субота, 29. октобар 2011.

Svi smo mi po malo Srbi

Kad sam okačio prethodni post, setio sam se i ovoga... Na nekom forumu (sezampro?) sam svojevremeno, pre možda deset godina, video ovu priču...

P.S. Prenosim je u orginalu, sa sitnijim korekcijama u pravopisu :)

Ovo je 100% istinita priča o Srbima u rasejanju. Za one koji sumnjaju u verodostojnost bilo kog detalja ove priče, naziv mesta i vremena dešavanja priče su originalni i proverivi na bilo kom telefonskom broju srpskog vlasnika sa teritorije države Ilinois, USA, koji nadjete na white pages. Imena likova su izmišljena, ali je njihova nacionalnost originalna.

Mesto dešavanja: USA, Ilinois, Chicago, West Suburb Rockford.

Likovi: Srbi izbeglice iz Bosne (nedavno pristigli), Miša muzika, Gajić - de uzmi jednu..., američki poštar (očigledno irskog porekla), američki farmeri, američki prasići i interventna antiteroristička jedinica groznih američkih policajaca, i jedan lokalni policajac patroldžija (pička od čoveka, preplašen ko Sloba na kontra-mitingu u Beogradu pre par godina - VOLIM I JA VAS), upravnik pošte (zvani Ljubče od milošte), i poštareva žena. Mislim da su to svi likovi, a ako sam nekog i preskočio, dopisaćemo.

Priča počinje ovako.

Chicago Land, države Iliniis i deo severne Indijane je poznat kao najveća srpska kolonija u USA. U severo-zapadnom predgradju Chicaga, nalazi se gradić Rockford. U tom gradiću, koji je poprište naše priče, živi i radi (radi samo 10%, a ostali su na grbači države) oveća kolonija Srba, izbeglica iz Bosne. Ljudi su sveže pristigli, tu su tek par godina, engleskim barataju srednje žalosno, naime celo naselje, jer ih toliko ima, može da sastavi 3 do 5 prosto proširenih rečenica. Razlog zašto ih tu na jednom mestu ima toliko, verovatno leži u činjenici da se Srbi "vuku k'o creva", a i stanovi su prilično jeftini, naši ljudi su u komšiluku, uvek možeš da se osloniš na komšiju, itd. 90% Srba u naselju, a oni su i 90% naselja, ne radi ništa. Žive na teret države i smišljaju kako da zeznu istu, ne bi li se osvetili Amerima za bomdardovanja, raspad SFRJ, osnivanje turske države na Balkanu, Slobodana Miloševića, Franju Tudjmana (a ne on je umro), ne dobijenu premiju na sportskoj prognozi 1990. za samo jedan rezultat kad je Osjek tuko Zvezdu u Osjeku 3:0, što ih jednom ostavila Fata (mater joj muslimansku)..... I još mnogo toga.
