среда, 24. фебруар 2010.

Možda i ona pročita 30, Oproštaj

Sedeli smo već desetak minuta. Popili piće do pola. Ispričali neke bezvezne priče, zbog kojih smo se, ustvari, i našli posle dužeg vremena. Obaveze pritisle, pa nemamo kad da se srećemo s prijateljima. Sve se svelo na slučajne susrete na ulici, ono zdravo-zdravo, vidimo se u prolazu ili kontaktiramo preko e-maila. Onda se sretnemo posle pola godine, imamo pola sata vremena i odemo negde na piće. Baš kao ona i ja sada.
Ćutimo već minut-dva. Mrzim kad sedim s nekim i ćutimo. To možemo i sami da radimo kod kuće, ali ako smo već izašli, daj da nešto pričamo, makar i "mlatili praznu slamu". Zato sam i odvalio glupo pitanje:
"Zašto mu ne oprostiš?"
Pogledala me je zbunjeno. Jesmo mi veliki prijatelji, znam ja neke njene tajne, ali nikad joj se nisam mešao u život na ovaj način.
"Ne, stvarno... Ako već može da bude opet nešto, nemoj da si sujetna. Šta sve ljudi ne opraštaju jedni drugima. To što je mislio da je našao bolju, bilo pa prošlo..."
I dalje me je gledala zbunjeno. I progovorila, nekako tiho, u pola glasa, ali sigurna u sebe:
"Stvarno se nismo videli odavno. Ti... ti stvarno ne znaš šta je bilo?"
"Odakle bih znao? Ionako njega znam samo iz tvojh priča, upoznali smo se jednom, ono na tvom rodjendanu i potom videli još možda dva-tri puta na par minuta. Ono što znam je bili ste zajedno, pukla veza, jer on mislio da je našao bolju, sad ti se javio, pozdravio te, onako, izokola, ali dovoljno jasno da shvatiš šta hoće... A ti ćeš da budeš ledena princeza?"
"Nema tu šta da se oprašta. Nije on mene prevario pa da mu ja sad, kao, opraštam prevaru. Počeo je sve redje da se javlja, na kraju mi priznao da se dvoumi, da ne zna šta će... Poslednji put kad sam ga zvala, to mi je stvarno bilo smešno, on se javi, pa mi da nju! Ja zvala samo da mi vrati duks što ostao kod njega, ona mislila da ga ganjam, jer mi dužan pare. Htela galantno da isplati dug. E, da, još mi se ona predstavila kao njegova verenica.
Eto, kao što vidiš, jedna glupa situacija. Ekspresno našao verenicu, oženio se... Šta imam ja tu da opraštam? U redu, javio se, drago mi je. Samo..."
Zaćutala je. Ćutao sam i ja. Glupo mi je kopati po nečijoj prošlosti., znam da to može da bude bolno... Ako mogu da pomognem, tu sam, ako ne ništa, neću odmagati. Samo ne volim kad sedimo i ćutimo. Tad se desi da iz najbolje namere postavim glupo pitanje.

субота, 13. фебруар 2010.

Možda i ona pročita 29, Tri tačke...

Daleko od očiju, daleko od srca... Verujem da je tačno, ali šta da radim kad mi se njena slika svakog dana iznova vraća kroz sećanja?
Taman se udalji od srca, a onda mozak proradi, ubaci mi je nekako... Šta ja znam, dok idem ulicom, kao da je ona upravo ovog trena zamakla za ugao... Ili, dok menjam tv-kanale iz dosade, kao da proleti kroz neki kadar... I uvek kad zazvoni telefon prvo pomislim ona zove...
Da li sam ja opsednut njom? Koja je to sila što ne da vremenu da je obriše iz mene? Da li je to ona gomila lepih stvari koje su nas spajale? Dobro, da ne ispadne kako idealizujem, bilo je i par ružnih, nekih nesporazuma... Ali, opet, kad se vrati film... U ljudskoj je psihi da pamti samo lepe stvari, a loše potiskuje...
Sve što mi se dešavalo uz nju je, ipak, bila lepa, dobra stvar... Možda me je to i uspavalo... Toliko uspavalo da nisam osetio trenutak kad je krenula na drugu stranu, bez da se držimo za ruke... Mislio sam da ja idem za njom, ali... Prekasno sam shvatio kako stojim sam, izgubljen u gužvi tudjih želja... I sad mi je ostalo da se stalno osvrćem, da je tražim...
Uzalud! Ionako je sve bilo protiv nas!

четвртак, 11. фебруар 2010.

Možda i ona pročita 28, Omiljeni cd

Sasvim slučajno sam otkrio da je moja amnezija delimično uspešna. Odnosno, stvari koje silom pokušavam da gurnem u zaborav, iznenada grunu na svetlo dana i iznesu mi opet na videlo čitavu priču...
Bila nam je godišnjica. Od nje sam na poklon dobio cd. Običan, muzički cd. The Cranberries - Burry the Hatchet. I istog trena mi je taj disk postao najomiljeniji. Da ne bude zabune, volim ja taj bend, ali ne baš toliko...
Iste večeri sam imao, hm, nazovimo to tako, javni nastup kao gost na radiju. Naime, dvojica mojih prijatelja su imali emisiju na lokalnoj radio-stanici. Svaki put, kad bi njima bila neka jubilarna emisija, ja sam gostovao i, naravno, imao pravo na muzičku želju. Rekao sam im da puste stvar sa mog omiljenog diska. Koju? Koju hoće... Kako to da nemam omiljenu pesmu na omiljenom disku? Nije, valjda, da ih sve volim? Momci, kako ne shvatate, omiljen je disk, ne ono na njemu! Pa, uz malo sreće, sad bi vam u program išao Sinan Sakić, Mitar Mirić... O poklonu od drage osobe se radi... Zato je omiljen...
Ko zna kako sam im izgledao... Čitav razgovor je išao uživo, pa im je, možda, i izgledalo da po običaju lupetam u program.
Nije ni važno. Omiljen disk je i dalje omiljen, ima svoje mesto na polici, ali retko, zaista retko završi u cd-plejeru. Kao, uostalom, i drugi diskovi... No, to je već neka druga priča.

http://www.youtube.com/watch?v=ky4CdN0x58A&feature=fvst
http://www.youtube.com/watch?v=h83XB1WOViM
http://www.youtube.com/watch?v=hUFPooqKllA&feature=fvst
http://www.youtube.com/watch?v=84zVbHX7lVw&feature=fvst
http://www.youtube.com/watch?v=SHoHIL2ABVQ&feature=fvst
http://www.youtube.com/watch?v=KJKeNjrbULU
http://www.youtube.com/watch?v=LScoGbMmL04
http://www.youtube.com/watch?v=C1RLKAd_l_8&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=ep8UVu0bsEQ
http://www.youtube.com/watch?v=CiBUnbPFk2Q
http://www.youtube.com/watch?v=O9AFNTGrBZA
http://www.youtube.com/watch?v=90mnNUi__yg
http://www.youtube.com/watch?v=wBM6s1btb3s&feature=related