среда, 22. јун 2011.

Možda i ona pročita 43, A mogla je biti prosta priča...

Iznenada mi je zazvonio mobilni. Ovo zvuči malo glupo, jer retko kad ove moderne spravice zvone najavljeno, zar ne? Nepoznat broj. I nepoznat muški glas koji kaže:
- Dobar dan. Zovem iz Kragujevca. Ovde njen muž.
U sekundi mi je kroz glavu proletela slika... Ona! Nisam je video godinama. Od onog smešno-tužnog trenutka kad je pukla naša višegodišnja veza na daljinu. Delilo nas oko 200 kilometara. Nikad mi nije bilo jasno zašto, pogotovu način na koji se to desilo. Ja sam osoba koja voli da stvar istera do kraja, na čistinu. Sednemo k'o ljudi, porazgovaramo, pa ako može dalje dobro, ako ne razidjimo se i to je to. Ona nije htela da priča, nije htela da se vidimo, trebalo joj je neko vreme da se presabere... I brzo se presabrala, nije prošlo ni mesec dana, a preselila se kod nekog tipa. I tako smo se smestili u istoriju. Barem sam ja to mislio.
- Dobar dan.
- Ja znam sve. Ali hoću i sa tobom da popričam.
Opet fleš u mojoj glavi... O čemu ovaj priča? Šta on to zna? Kao da me isledjuju u policiji, pa idu na blef, ono "mi znamo, ali hoćemo ti da nam ispričaš!" Nikad se ne zna koliko ćeš da ispričaš, možda i saznaju nešto. Samo što ovo nije informativni policijski razgovor, a ja ne znam ni na koju temu treba da pričam!? Prosto sam zbunjen.
- Znam da je bila kod tebe. Ona je dobila dobre batine i ja je sutra pakujem i vraćam kod njenih...
E, ovo je već pravo saznanje! Samo mi nije jasno kakve veze imam ja sa tim? I šta treba da radim? Da aplaudiram? Čestitam? Svadjam se? Pretim? Šta reći čoveku koji posle predstavljanja nepoznatoj osobi kaže da je tukao sopstvenu ženu? Ćutim i slušam šta će dalje da kaže... Ionako on "sve zna"... Eh, kad bih i ja znao to sve što i on...
- Hteo sam da znam koliko to traje...
Čekaj, sad me već zbunjuješ, pomislio sam... Ako znaš što mene pitaš? Ali, dobro, igrao sam ja poker, vrlo dobro znam šta je blefiranje... I opet, na sekund, proleće slika od pre par nedelja...
Sedeo sam kući, uobičajeno veče uz fejsbuk prijatelje. I poruka od nje:
"Sećaš se mene?"
"Kako se ne bih sećao, jesu prošle godine bez ikakvog kontakta, ali te pamtim..." Usledila je klasična kratka priča o osnovnim podacima, ono gde si, šta si, kako si... Sve dok nije napisala:
"Htela bih da te vidim!"
"Imaš slike na mom profilu pa gledaj!"
"Kao i uvek, neozbiljan si. Stvarno hoću da te vidim."
Tu se zamislim. Uvek imam rezervu prema tim internet poznanstvima. Otkud znam ko je s druge strane tastature i monitora... Možda nema pametnijeg posla, pa rešio da se zeza sa mnom i na moj račun. I što bi njoj stalo posle tolikih godina da me vidi.
"Mrzi me da kuckam. Evo ti broj telefona pa me pozovi sutra, dogovorićemo se."
Pozvala je. Dogovorili smo se. Ja nisam hteo kod nje, a njoj ako je toliko stalo, postoje autobusi pa neka dodje.
"Uostalom, šta je to što ne možeš da mi kažeš telefonom, nego u lice?"
"Ništa strašno. Čućeš, videćemo se..."
Videli smo se. Sačekao sam je na stanici, red je. Otišli smo u restoran, vreme je ručka, a ja gladan. I galantan, kakvog me majka priroda stvorila.
Ispostavilo se da ima neku prijateljicu kojoj trebaju pare da joj dete ide na operaciju, pa ako mogu da pomognem. I 50 evra bi značilo...
"Čekaj, to nisi mogla da mi kažeš telefonom, nego si prešla 200 kilometara?"
"Razumi me. Posle svega mislim da mi ne bi verovao..."
