уторак, 4. децембар 2012.

Ja kao mali Perica o ulozi Haga u pomirenju

Ovih dana je drvlje i kamenje bacano na sud u Hagu. Jedna od zamerki je bila i ta što je taj sud trebao da utiče na pomirenje izmedju naroda na Balkanu. Je*em ti ja pomirenje kad me sud na to tera: Ili pomaže u tome, kakogod. Iz ličnog iskistva to kažem. 
Zašto? Jednostavno, imam par prijatelja u Hrvatskoj. Prijateljstva su od pre rata, naravno. I sad, šta sam ja trebao da radim? Da se svadjam s njima, jer se dešavalo to što se dešavalo? Kakve veze imamo mi sa tim? Pitao mene neko da li hoću ili neću? 'ај se lažemo da sam nešto mogao da odlučim. I sad će, opet, neko da nas miri? Bez da me pita hoću ili neću? Idi begaj, prijatelju...
Realno, kako mogu narodi da se pomire kad gledaju na istu stvar iz različitog ugla? Nekom neko heroj, nekom taj isti neko ratni zločonac. Apsolutno nebitno koja je nacionalnost u pitanju. Jedina razlika je što oni svoje haške optuženike dočekuju slaveći na ulicama, a mi Srbi za naše nemamo pojma gde su, da li su došli... Jbg, kad svu energiju ispucamo dočekujući Djokovića... I slične sportiste...
Da ne zaboravim... Vraćam se na prijatelje iz Hrvatske. Kako da me neko pomiri sa prijateljem koji je visoki oficir hrvatske vojske? U čijoj kući sam spavao pre par godina? Čoveče, pa nisam ni znao da smo nas dvojica u svadji! Ili sam ja izdajnik kad sam mogao da spavam kod takvog u kući? Hm... Misliću o tome!

понедељак, 19. новембар 2012.

Ja kao mali Perica o Hagu

Mislio sam da ne pametujem o Hagu, ali ne može da se izbegne. Moja omiljena sportska zabava listanje tv kanala se svela na brzo pretrčavanje preko tv kanala uz minimalno zadržavanje, jer se bave haškim sudom i oslobadjajućim presudama za hrvatske generale. 
Ono što meni nije jasno je kako je moguće da isti sud nekog proglasi krivim i odrapi mu preko dvadeset godina kazne, a posle isti taj sud kaže da nisu krivi? Je*em ti ja tu pravdu kad se preglasavaju, što mi je opet čudno. Pa ili je bilo genocida ili nije, prosta stvar. Očigledno je da sam ja mali Perica, pa ne mogu da shvatim kako je, u istom sudu, za nekog nešto genocid, a za nekog nije?!?!
Sad ispada da je tzv. "Oluja" legitimna vojna akcija. Dobro, uzmimo da je tako. Posledica toga je 250.000 hiljada ljudi koji su napustili te prostore pred tom legitimnošću i gde se ogromna većina i dan-danas nije vratila tamo. Hm?!
Sećam se da sam, igrom slučaja, bio u Hrvatskoj na desetu godišnjicu "Oluje". Autobusom putujem ka Zagrebu, sluša se radio-Zagreb i vesti. Tu prenose reči tadašnjeg predsednika Stipe Mesića koji je rekao otprilike sledeće: "U vreme kad je krenula "Oluja" nisam bio obavešten šta se dešava. Saznao sam tek sutradan i odmah krenuo za našim jedinicama. Video sam nešto što nije trebalo da se dogodi, neke kuće koje su gorele, ali to su bili sporadični slučajevi, za razliku od neprijatelja koji se snimao dok je činio zločine..." (U to vreme je u Srbiji izašlo u javnost snimak koji se rentirao u nekom video-klubu gde se vidi da neki u maskirnim uniformama ubijaju civile, mislim da su ubijeni bili muslimani.) Sad, i to se može nazvati sporadičnim slučajevima, ali to nije tema ovog posta. Činjenica je, znači, da je predsednik republike Hrvatske video nešto za šta je i sam priznao da se nije trebalo desiti. Zbog toga su ga okupljeni i izviždali dan kasnije, kada je bila smotra vojnih jedinica u Kninu, a on se obratio okupljenima...
Nekako u to vreme je osudjen i neki visoki oficir JNA, pukovnik, ako se ne varam. Njega su teretili za granatiranje Dubrovnika i rebnuli mu višegodišnju kaznu. Obrazloženje je da on nije naredio granatiranje, ali nije kaznio one koji su bili pod njegovom komandom i granatirali su Dubrovnik. Znači, komandna odgovornost...
I posle me ubedite da je sud objektivan, da nije ispolitizovan. Da ne pričamo o Šešelju, koji je tamo već devet godina i nema presude... Zamajava sud njega, zamajava on sud, pun Youtube bisera sa tog sudjenja, ali presude nema... Pa, jbt, za to vreme bih ja završio prava, saslušao tužbu, odbranu i doneo presudu. I usput magistrirao ta ista prava...
Evropa? Evropska unija? Posle se čudite što u Srbiji sve više ljudi na to pitanje odgovara sa "Neka, hvala."