Elem pomenuti sede pred zgradom, umesto avlije, i čekaju poštara ko ozebo sunce jer im on donosi, nekom pare, nekom bonove za klopu, a ponekom bogami i pismo, al' retko. Bitan detalj za celu priču je da se državne pare i bonovi isplaćuju obično 6. u mesecu. Srbi naravno ostaju Srbi, naročito kad su u rasejanju, inače su komunisti, Jugosloveni, Makedonci, Crnogorci, ili neki drugi politički ili geografski pojmovi. Pa kako to red vekovima nalaze, delegacija Srba ode 3. januara do obližnje farme svinja, te sa farmerom, amerićkim, na jedvite jade, zbog njegovog elementarnog neznanja srpskog jezika, ugovori kupovinu 10 prasića. Pritisnuti nemaštinom američkog društva, kao i nedostatkom prostora to jest livade i dvorišta, zamole istog da prasad zakolju i urede sutradan kod njega na farmi. Srbi pitaju jel O.K., a farmer kaze O.K., to je jedino što tečno zna od srpskog jezika. Budala i neznalica. Sutradan ranom zorom stigne na farmu ekipa od 12 profesionalaca, te počnu pripreme za klanje, uz bratsku raspodelu posla. Jedan kolje, drugi čereči treći dere, četvrti šuri, peti loži vatru, šesti i ostali već svak po nešto. Pucketa vatra, ključa voda, skiče prasići, ma tipična srpska idila. U neko doba pojavljuje se na vratima kuće unezverena faca prepadnutog farmera koji ne može čudom da se načudi šta se to dešava. Čovek godinama gaji svinje, a nikad ni jednu nije zaklao. On svinje kad utovi, pozove klanicu oni dodju i odvezu ih. Tako je farmer godinama ostajao uskraćen za idiličnu sliku srpske svinjokolje. Naši junaci rade li rade, nema se vremena za dangubljenje. Ipak stigne se i da se popije po jedna za "Bože pomozi", ili "da se ne radi na suvo", ali posao ne trpi. Dok voda vri, i vatrica bukti baci se i poneko parče džigerice u pepeo, onako s' nogu, "bez leba". Kad je farmer došao sebi, on otrči na telefon da pozove svoje komšije farmere da vide čudo nevidjeno. Dodjoše ljudi sa okolnih farmi. Gledaju, dive se i očima ne veruju. Neki su čak poneli i video kamere, ne bi li šta od tog čudesnog srpskog umeća i vrhunske tehnologije ukrali. Al' ni naši nisu od raskida. Ako su i sisali vesla, nisu baš pojeli camac. Kako se broj posmatrača povećavao, tako se i ekipa profesionalaca sve više uigravala pa su na kraju tako brzo i spretno "redili" da ni kamere nisu mogle da zabeleže vrhunsku tehnologiju prezentovanu rukama svetskih majstora. Sa prvim sumrakom posao je bio završen, alat opran i spakovan. Prasad na putu za Downtown Chicago u pečenjaru "BELA RADA", na pečenje. Farmeri ostadoše da blenu ko ovce, mamicu im američku glupu. Neka vide pa nek se postide.

