, to sam već ranije napomenuo! Nisam imao zgodan prevoz (k'o fol), vreme i, šta ja znam, otišao sam na more, a ne da gubim vreme po Trebinju... Dosta je bilo onih deset meseci... Nekako mi je cela priča glupo zvučala...

"Otići ću uskoro iz Trebinja
i ko zna da li ću se vratiti
ali znam da ću pamtiti
pogled tvoj što se oseća..."

Pre par godina opet sam je setio. Za sve to je kriv ovaj besmisleni rat. Tu negde smo povukli granicu izmedju nas i njih. Sve je to navuklo masu novih pitanja... I na nijedno ne znam odgovor. I neću da znam, jer bih se sigurno razočarao. Ovako je verovatno moralo biti, jer su i pametni rekli da više nisu pametni! U ostalom, ona i nije bila pripadnik moje nacije, tako da bi Amerikanci, ako ništa drugo, možda i imali neku ideju za...

петак, 1. мај 2009.

Možda i ona pročita 15, Zašto je propala JNA

Možda će nekom zvučati čudno, ali šta ja da radim, to je njegova stvar. Naime, kad god se potegne rasprava na temu "Zašto je propala JNA" ja se setim jednog dogadjaja kad sam služio tu istu JNA. Daleke 1985/86...
Bio sam u Trebinju. Običan vojnik koji je, kao i ogromna većina saboraca i sapatnika, otišla u vojsku jer se moralo i tamo "hvatao krivine" brojeći dane do povratka kući. Imao sam onu vojničku kasetu, odnosno metalni ormarić gde su se čuvale stvari. Od četke za cipele i imalina, preko pribora za ličnu higijenu, do garderobe. Na unutrašnjoj sredini vrata je bila izbočina, nekih 10-15 centimetara, i ta izbočina se protezala celom dužinom. Šta je moj prethodnik radio pojma nemam, ali je tu bio deo bez farbe, mrlja velika nekoliko centimetara. Kako smo jednom u tri meseca imali smotre tih kaseta, gde bi oficir pregledao koliko smo uredni, rešim ja da zabašurim tu mrlju. Da ne bih morao da farbam. Najzgodnija varijanta je staviti neku sliku iz novina preko. U to vreme je postojao enigmatski časopis, zvao se "Eureka" i na naslovnu stranu su stavili sliku Anje Rupel, pevačice Videosexa. Većina onih, koji su je bar jednom videli, su sekli vene na njenu pojavu. I, tako, stavim ja tu naslovnicu, odlično se ona uklopi! Presavijem uzduž stranu i pokrijem onu izbočinu. Mrlja se ne vidi, a i kad otvorim kasetu pogleda me Anja.
Dodje ta smotra kaseta, otvorim ja i zastavnik pogleda u Anju i kaže:
"Ko ti je ova?"
Kako nekom ko se zove Milanko Petar, ima skoro 50 godina objasniti "ko mi je ova"?
"Pa to je... Neka pevačica..." Krenem ja izokola.
"Koja pevačica?" nastavlja on...
Čoveče, mislim se, pa pregledao si desetine kaseta, tamo svakakve slike golih žena, bilo i pornografije, nikog ne upita za to, ali ti pažnju skrenula devojka koja je obučena i stoji na nekom molu... I još se raspituješ "ko mi je ta?"
"Anja Rupel. Pevačica Videosexa, grupe iz Ljubljane..."
"To da skineš!"
"Razumem!"
Nisam poslušao naredjenje. TO sam skinuo kad sam pošao kući. Odneo za uspomenu. Sad sam siguran da je JNA morala da propadne kad je starešinama više smetala slika obučene devojke od onih, blago rečeno, oskudno odevenih. Jebi ga, bavili se nevažnim stvarima...