уторак, 13. новембар 2012.

Ne dajte Nikolića i Vučića, ako Boga znate!

Ljudi, manite zajebanciju, stvar postaje ozbiljna! Poučen iskustvom iz prethodnih godina, ne mogu, a da ne uočim sličnost. Najpre neko prati, prisluškuje, nadgleda ili šta već nekog od uticajnih političara. Zatim se, kao slučajno ili kako već, presreće, prati, pretiče kolona automobila u kojoj je taj funkcioner i, na kraju, sledi atentat. To je priča u kojoj su glavni junaci bili Vuk Drašković i Zoran Djindjić. Na žalost.
E, sad... Zato sam i stavio naslov onako kako jesam. Ne bih mogao da podnesem još jedno ubistvo iz krajnje sebičnog razloga. Znam šta će da se desi - odmah će gomila opštinskih i inih odbora da krene i da predlaže novo imenovanje ulica, bulevara, parkova, avenija, vrtića, biblioteka, fakulteta, ma čega već... Imaćemo sledeću situaciju - izbore dobije SNS, eto nama bulevara Tomislava Nikolića. Ili Ace Vučića, daleko bilo. Ovo daleko bilo se odnosi na to da ih koknu, da ne bude zabune. Naredne izbore dobije DS, odmah se bulevar preimenuje u Zorana Djindjića. I tako unedogled. A ja, obični gradjanin koji slučajno živi u tom bulevaru malo, malo, pa menjam dokumenta. I plaćam promene iz džepa.
Zato i galamim - ne dajte Tomu i Acu, ako Boga znate, čuvajte ih i danju i noću. Da ne moram da menjam dokumenta.

среда, 24. октобар 2012.

Možda i ona pročita 52, Pohovani karfiol

Seo sam da večeram. Sam. Preko puta mene prazna stolica. Njena. Nikad se kockice mozaika nisu sklopile tako da večeramo zajedno na njen rodjendan. Ma, šta pričam bezveze. Na prste jedne ruke mogu da izbrojim sve zajedničke večere, kamoli posebna rodjendanska. I moje večite planove da, za njen rodjendan, zauzme tu stolicu preko puta mene. Ništa spektakularno, dve čaše vina i pohovani karfiol. To me uvek podseti kako sam otkrio da je to ukusno jelo. Ručao sam u studenskoj menzi, učinilo mi se da je u ponudi neko pohovano meso. Uzmem, pojedem, ukusno... Nisam nikako mogao da pogodim o čemu se radi, pa sam isto uzeo i sledećeg dana. I onog posle, ali mi bilo glupo da pitam šta ja to jedem. Četvrtog dana sam imao sreće. Kolega u redu ispred mene upita kuvaricu šta je to, ona odgovori:
"Pohovani karfiol."
"Pohovani karfiol?" ne verujući upita kolega.
"Da. Ne svidja vam se?"
"Ma, ne... Ukusno je, a nisam imao pojma šta je. Mogu li da dobijem dva parčeta?"
"Dajte i meni, ako kolega ne uzme sve!" dobacio sam.
Kolega se okrene i, uz smešak, mi reče:
"Nisam ni znao da ovo može ovako ukusno da bude."
"Kome pričaš, da mi je keva to kući iznela na sto, gadjao bih je time..."
Ta ista keva je bila zgranuta kad sam, par dana kasnije, upitao što nikad ne spremi pohovani karfiol. 
"Od kada ti to jedeš?"
"Uh, otkad. Odavno, ima dve nedelje..."
I tako... Maštao sam da ona naleti na taj specijalitet koji bih joj baš ja spremio. Nije joj se dalo. Isuviše brzo je odlutala u neki drugi film, a meni ostavila propali plan. Nikad nisam hteo da to sprovedem u delo sa nekom drugom. Imao bih utisak da sam je prevario. Malo tupav način razmišljanja, jer kako možeš da prevariš nekoga ko nije s tobom. Kako možeš da izgubiš ono što nemaš? Ali, eto, u mojoj glavi je pohovani karfiol bio samo za njen rodjendan...
I tako, svake godine na taj dan ja sedim, kao najgori alkos sam pijuckam vino, večeram karfiol i gledam u praznu stolicu.
Srećan ti rodjendan.