Jeste se zagrejeli, tek sad počinje naša priča.

Badnji dan 6.januar, leta gospodnjeg 2001. Rockford, Chicago spava snom pravednika, a u jednom njegovom naselju tužni i nostalgični Srbi, daleko od rodne grude, spremaju se da u miru i sreći proslave najveći praznik pravoslavnih hrišćana. U nedostatku sopstvenog dvorišta, izadjoše pred zgrade da sa svojium komšijama proslave Badnji dan. Posno je, ali može i posno da se mezi, a nadje se i po koji balon domaće šljivovice iz otadžbine. Kako se sunce diže na horizontu, ekipa se polako zagreva, Šemsa, Nino, Šaban, Hasan, Halid, Himzo, i ostali renomirani "Srpski" pevači tuku pusto tursko, sa Mišinog stuba (ima boseove zvučnike i pojačalo od kolko 'oćeš wat-i, najjače u naselju, ma koje bre, najjače u Ameriku). Protrči i poneka Ceca ili Mira, ali retko. Teče rakija, jaka, ljuta, al' ni momci nisu od raskida. Kakvi na jelu takvi i na piću. Teško malo uz posnu hranu, al' može se. Pa jednom godišnje je Badnji dan. Ko posustane, i ukrsti očima, a Gajić trči za njim, nutka usoljenim ringlicama, sipa čašu rakije i viče: " De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
U neko doba u naselju se pojavljuje poštanski auto.
"Poštarrrrrrrrr!!!!!!!!!!!!", viknu neko, a sreća ozari lica prisutnih. Svakog poštar asocira na nešto drugo, a naše junake kog na pare, kog na bonove, u glavnom vole ga ko majku rodjenu. Ovo je zemlja dembelija. Oče, majko, brate, sestro, kume, poštare!
Poštar sa osmehom na licu prilazi razdraganoj gomili, oni se pozdravljaju sa njim, neki se i grle (pa to je poštar, nije makar ko), a Gajić na gotovs sa flašom i čašicom: " De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!". I dokdlanom o dlan poštar se utapa u razdraganu masu, dohvata se čašice i po srpski je stresa na iskap.
"Uraaaaaaaaaa!!!!!!! Za poštaraaaaaaaaaa!!!!!!!!!", zaori se iz desetinu grla.
Gajić pomalo iznenadjen poštarevim "secret skills", brzo se snadje te nasu još jednu. I sledeća časica dožive sudbinu prethodne i njen sadržaj volšebno nestade u poštarevom grlu.
"Uraaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!! Uraaaaaa!!!!!!!!! Uraaaaaaaaa!!!!!!!!!!!" ovacije ko na mitingu protiv Slobe. Gajić sad već iskusno ne čeka već samo sipa. Slede 3. pa 4. pa 5. čašica i sve završavaju na isti način. Radosni usklici polako ustupaju mesto divljenju. Slede 6. pa 7. pa 8. pa 9., više niko ne progovara. Svi gledaju čudo nevidjeno, tj. čudo od poštara. I taman kad su im se oči osušile od ne treptanja, super poštar sruči i 10. čašicu na iskap i pade ko sveća.
"EEEEEEEEE!!!!!!" oteze se sa prizvukom razočaranja iz grla okupljenih navijača.
"Šta mu bi?"- upita neko.
"Šta šta mu bi, pa prefosiro se, a nije mezio!"- odgovori drugi.
"Nego da ga unesemo da malo odspava pa kad se naspava biće mu lakše".
Rečeno, učinjeno. Smestiše postara u stan u prizemlju da odspava i nastaviše sa proslavom Badnjeg dana, uz nezaobilazno poštarevo za malo pa herojsko delo.
Dan teče dalje, vreme prolazi, Srbi sve veseliji, poštar spava, itd. Sve krajnje normalno. E, ne lezi vraže. Razmažena američka populacija iz okolnih naselja iznervirana što poštara nema da im donese njihovu poštu, okrene upravnika pošte i na tečnom engleskom jezuku mu se, onako srpski rečeno, najebe mile majke. Upravnik sav prepadnut, jer ovde ko ne radi svoj posao kako treba dobije otkaz, a ne orden narodnog heroja ili direktorsku titulu, brže bolje okrene poštarevu ženu i pita da nije možda kod kuće, da mu nije pozlilo, da li se javljao? Žena ko žena, američka, nema pojma, i kaže da je na poslu. E tek sad se upravnik uprpio. Okrene 911 (policiju) i prijavi nestanak poštara. 5000 policajaca grada Chicaga krene u poteru za odbeglim ili kidnapovanim poštarom.
