недеља, 22. новембар 2009.

Možda i ona pročita 24, Budjenje

Bilo je obično nedeljno popodne. Mislim na ona popodneva kada smo zajedno. Sedeli smo i buljili u tv. Gledali smo neki film po ko zna koji put. Pomalo pijuckali kafu... Čekali da prodje vreme i da izadjemo negde iz kuće. Kažem, obično popodne. Onda me je ona upitala:
- Jesam li ti poželjna?
Pogledao sam je zbunjeno? Uostalom, kako odgovoriti na to pitanje?
- Oho, ljubavi, otkad to ti postavljaš glupa pitanja u ovoj našoj vezi?
- Ne, stvarno... Da li ti se svidjam u fizičkom smislu?
- Ne razumem... Otkud takvo pitanje... Svidjaš mi se, da mi se ne svidjaš ne bismo bili zajedno, prosta i logična stvar!
- Imam utisak da nešto nije kao kod drugih...
- Kojih drugih?
- Pa, znaš... Malo mi je neprijatno... Ustvari, pa i nije važno...
- Eto ti sad. Započneš, pa nije važno. Kad nije važno što si započinjala? Hajde kaži, neću ti ništa...
- Nemoj pogrešno da me shvatiš, ali ti se nešto ne otimaš da me odvučeš u krevet... Nemoj da se smeješ, meni to nije smešno!
- Čekaj, čekaj... Znači, kad te vuku u krevet to je smešno? Što, ti se ritaš i vrištiš "Neću, neću"... Da znaš da je to smešno...
- Znala sam...
- I ja sam znao da znaš. Onda ću da ti prospem malo životne filozofije. Nije štos u tome pored koje želiš da legneš, nego pored koje želiš da se probudiš. Lako je leći, treba da pogledaš to lice ujutru i da ne pobegneš pre nego se probudi. I da poželiš da opet zaspiš pored te face... Misli o tome par dana, pa da vidimo ko će koga da odvuče u krevet... I da znaš, možemo i da vežbamo to budjenje. Da vidimo ujutru šta mislimo o onom drugom. Malo je problematično da prespavaš kod mene. Ipak smo mi patrijahalna sredina, teško bi se to objasnilo tvojim roditeljima gde si provela noć. Ali, zato možemo da dremnemo popodne! Sve je isto, samo je manje sna! I spustićemo roletne da bude mrak. Reci mi, šta planiraš u nedelju od 14.00-17.00h?

понедељак, 16. новембар 2009.

Možda i ona pročita 23, San

Sanjao sam stvarno čudan san. Gledam sto u kafiću gde sedim sam sa sobom. Ja nešto pričam onom drugom ja, a ja koji to gledam hoću da čujem. Primaknem se, neprimetno, naravno, i oslušnem šta sam pričao samom sebi.
- Sećaš li se nje?
- Kako da ne. Bila je, hmmmmmmm, ne postoji ta reč u srpkom jeziku kojom bih je opisao...
- Da, upravo tako! Još kad se setim kakvih sam problema imao kući zbog nje...
- E, da... Sećaš li se kad su tvoji hteli da je odvoje od mene?
- Još kako... Uvrteli su sebi u glavu da ima nešto izmedju nas i požurili da me spašavaju od nje. Prosto mi nisu ni verovali da tu ne postoji ništa.
- Da, ali su oni i bili ubedjeni da imaju nešto što se zove iskustvo. Odakle li im samo to iskustvo kad nikad nisu bili u sličnoj situaciji? Ili, možda jesu, ali ne žele da priznaju?
- Ko će ga znati, ali u svakom slučaju, bilo je zanimljivo gledati face kad su provalili da je mala, čuj mene, mala!? razvedena i ima klinca...
- He, he... A priče da ona u meni vidi muža...
- Ha, ha... Još da sam ja u njoj video ženu, ovaj, suprugu...
- Baš se pitam gde li je sada. Nekako smo se pogubili...
Umešao sam se ja koji sam sve to posmatrao.
- Izvinite što se mešam, ali ovo je ionako moj san. Dakle, ja znam šta je sa njom. Udala se opet i ima dete i iz tog braka, pa se opet razvela. Bar su mi tako rekli. Video sam je pre neki dan. Nije više tako lepa. U stvari, jeste, lepa je za osobu koja ima pedeset godina, ali ja pouzdano znam da ima znatno manje. Ostarila je ona strahovito brzo. Ko zna zašto?!