четвртак, 4. октобар 2012.

Trla baba lan...

Oće bude parada, neće bude parada, oće prošetaju, neće prošetaju, oće da ih biju, neće da ih biju... Svake godine ista priča. Po medijima rasprava za i protiv kao da je to goruće pitanje ove zemlje. Kad je tako, daj da i ja pametujem.
Šta će da se desi ako bude ili ako ne bude ponosnog paradiranja Beogradom? Zagovornici ideje LGBT populacije govore o tome da imaju pravo na okupljanje. Nesporno je to. Ako im država ne obezbedi to njihovo pravo onda je popustila pod uticajem nasilnika. Dobro, i šta onda? Da li mislite da će država zbog toga da umanji svoj rejting u očima gradjana? Šta, gradjani su ubedjeni da im je država savršena, pa će da se razočaraju u nju? Ili, obrnuto - omogući im paradiranje i gradjani shvate da je država u kojoj žive fantastično organizovana, ljudska prava nemaju cenu... Šta je cilj, da nam otvorite oči tako što ćete nam pokazati da je država nesposobna? U, je, topla voda otkrivena odavno!
I dodjemo u ćorsokak. Iskustvo od pre par godina dovoljno govori o svemu. Može država kad hoće, ali po koju cenu? Polupani izlozi, glave, vozila... Plus skrckane pare na dnevnice policajaca, da ne zaračunavam jos... Zašto? Da bi par stotina njih vikalo "Nisam fašista, nemoj biti to i ti!" (Ovo interpretiram po sećanju, video sam na nekoj televiziji...) I da li se na bolje promenilo mišljenje običnog čoveka o LGBT populaciji? 'ај se lažemo da jeste... Na ovaj način to neće da se promeni sigurno. Jbg, slažem se ja da provokacijom može mnogo da se učini, ali kad mi gurate prst u oko onda na to oko ne vidim ništa.
Uzgred, prošle godine u Splitu ista priča - parada ponosa u pokušaju. Ono što je meni bilo zanimljivo je da u prvim redovima vidim dva lika koji izginuše po našim medijima objašnjavajući nam da... ma znate već šta objašnjavaju. Šta je njihov posao? Organizacija parada po regionu? Nema pedera po Splitu, pa moramo da pošaljemo naše u ispomoć?
I, bez obzira na svu larmu po medijima, jedna anketa jasno pokazuje koliko smo zainteresovani za sve to - 50% stanovništva uopšte ne interesuje šta se dešava po tom pitanju (podatak iznesen u emisiji "Utisak nedelje"). Dakle, LGBT gospodo i gospodje, ako je narod u toj meri nezainteresovan za vaše probleme, da li stvarno mislite da ćete  nešto promeniti šetnjom po Beogradu? Na koju, ponavljam, imate pravo...
P.S. Dodatak pišem par sati posle teksta... Sad, posle zabrane, čekam vest da je Evropa zabrinuta za stanje u Srbiji. Predlog za Evropu - pomozite da u istom danu bude organizovana parada u svim gradovima država nastale iz bivše Jugoslavije. Dakle, Beograd, Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Podgorica, Skoplje. Plus mezimče nekih zemalja u EU - Priština. Pa da vidimo gde je Beograd, a gde su ostali. Kao i dvostruki aršini nekih zemalja EU.

понедељак, 24. септембар 2012.

24.09.2000. - 24.09.2012.