Posle dugotrajnog bezuspešnog traganja, jedan lokalni patroldžija, "ćoškara" srpski rečeno, nabasa na parkirana poštanska kola, ali u naselju gde žive oni krvoločni Srbi sa Balkana. Vidi on kola ali vidi i masu na ulici i zaključi da je poštar u najmanju ruku kidnapovan ako ne i zverski ubijen i iskasapljen. Odluči da njegova nadležnost tu prestaje te pozove stanicu, prijavi slučaj i zatraži pomoć. Kroz pola sata uz zaglušujuću buku sirena patrolnih kola, u pratnji jednog helikoptera, 12 marica punih pripadnika jedinice za antiteroristička dejstva američke policije, blokiralo je celo naselje. Istrčaše organi bezbednosti pod punom ratnom opremom (za obezbedjenje nesmetanog obavljanja saobraćaja kako je to voleo da kaže nas voljeni bivši predsednik i njegovi SPS, JUL, SRS pacovi, tj. portparoli za štampu), uključujući pancire, šlemove, vizire, sa automatskim puškama u rukama i "slobodankama palicama o pojasu". Srbi ko Srbi, znajući da im je savest čista, a pamet od rakije pomućena krenuše im razdragani u susret. Gajić sa flašom i čašicom u rukama i svojim neizbežnim "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
No, američki policajci nisu ni 0.05 promila od američkih poštara. Ne samo da neće da popiju, nego vrište, deru se i nešto prete. Sve to bi možda imalo uticaja na pripadnike nekog drugog naroda, ali Srbe baš zabole, oni nastave da piju, panduri da urlaju, a Gajić da redom nutka svakog pandura ponaosob, "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!" U neko doba neko od Srba štekera (oni što se štekaju pa ne piju svaku turu, već po neku i preskoče) uspe da razume postman.
"Ljudi pa ovi traže našeg poštara. Pa tako kaži brate milicajac. Govori srpski pa da te ceo svet razume. Evo ga kod Djoke u prizemlju", i pokaže prstom u pravcu Djokinog stana. Panduri jurnuše u stan i na sred trpezarijskog stola nadjoše predmet svoje potrage, uvijen u crnu najlon kesu za smeće. Krenuše da odmotaju leš jadnog poštara koji je herojski poginuo boreći se za američke nacionalne interese, kad Djokina žena skoči na pandura, udarajući ga po rukama i urlajući besno.
"Postman!", vrišti pandur pokušavajući da otrese Djokinicu sa ruke.
"Ma, ne diraj pečenicu, to je sutra za Božić, jebo majku svoju".
Ipak, pandura beše više te savladaše Djokinicu i jedan teatralno odmota telo zavijeno u crnu kesu, na trpezarijskom stolu. Kad ono poveće prase! Možete li zamisliti kakvo je zaprepašćenje nastalo medju nadobudnim američkim specijalcima. Osetiše se volovi ko da im je Senta Milenković svima rodjak u drugom kolenu.
"Ma snajka oni traže poštara", zavapi Gajić, i okrenuvši se prema jednom od pandura upita:
"De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
"Pa poštar je u sobi", reče besna Djokinica i pokaza u pravcu spavaće sobe.
Rezignirani panduri utrčaše u sobu i tu napokon nadjose beživotno telo poštarevo. Pokušavajući da ustanove na koji je način ubijen, jer su sad bili sigurni da je mrtav, otkriše da on hrče. Cimnuše ga i on se probudi. Zaprepašćenje je preplavilo sobu. Ne zna se ko se više zapanjio. Da li su to bili panduri pred čijim očima je mrtav poštar vaskrsao, ili poštar koji je
mamurno otvorivši oči ugledao sobu punu policajaca.
"Jesi li povredjen", konačno se snadje da progovori vodja pandura.
"Ko jel ja!", zbunjeno ce poštar, "ma ne, dobro mi je."
"Jesi li kidnapovan"- zavapi pandur u očajanju.
"Ko jel ja, ma neee, ovo su moji prijatelji i braća".
Vodja jedinice, ponižen i posramljen besno se okreće i polazi ka kolima, razmišljajući kakvi su ovo ludaci koje ni specijalna jedinica ne moze da uplaši, i ko me i posla da tražim i spasavam ludog poštara, jebem ti poštu, i poštara, i DHL, i FEDEX, i....
Gajić neumorno trči za pandurima koji se povlače ka svojim kolima, i prekljinjući nudi:
"De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
Panduri se povlače, brzo kako su i došli, samo ovaj put bez sirena i rotacija, a onaj sa helikopterom je ko pizda prvi pobego već odavno.
Scena izgleda ovako. Sumrak se spušta na naselje, panduri odlaze, Gajić stoji razočarano misleći na glas:
"Jebo ove američke milicajce, pa sve trezvenjaci".
Srbi se polako trezne, sutra je Božić treba nanovo pit'. Glavni junak priče, poštar kreće ka svojim kolima i usput prolazi pored Gajića koji mu se obraća sav potišten i bez nade sa onim svojim:
"De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
Poštar prolazi, ali se kao svaki pravi akcioni heroj okreće i na engleskom kaze:
"Samo jednu za usput"!