"Zašto misliš da ti sada verujem?"
"Ne znam. Možda i ne veruješ, ali bar sam skupila snage da te pogledam u oči. Jebi ga, upropastila sam našu priču."
"Nisi, mogla je to biti prosta priča, ali ti si je iskomplikovala. Ko zna zašto je to dobro."
"Nije dobro. Izvini još jednom, ali..."
"Ali, prestani o prošlosti. Bilo pa prošlo. Nego, reci mi kako to da te je muž pustio da se vidiš sa bivšim na njegovom terenu?"
"Nije mi to muž!"
"?"
"Nismo venčani."
"U, jaka stvar, samo živite godinama zajedno... To mu dodje na isto."
"I ne zna da sam ovde..."
"?"
"Nisam mu rekla. Ne mora sve da zna. Ni mene ne interesuju njegove švaleracije..."
"Čekaj, čekaj... Ovo nije švaleracija, nemoj sad da praviš neka glupava poredjenja..."
"Ne uporedjujem, samo kažem da me ne interesuje šta on radi..."
"Opa, to kao da neko ima probleme u braku. Na žalost, to moraš sama da rešiš, ne vidim da ja nekako mogu da pomognem..."
"Znam. I shvatam što ne želiš da mi pomogneš. Sama sam kriva."
"Nisam rekao da ne želim, nego da ne mogu. Ako misliš da ima načina, kaži..."
"Nema. To je moja stvar..."
Ućutala je. Tišina je pretila da se previše oduži. Nisam imao nameru da to dozvolim.
"Šta ćeš da radiš kad on sazna da si bila ovde?"
"Neće da sazna!"
"Ma, takve stvari se uvek saznaju..."
"Jedino ako mu ti kažeš..."
"Kako da mu kažem? Ne znam čoveka. I šta da mu kažem - bio sam ti sa ženom na ručku?"
"Zavitlavaš me. Zaslužila sam."
"Nisi, ja samo pitam šta ako..."
"Obećaj mi jedno - nećeš da mu kažeš što sam bila."
"Čekaj, pa razlog je humanitaran, uostalom, mogla si i njega da povedeš..."
"Ne bi on to razumeo. Nije ni važno. Vreme je da se vratim kući. Drago mi je da sam te videla. Izvini za sve loše što sam ti uradila u životu. Tako je to kad si plavuša..."
I sad me zove on koji hoće da zna koliko to traje? Koje to, nepoznati sagovorniče?
- To izmedju vas dvoje...
- Ne razumem, šta podrazumevaš pod "to izmedju vas dvoje"?
- Pa to, kakva je to veza? Zabavljate se?
- Zabavljanje sa udatom ženom? Gde to ima?
- Otkad to traje?
Već mi postalo naporno...
- Koje "to"?
- To vaše vidjanje?
- Čekaj, da nešto razjasnimo... Da li ti očekuješ da ti ja pričam šta radim? Da ti se pravdam, hvalim? Ne razumem što bih to radio. Uostalom, da me bar malo znaš, znao bi da o tim stvarima ne pričam ni najboljem prijatelju, pa ne vidim razloga što bih to pričao tebi.
- U pravu si, izvini. Samo još jedno, hoće li to da traje i dalje?
- Koje "to"? Ne postoji ništa, ne postoji "to"... To na šta ti misliš se završilo odavno, pogotovu kad je počela da živi s tobom...
- U redu. Izvini na uznemiravanju...
- Nema problema, želim vam svu sreću... I probleme koje imate, a imate ih, koliko mogu da shvatim iz ovog razgovora, rešavajte sami, ne mešajte mene u to. Nisam ja deo te priče. Suviše je komplikovana. Ja volim proste priče...

недеља, 12. јун 2011.

Sestrić


Na slici je moj sestrić Djole, djak generacije u OŠ "Vožd Karadjordje". Svojevremeno, kad je bio četvrti razred, napisao je maestralni pismeni zadatak na temu "Moja najdraža ličnost" i dobio peticu, šta drugo. Tema sam, pogadjate već, bio ja.

субота, 11. јун 2011.

Sitno razmišljanje u sitne sate...

S vremena na vreme se priupitam ko čita ovaj moj blog? Znam da su dve osobe pročitale sve ono što je ovde napisano. Jedan od te dvojice je bio u bolnici, pa iz dosade čitao. A drugi? Drugi je zreo za bolnicu.