Na današnji dan smo porazili Slobodana Miloševića. Dvanaest godina kasnije sve sam ubedjeniji da smo samo mislili da je to njegov poraz. Sve više verujem da je on pobedio.

понедељак, 16. јул 2012.

Možda i ona pročita 51, Pesma uz koju ne igram

Godinama već me proganja pesma "Još uvek sanjam" na neobičan način. Prvi put sam je čuo na radio Nišu. Postojala je emisija koja se zvala "Spektar melodija" i u današnje vreme nikako ne bi mogla da postane kultna, kao što je nama bila. To je bilo, pa, recimo kao "pozdravi i želje slušaoca". Samo što su emitovali pop-rok muziku. Pošalješ pismo, razglednicu, dopisnicu, šta već, pozdraviš društvo, napišeš šta bi da čuješ i čekaš desetak dana da emituju. Imala je neki lud termin, svakog dana od 12.10-14.00, tako da smo uvek slušali pola emisije, zavisno od školske smene...
Raspisao sam se o nečemu što nije tema priče... Hoću ja tako, skačem s teme na temu, ali daj da se vratim...
Dakle, jako me je dojmila kad sam je prvi put čuo. Balada, prvo klavir, pa onda upada ostatak benda, svirajući sve jače i glasnije... I tekst!
"Još uvek sanjam neke bivše, a možda me neka i sad čeka..."
Imao sam petnaest godina i bavio sam se filozofskim razmišljanjima na temu "šta i kakav ću biti kroz desetak, dvadesetak, tridesetak godina"... I ovaj stih mi je dao sjajnu temu za razmišljanje! Koliko ću upamtiti neku bivšu da bih je sanjao? Samo, jedan problem se pojavio. Koju to bivšu? Falilo mi je godina, iskustva, čega već, ma falilo mi je bivših... Sve su bile sadašnje! Morao sam da osvrnem, da gledam okolo, pa da nadjem neku da bude bivša...
Ona je tu bila slučajno. Bilo je to vreme usmerenog obrazovanja, posle završene osnovne išli smo još dve godine u srednju, pa se tek onda opredeljivali za zanimanje. Tako smo, gotovo čitava generacija, nastavili zajedničko školovanje. Pojedini učenici su menjali škole zbog mesta stanovanja, roditeljskih veza i čega već. Tako je ona upala u naše okruženje... Zaboravio sam tačan razlog, ali to i nije bitno. Nismo bili isto odeljenje, pa smo se sretali samo na odmorima... Ni družili se nismo, osim ono kad te muka natera - oni su već imali pismeni, kontrolni, pa će ista pitanja da budu i nama, daj kažite šta ste imali... Ili, slučajno, posle poslednjeg časa odlazite kući, a u istom smeru idete par ulica...
Zaboravio sam što sam i nju odabrao da bude ta koju ću da pamtim godinama i da je se setim svaki put kad čujem pesmu. Nije to bila zaljubljenost, ne... Možda više zainteresovanost za neko druženje bez obaveza, pa šta ispadne... Ali, ako počnemo da se više i bolje upoznajemo, teško da ću je povezivati sa pesmom... Bolje da je gurnem u stranu, u zaborav, da je pamtim takvu kakva je sad! Da bude "neka bivša koja možda i sad čeka..."
I pamtim je! Godinama i godinama kasnije, kad god negde čujem taj refren zastanem, odslušam do kraja. Ne znam ni gde je, ni šta je sa njom. Posle tog usmerenog obrazovanja su nam se putevi totalno razišli. Dve različite škole, udaljene jedna od druge. Par sretanja slučajno na ulici, u vreme kad se žuriš da ne zakasniš na predčas. Nije izlazila na mesta gde sam ja izlazio s mojim društvom... Sigurno bih je i zaboravio da Galija nema tu hitčinu, koja nikad neće prestati da se emituje! Uvek će neki muzički urednik da, ponekad, pusti tu stvar. Ja ću da ponovim ritual. Zastanem, poslušam do kraja. I neću da igram uz tu pesmu.

понедељак, 9. јул 2012.

Kupujmo domaće

Dogadjaj iz marketa IDEA pre par dana. Kinez treba da plati produžni kabl i pita prodavca:
"Jel' kineski?"
"Nije, nemački. Što, nećeš ga ako je kineski?"
"Neće. Odma bude bum!"
Kupujmo domaće! Hm?