четвртак, 20. октобар 2011.

Kao da je crtani film u pitanju :)

Ovo mi je stiglo na mail, da li je tačno nemam pojma.


AKO OVAJ NIJE BOSANAC, NE ZNAM KO JE...........

Ovo vredi čitanja, mene su suze oblile !!!
Radi se o jednom privatniku (zanatliji), koji je povodom radne nezgode uputio ispunjen formular svom osiguravajućem zavodu za preuzimanje nastalih troškova. Sve ovo se desilo u Švajcarskoj gde se ovaj dogadjaj mogao pročitati u Zuricher Kosmos-u. U tom formularu oštećeni je, na pitanje načina dešavanja te nezgode naveo, da je NEPLANIRANO odreagovao u jednom trenutku. Takav iskaz je za SUVI (Švajcarski osiguravajući zavod za Privatnike) bio dosta neprecizan, tako da su službenici iz osiguranja zamolili privatnika, da im to malo detaljnije objasni, jer je neophodno za daljnje razmatranje... Zanatlija odgovara na tu molbu sledeće:

"Cijenjene Dame i Gospodo,

u odgovaranju na vašu molbu za dobivanje dodatnih informacija mogu vam sljedeće reći:
Kod pitanja 3 u formularu naveo sam neplanirano reagovanje kao uzrok nesreće. Zamolili ste me da vam to pojasnim, što ovim putem želim da učinim. Kao što već znate, po zanimanju sam krovopokrivač. Tog kobnog dana nalazio sam se sam na krovu jedne šestospratnice. Kada sam završio sa svojim poslom imao sam 250kg crijepova viška na krovu koje je trebalo snijeti. Pošto nisam imao namjeru da ih u bezbroj navrata nosim stepenicama, odlučio sam da ih stavim u veliku kantu. Kanta koja inače služi za dizanje ili spuštanje tereta na visine. Sišao sam na dno i vukao sam konopac preko role dok nisam digao kantu, koja je bila vezana za isti, na visinu na kojoj mi je trebala. Konopac sam naknadno čvorom vezao i time sam stabilizovao kantu na visini šestog sprata. Nakon toga sam otišao na krov i natovario kantu da bi poslije toga sišao dole. Odvezao sam konopac u namjeri da kontrolisano spustim kantu koju sam natovario sa 250kg crijepova. Ako pročitate pitanje broj 11 iz prethodnog formulara, ustanovićete da sam u to vrijeme vagao nekih 75kg. Veoma iznenadjen povodom gubljenja dna pod nogama, izgubio sam "duhovnu prisebnost" i zaboravio u svoj toj frci da ispustim konopac iz ruku. Mogu reći da u tom trenutku nisam bio pri sebi. Mislim da ovde ne treba da navodim, da sam velikom brzinom išao prema gore. Otprilike u visini 3. sprata sam se sreo s kantom (uh). Taj susret objašnjava frakturu lobanje i lom ključne kosti. Neznatno sporije nastavio sam putanju ka vrhu i tek sam se zaustavio kad su mi vrhovi prstiju upali u rolu koja je označavala najvišu tacku. Bol koji ne mogu da vam opišem je ujedno zadužen za lomljenje 3 prsta i dva nokta. Mimo svih bolova, ja ne gubim svoju prisebnost i odrzavam se na konopcu, kojeg ne smijem da ispustim iz ruku ni po koju cjenu. Kanta, koja je u medjuvremenu stigla na cilj, pod jačinom udara izbija i lomi svoje dno. Time dolazi do izpražnjivanja iste... Kao što rekoh u prošlom formularu kod tačke 11, vagao sam 75kg i samim time znatno teži od prazne kante u tom trenutku. Kao što već možete da zamislite, počeo je veoma brz silazak. U visini 3. sprata sam ponovo sreo kantu ovaj put odozdo dolazeći. Susret koji kao posljedice nosi sljedeće: Slomljeni zglobovi na obe noge, lom lijevog koljena i ogrebotine po nogama i rukama. Ovaj put znatno usporen nastavio sam putanju ka dnu,
gdje sam pri prizemljivanju na izlomljene crijepove slomio 3 pršljena, bol koji nisam ni registrovao... Dok sam tako ležao dole, sav izlomljen na izlomljenim crijepovima i posmatrao kantu koja je bez dna visila na visini šestog sprata, ostao sam ponovo bez svoje "duhovne prisutnosti" i pustio sam konopac. Ovaj put je kanta bez ikakvih
zastoja krenula ka meni i izbila mi 3 zuba i slomila nos. Veoma mi je žao zbog svega ovoga i nadam se da sam vam ovim olakšao buduće razmatranje. U slučaju da vam nedostaju precizniji detalji, spreman sam da vam stojim na raspolaganju."

