недеља, 19. децембар 2010.

Možda i ona pročita 39, Kada ljubav pobedjuje

Uf, koji mi je naziv ove priče! Kao da je u pitanju novi cd projekat nekog izvodjača lakih nota narodnog karaktera. Ili neka tv-sapunica špansko-portugalsko-turskog govornog područja...
Sve u svemu i bez obzira na sve, naša ljubav pobedjuje. Zgranut nad tom surovom istinom počeo sam da razmišljam kakva je to pobeda. Naime, ja volim nju i ona to zna, pritom i ona voli mene i ja to znam, ali nismo zajedno! Isprečila se surova životna realnost i kilometri! I sve mi to ispada kao neka kazna. Zajednička, njena i moja! Neko nam je rekao da patimo, jer nismo prepoznali momenat da budemo zajedno kad je trebalo!
Prepoznali smo ga, ali nekako kasno, pa sad ispaštamo. Neko više, neko manje, ali ne postoji kantar da izmeri patnju neostvarene ljubavi. Ostaje nada, ostaje želja, ostaje mogućnost. Samo vremena preostaje sve manje! Ističe nam nepovratno.
Setio sam se pokojnog profesora matematike i njegovih reči: "Deco, kad u životu padnete, a pašćete, ne brinite, ustanite, očukajte prašinu sa kolenca i produžite dalje. Ako to ne uradite, generacije koje dolaze iza pregaziće vas!"
Više od dvadeset godina je prošlo od kad sam čuo ove reči! Pre par dana sam ih se setio, kad mi je ona ispričala svoju sumornu životnu priču. Nerazumevanje sa svih strana, maltretiranje od onog ko bi trebao da je podrška, ma, tuga jedna... Plus svakodnevne brige i problemi! Previše za jedan život i slabašna pleća, prejaka kazna za jednu nepromišljenu odluku!
"Pamet u glavu, dupe uza zid" rekao bi onaj moj profesor. I, ma koliko izgledalo lakše ležati, ustani, otresi kolena i teraj dalje. Nema ti druge!

понедељак, 13. децембар 2010.

Možda i ona pročita 38, Smsovi

Surovo je ovo vreme tehnologije... Svi nešto kuckaju preko interneta, mobilnih telefona... Pre par dana mi se mobilni požalio da mu je memorija sa porukama prepunjena i da bih morao da tamo napravim malo više reda, tačnije da koristim opciju "delete". Mesecima se to nakupljalo, ja povremeno nešto brisao, nešto ne, i tako... Krenem da brišem, a, onako usput, čitam porukice koje su ostale... Naviru sećanja.
"Sad sam se dovukao kući. Polako, nogu pred nogu. Nije mi se išlo u prazan stan... Ubiješ me uvek kad odeš."
U, stvarno se osećam polupano svaki put kad ode... Nje mi nikad dosta! Makar samo sedeli, gledali se i ćutali. U ćutanju je tajna. Žena, ponekad, mnogo više kaže kad ćuti nego da danima priča i objašnjava.
"Ne nerviraj se, ne brini, ne sekiraj se, sve će da bude dobro. Ja sam uz tebe..."
Ovo sam ja njoj poslao kad mi je priznala da joj svašta pada na pamet. Život prolazi pored nje, svi je nerviraju, svi su tu samo da joj zagorčaju život... Vratila mi milo za drago prvom prilikom. Neke stvari u mom životu su počele da se odvijaju izvan moje kontrole. To i nije nešto strašno, ali kad te stvari počnu da utiču na moj život, izazivaju depresiju, bes, nemoć, nervozu... Srećom, saznao sam da je ona uz mene, pomoći će da lakše prebrodim...
"Šta mi to još fali, sem tebe, da bih bila savršena?"
Ništa, znaš i sama da sam ja ta sitnica. Bila je priča o njenom izgledu, da li bi nešto menjala, da li bih ja nešto menjao... Skromnost mi je oduvek bila mana.
"Nema veze, ja tebe volim i tako budalastog..."
Po svom dobrom običaju, uradio sam nešto budalasto. Ne mogu da se setim šta, mnogo toga bi moglo da bude. Možda je problem i što nikad ništa ne krijem. Ako sam nešto uradio, uradio sam, šta sad? Nema nazad. Ako je greška, ispravićemo, ali nikad neću da oćutim, slažem, sakrijem. Možda sam baš zbog toga i budalast.
"Nemoj drugi put ništa da me pitaš, jer ja znam zašto neke stvari ne treba da ti kažem."
Auh, ovo je ključ naše propasti! Zato što mi neke stvari nije rekla završili smo na suprotnim stranama barikada. Svako u svom rovu, ukopan preko glave! Bez zrnca hrabrosti, volje, želje da proviri i vidi šta se dešava na onoj strani. Ćutali smo tako godinama. Čekali da onaj drugi krene u juriš na tudji rov...
"VOLIM TE!!!"
Treba li išta reći, dodati?