уторак, 3. јул 2012.

Hladno pivo na ovu vrućinu? Fantastičan provod!

Bend „Hladno pivo postoji već 25 godina. Među ljubiteljima panka i roka su jedna od najpriznatijih i najcenjenijih koncertnih atrakcija. Do sada su objavili osam albuma, naređali gomilu hitova, nakupili silnu kilometražu u nastupima, te postali sinonim za dobru zabavu. Pritom je pevač Mile stigao da se pojavi i u par filmova („Verujem u anđele“, „Pjevajte nešto ljubavno“ za koji su radili i muziku), kao i seriji „Bitange i princeze“. O tome i još ponečemu za „Novu Našu reč, nakon sjajnog nastupa u Nišu, govori frontmen benda Mile Kekin.
- Ja sam prvenstveno pjevač. Imao sam sreće da su mi ponudili tih par uloga na filmu i seriji koje sam ja prihvatio. U Srbiji, pa i Bosni, me, interesantno, većinom ljudi prepoznaju kao glumca, a tek poslije saznaju da sam i pjevač. Kad smo svirali u Beogradu išli smo skupa sa dva taksija i taksista me prepozna i kaže momcima: „Eno ga onaj glumac! Što on radi s vama?“ Iznenadio se kad su mu rekli da pevam s njima. Vidi se da je televizija utjecajniji medij. U Hrvatskoj je drugačije. Tamo sam poznatiji kao muzičar.
Kad smo kod prepoznavanja, imaš li problema sa „žutom štampom“? Naime, pojavljuju se napisi o tome kako se „članovi benda u slobodno vreme bave normalnim stvarima, vode decu u školu, posećuju restorane, koncerte...“
- Naša „žuta štampa“ je, srećom po nas, ipak dobronamjerna, za razliku od britanske koja zakopava ličnosti o kojima piše. U ogromnoj većini slučajeva se ja pojavljujem u medijima, ostatak benda jako slabo, što je i normalno, ipak sam ja kao pjevač najzastupljeniji. To su tekstovima tipa “obitelj Kekin u šetnji gradom” i slično. Srećom po mene, jer zamisli da se pojavi “poznati pjevač Mile Kekin se ljubio sa... a ovamo glumi da je obiteljski čovjek“. Po meni je to jako glupo, ne vidim koga bi to interesiralo. Ja, npr. jako volim Toma Vejtsa. Znam koje su mu pjesme, znam da mu žena pomaže u nastajanju istih i to je to. Ostalo me ne zanima.
Raznolikost interesovanja ti se ogleda u tome što u pesmama obrađuješ teme kao što su bubašvabe, konobari, sarma, imaš političke osvrte, kao i neizbežne ljubavne teme...
- Trudim se biti drugačiji. Naši, npr. ljubavni tekstovi su svi isti. Ono “ja te volim” i to je to. Ja želim da kažem još nešto, npr. ”Ja te volim, ali volim i tvog brata.” Da dam neku širinu. Ne volim tekstove gdje ima puno simbolike, pa to i izbjegavam.
Nekada su veliki bendovi radili po principu objave album, pa krenu 3-4 meseca na turneju gde su svakog dana u drugom gradu. Danas toga nema...
- Iskreno, ne bih to volio. Imam obitelj, ne bih mogao da ne budem kući duži vremenski period. Ovako mi je lakše. Svirke su vikendom, pa se svuda stigne. Imamo sreće da nas ljudi žele čuti, pa stalno sviramo.
Ni manjeg čoveka ni većeg skakanja po bini...
- Ovo mi dođe kao rekreacija. Mada, kad pogledam, npr. Springstina. Čovjek ima preko šezdeset godina, a kao dečkić skakuće po bini. Nije ovo lako, ali dobro dođe da se čovjek malo isprazni. Spajam lijepo i korisno.
Služio si JNA u Nišu. Izjavio si kako si tada otkrio par kafića pored kasarne gde si provodio vreme. Jesi li otišao da vidiš kako to tamo danas izgleda, dvadesetak godina kasnije...
- Da, da... Bio je neki kafić, „Džoj“, puštali su Azru, što je meni pogodovalo zbog nostalgije. Nisam stigao da odem. Problem kad dođeš sa bendom je što ti neko sve isprogramira u minutu. Tonska proba, hotel, mediji, obrok. Nemam slobodnog vremena da negdje odem. Ali, sigurno ću sledeći put to pokušati. Uostalom, sad smo se ustalili sa svirkama u Nišu, dolazimo svake druge godine. (smeh).
Zašto si prestao da pišeš blog? (http://bigblog.tportal.hr/mile)
- Ja sam već 2-3 puta prestajao da pišem, pa sam se vraćao pisanju. Stekao sam dojam da sam počeo da se ponavljam, a u tom slučaju je bolje prestati na vrijeme. Naravno, nikad ne reci nikad, možda jednog dana opet počnem pisati. Čim osjetim da imam šta da kažem.