субота, 15. октобар 2011.

Šta bih ti rekao 00

"Znate li kakav je osećaj kad se svakog jutra budite i osećate bespomoćnim?
Kad znate da se ljubav vašeg života budi sa pogrešnom osobom?
I da se u isto vreme nadate da će ipak naći sreću.
Čak i ako to neće biti s vama."

Iz nekog filma sa Vil Smitom

NULTI DAN


- Napiši mi pesmu! - rekla je to potpuno iznenada i pomalo me zbunila. Znala je da sam nekada pisao pesme. Obično, bez neke velike ambicije, slagao sam reči koje su izlazile iz mene.
- Što bih ti to radio? - upitao sam je, više onako, reda radi, da bih dobio na vremenu da nađem razlog da je odbijem, a da se ne uvredi. Nikad nisam pisao pesmu jer je to neko hteo da uradim, već uvek zato što sam ja to hteo da uradim. Plašio sam se da neću da pogodim njenu želju i da joj se to pisanije neće dopasti. Uostalom, retki su oni koji su videli to što sam pisao.
- Nikad mi niko nije napisao pesmu. Volela bih da imam nešto takvo, da znam da je napisano za mene.
- Ne znam šta da ti kažem... Nemam inspiraciju... Mislim, ti si moja najveća inspiracija, ali ne za pisanje pesama, ti si moja životna inspiracija... - lupetao sam, ali je imalo i istine u tome. Stalo mi je do nje, ali smo se dugo, isuviše dugo znali da bih joj odjednom rekao da želim nešto više od nje i s njom. Uvek sam sebi obećavao da ću joj to reći sutra, pa kad dođe sutra onda čekam novo sutra, pa opet sutra i vreme ide. Mada, ruku na srce, plašio sam se da me ne odbije i nastavljao sam da živim u tom planu za sutra koje nikako da dođe.
- Ej, ne seri, milion puta sam te gledala kad se glupirate i pišete pesme! I to su bile jako dobre pesme, stvarno mi se sviđaju. Znaš i sam da neke čuvam.
- Znam, ali kako misliš da se inspirišem ako govoriš reči kao što je “ne seri“. Ja, bre, nisam Bukovski, ja sam riba u horoskopu, kod mene su ptičice, cveće, leptirići...
- Sereš ko foka! Hajde plati i idemo.
- Gde idemo?
- Kasno je, idemo kući. Ja da spavam, a ti da mi napišeš pesmu.
- O, da li ti to sebi daješ na značaju i počinješ da mi uređuješ život? Nešto se ne sećam da si se udala za mene, što aplicira da ne možeš da mi komanduješ. Ili ti hoćeš da se udaš za mene, pa, pošto ne znaš kako da mi se nabaciš i kako da me zaprosiš, počinješ sa “napiši mi pesmu“ - izgovorio sam ovo sa grimasom na licu.
- Čitaš me kao knjigu! – prihvatila je zezanje.
- Pa nemoj tako da okolišaš, budi direktna i kaži mi šta hoćeš, da ne moram da se mučim da pišem... Uostalom, sama si rekla idemo kući. Tvojoj ili mojoj, pitam se?
Nasmešila se i ušla u zgradu, rekavši samo kratko “Ćao, vidimo se!“ Nastavio sam lagano kući i mislio da ispreturam po pesmama i da joj poturim neku, kao da sam baš tu napisao dva minuta pre nego da se sretnemo. To mi je jednostavnije, nego da švraljam po papiru, jer sam rezultat tog švrljanja unapred znao – prazan list. Naime, već par godina je kako ne pišem ništa. Omatorilo se, a nemam ni neku volju da škrabam, našao sam neke druge hobije. A i taj drug sa kojim sam, uzgred, znao da za veče, dok sedimo s društvom, sklepam do nekoliko pesama (među nama - stvarno su bile dobre!) se odselio u Kanadu.
Ušao sam u kuću, po navici pustio televizor da nešto priča, napravio nes i krenuo da listam pesmaricu. Možda i nađem neku... Važno je da je to njena, a i da joj nešto kažem kroz nju, možda shvati...
Zaspao sam listajući tih par stotina raskupusanih listova. Samo mi klonula glava, zadremao sam, onako obučen. TV je pričao svoju priču, tu su se neki natpametovavali, dokazujući da su neshvaćeni politički geniji, a da su oni drugi sve sami lopovi, prevaranti, izdajnici i probisveti.