понедељак, 4. јун 2012.

Hladno pivo u Nišu!

HLADNO PIVO svira za ortake u Nišu!

Zagrebački rokeri Hladno pivo, regionalno poznati po hitovima kao što su "Nije sve tako sivo", "Pitala si me" “Sreća” itd. posle preduge dve godine ponovo će održati koncert u Nišu, ovoga puta u petak 29. juna u dvorištu "Banovine".
"Budite svjedoci promocije zdrave pameti, ironije, zafrkancije i energije. Mrdnite dupe i uključite mozak! Živjeli!", poručili su članovi Hladnog piva pred novu turu sa publikom.
Ulaznice za niški koncert Hladnog piva su u prodaji od utorka, 5.juna. Pojedinačna karta košta 900 dinara, a pored toga u prodaji će biti i povoljnija "Ortačka karta" - zapravo jedna ulaznica za dve osobe koja košta samo 1.600 dinara!



петак, 25. мај 2012.

Otac


Navršilo se tri godine od kad ćaleta nema. Ko dlanom o dlan, proletelo vreme. Od svih stvari koje sam proživeo uz njega na pamet mi prvo padnu dve...
Ćale je voleo sport. Kao mlad je trenirao košarku, igrao nešto kao junior, ali nije otišao dalje od toga. Sedamdesetih godina je pisao za "Našu reč", pratio je sport, logično. Pošto je bio upošljenik "Leminda", bio je u upravi koja je vodila taj klub. Običan, fabrički, nižerazredni lokalni fudbalski klub koji je bio član neke, ne znam recimo pete-šeste lige... Odatle ide prva priča.
Igrali oni u Paraćinu, koliko se sećam. I, kako je pričao ćale, vode domaćini sa 2:0, a na poluvremenu se dogovore da im domaćini prepuste bod, kažu sudiji da je sve dogovoreni i da će utakmica da bude nerešena. Počinje drugo poluvreme, lopta ide na sve strane, ali nikako u gol. Domaći fudbaleri se pomeraju u stranu, uklizavaju u prazno, ali lopta neće u gol, pa neće. Golman se baca u stranu pre nego što igrač koji je izašao sam pred njega šutira, lopta pogadja golmana u nogu i odbija se u korner. I sve neke takve situacije. Ugurali nekako jedan gol, ali drugi nikako. Publika se smeje, očigledno da je nameštaljka... Sudija produžio utakmicu deset minuta! Ovo se dešavalo sedamdesetih godina prošlog veka, kada se nije igralo ovo zaustavno vreme, kao danas. Na kraju čovek odsvirao kraj, rekavši da ne može on da da gol umesto igrača. Znači, i kad je namešteno ne mora da bude tako do kraja!
Druga priča je opet vezana za fudbal. Vraćamo se vozom iz Beograda. Nepoznati saputnik u kupeu priča naveliko sa ćaletom o sportu. Proleće 1982. čeka se svetsko fudbalsko prvenstvo u Španiji. Pita saputnik, pošto vidi da ćale prati sve to, šta će naši da urade tamo. Kaže ćale "Ako prodjemo prvi krug biće uspeh!" Krenemo da ga pravimo ludim, te Ćira Blažević rekao da idemo u polufinale sigurno, te dobri fudbaleri, nabrajamo imena Pantelić, Sušić, Pižon Petrović, Halilhodžić, Gudelj... Odsluša ćale i kaže doslovce:
- Ne pamtite vi, ali ja pamtim Nemačku 1974. I ta ekipa je bila sjajna, predvodjena Džajićem. Ali, njih je kao i sada vodio Miljanić. A on im nije trener, nego menadžer. Svi će oni da igraju tako što će da čuvaju noge, jer treba da se prodaju na leto. Taman ispunjavaju starosni uslov!"
Tako i bi! Najbolji u ekipi bili oni koji su imali 23-24 godine, ali većina reprezentativaca igrala tako da je pokidala živce naciji...
Eto, tri godine, ali ja i danas-dan, kad iznenada ulovim neki prenos na tv mahinalno rukom podjem ka telefonu, da pozovem ćaleta i kažem mu da gleda...

понедељак, 21. мај 2012.

Možda i ona pročita 50, Spavaš li

- Spavaš li?
Nisam primetio kada je ušla. Milion puta sam rekao sebi zaključaj vrata i ostavi ključ u bravu i sto miliona puta to nisam uradio. Navikao sam da zaključam vrata i ključ stavim u džep, ma s koje strane vrata bio. Zato ona uvek upada kako i kad hoće. Istina, retko, jednom u mesec-dva, kad joj obaveze dozvole da svrati.
Dobro, nije ona nešto loše u ovoj priči, sam sam kriv. Trenutak popustljivosti i dao sam joj ključ rekavši da je to ključ od stana, ne od srca, neka pazi šta radi s njim. Više je to bilo da sebi skinem obavezu s vrata, jer ona, ponekad, nije znala do poslednjeg trenutka da će da svrati, ja možda ne budem kući, pa da ne dreždi pred vratima dok dodjem... Ili majstor preskoči par stanica, pa ona dodje ranije, a ja... ja odlutao po običaju... Ili joj propadne plan da me iznenadi...
- Spavaš li? - ponovila je.
- Jok, ti spavaš... Ko može da spava kad treskaš vratima...
- Ne lupaj... Baš sam bila tiha. Hoćeš kafu? - već je stavljala džezvu na šporet.
- Naravno... Nešto te gledam i razmišljam. Ti si se baš odomaćila! A da skuvaš i ručak?
- Šta bi da jedeš?
- Musaku! - to mi je prvo palo na pamet.
- Dogovoreno! Gde su ti sastojci?
- Koji?
- Mleveno meso, krompir, začini, crni luk...
- Ono prvo u mesari, drugo i četvrto na pijaci, treće u prodavnici...
- Torbu u ruke i kreći u nabavku!
- Ma, ti si luda. Nemamo vremena, otići će ti autobus, pa ću morati da se žrtvujem i vozim te do kuće!
- Ne brini ti za mene. Idem onim poslednjim, a on kreće za pet sati, tako da... Trk!
- Ne mora musaka, može i makarone!
- Mora! Neću da misliš da ne znam ništa da skuvam...
- Šta ćeš ti da radiš dok se ne vratim?
- Nije tvoja briga...
- Jao, ti luda, ja još ludji kad pristajem na ovo... Nemoj da mi upališ stan!
Pogledao sam je sa smeškom. I otišao u nabavku. Vratio sam se brzo, jedva da je prošlo pola sata. Tiho ušao u stan i pogledao ka krevetu. Znao sam! Zaspala je uz neki reprizni talk-show na tv.
- Spavaš li?
Ritam disanja je govorio da spava...
- Spavaš li?
Nisam imao srca da je probudim. Seo sam u fotelju kraj kreveta i gledao u nju. Pijuckao sam polako onu kafu koju mi je skuvala... Naizgled mirna, izvan svakog ružnog sna... A u stvari preživljavala je po ko zna koji put neke pogrešne životne odluke... Takve da kafu pijemo jednom u mesec-dva, kad joj obaveze to dozvole...
- Spavaš li? Spavaj, andjele, ovde barem to možeš...

недеља, 20. мај 2012.

Izbori 2012.