OTRCANE FRAZE

“Napiši mi pesmu“, kažeš
i misliš da to meni lako je
kao da tu ne ide deo mene
kao da ne praznim baterije

“Ubaci mi ime u stihove“,
misliš da sve mogu za tebe
jer volim da se igram rečima,
a ne znaš da najteže govorim
i preko usta prevaljujem one reči
koje čine najprostije rečenice

“U kojoj tvojoj pesmi se nalazim“,
pitaš, jer znaš da negde te ima,
ali sigurna budi neću ti reći,
jer čemu bi onda služile tajne,
ovako mi je, ipak, sigurnije,
čuvam sebe od raznih gromova!

среда, 5. октобар 2011.

Brojke i slova

Gledao sam statistiku posećenosti ovog mog bloga, pa prenosim neke brojke. I slova :)

Приказа странице по земљама:

Србија
2,177
Сједињене Америчке Државе
325
Босна и Херцеговина
162
Црна Гора
103
Хрватска
94
Грчка
88
Немачка
51
Словенија
36
Русија
24
Холандија
21

Постови


633 Приказа странице










237 Приказа странице










164 Приказа странице









1
92 Приказа странице









3
66 Приказа странице










45 Приказа странице










41 Приказа странице










35 Приказа странице










33 Приказа странице










32 Приказа странице


Кључне речи за претрагу


slike leskovca
124









leskovac slike
60









tema za pismeni iz srpskog o zivotu
27









pismeni iz srpskog
19









kika semenkar
11









najlepse oci na svetu
11









slike leskovac
11









tema za pismeni iz srpskog
11









pesme za prijatelje
8









skadar na bojani
7

понедељак, 3. октобар 2011.

I beše Del Arno Band u Nišu

"Malerozni Del Arno bend u ovoj godini otkazao je devet koncerata zbog kiše! Sve bude u redu, a kad treba da počne nastup - provala oblaka! Opet, to nije ništa čudno, sami su krivi, poslednji (pu-pu daleko bilo poslednji, neće tako da ostane) album se zove "Vreme vode". Zato predlažem da sledeći nazovu "Vreme evra, može i dinara"! Vlada Matić se složio :) (treba li reći da se radi o gitaristi, jednom od glavnih likova benda svih ovih godina).
Ali, 30.09.2011. u Nišu im se posrećilo. Vreme fantastično, razlog za okupljanje odličan - 25 godina rada! Rege žurka može da počne!
I počela je... Ko do sada nije gledao u živo Del Arno bend ne vredi mu pričati i objašnjavati! To mu je jedan od većih promašaja u životu! Jedini problem je kako potrpati sve pesme u dva sata svirke... Nikako, ostane nešto za bis, a tek tamo krene parada hitova, što bi neki rekli! Skraćena varijanta pesama, bez pauze, pa udri! I opet nema mesta za sve, pa mora još jedan bis!
Lično, jedan od mojih favorita domaće scene je DAB. Njihovi koncerti imaju samo jednu manu - to su žurke koje ma koliko trajale, na kraju, imam utisak, da kratko traju!

Evo i delića atmosfere... Klik