Zašto je Tadić poražen? Dok mi trešte trubači i naprednjaci cepaju kolo pod prozorom, da pokušam ukratko da budem pametan.
Zato što se DS sveo na njega! Najveća stranka u vladajućoj koaliciji ima premijera koga niko ne shvata ozbiljno. Najpopularniji ministri Dačić i Ljajić, koji pripadaju drugim strankama... Evro pao, porasla nezaposlenost, da ne nabrajam dalje... Marketinški DS=Tadić. Zato je Tadić i propao. Slomila se kola na njemu. Tako to izgleda na prvi pogled, na drugi, podsetiću, odnos u parlamentu je 73:67 za SNS. To se oćutalo, ta pobeda SNS-a, tačnije zabašureno je dogovorom DS-SPS... I sad se vratilo kao bumerang.
Sreća DS-a je što je protivkandidat bio Tomislav Nikolić i SNS, sa neprofilisanom politikom... Da je bio neko ozbiljniji, poraz bi bio kudikamo veći.
Eh, da... Tih 1-2 % je, po meni, prelomila Vesna Pešić intervjuom u kome je pozvala da se glasa za Tomislava Nikolića... 

уторак, 10. април 2012.

Možda i ona pročita 49, Neizrecivo

Rekla je: "Napiši mi pesmu i stavi je na zid!"
Pogledao sam kroz prozor zbunjeno. Kako to zamišlja? Lutko, pa znaš da pesmu nisam napisao godinama, da sam počeo da pišem priče...
"Ne pravi se... Kaži ako nećeš..."
Ma, hoću, ali... Ima tu tehničkih problema. Kako misliš da je stavim na zid? Lepljiva traka neće da drži dovoljno dugo. Ćekić, ekser, pa ukucam papir? Kuckanje čekićem može čuti neko ko ne treba i eto problema.
"Opet vrdaš. Mislila sam na fejsbuk!"
I da svi vide šta mislim o tebi... Teško... Fale mi reči da opišem stanje u kome sam, da naznačim ono neizrecivo... Čini mi se da je zatajio onaj ko je smišljao srpski jezik, omanuo kod komparacije prideva, stao kod superlativa...
"Probaj, šta te košta..."
Probaću, šta me košta... I sasvim slučajno, poznati glas na radiju počinje pesmu sa "Pitala si me zašto tvoje ime nikad ne provlačim kroz rime..."
Čoveče, Hladno pivo! Pogodili su suštinu! Zato ti neću napisati pesmu, jer ono što sam hteo neko je već napisao.

"Pitala si me zašto tvoje ime
nikad ne provlačim kroz rime
zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim
pa da se time hvališ kolegicama s posla?
Ma nema šanse,
nema tih para
da mi ikad budeš dio repertoara
pa da tvoje ime pjevuši 'ko stigne
da si svako, tek tako, na brzinu,
puni tišinu...
Mislim da bih razbio gitaru
da čujem da te fućkaju na pisuaru
da me jednog dana gledaš poniženo
iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo...
Ova pjesma o tebi,
koja si mi sve na svijetu,
ovaj pokušaj da kažem neizrecivo,
nikad se neće naći na nekom CD-u,
imati naslov, cijenu i barcode...
Zar da radio voditelj, kreštava glasa,
preko naše rime traži vlasnike pasa?
Da se ceraka, kao, dobra je zeka,
u svaki jebeni single ubaciti jingle?
Ništa nije sveto,
sve je bruto i neto,
sve je zabava...
Bitno da nešto svira za žedna uha,
da nikog ne dira,
dok pere il' kuha,
da narodu skrati onih osam sati,
i da ljepo stane među dvije reklame...
Ova pjesma o tebi,
koja si mi sve na svijetu,
ovaj pokušaj da kažem neizrecivo,
nikad se neće naći na nekom CD-u,
imati naslov, cijenu i barcode...
Pitala si me zašto tvoje ime
nikad ne provlačim kroz rime?
Zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim,
pa da se time hvališ kolegicama s posla?"

klik za spot

понедељак, 19. март 2012.

Jel' čitaš MIOP?

Hoćeš da čitaš, pa izvoli čitaj...
Sećam se intervjua od pre 25 (da, dvadeset i pet!) godina... Otprilike, jul 1987. Časopis "Rock" i Toni Montano. Ono što je dotični izjavio važi za sva vremena:
"Ko razume razumeće, ko shvati shvatiće, ko je glup ostaće!"

четвртак, 15. март 2012.

Možda i ona pročita 48, O prevarama

Koliko možeš da pobudališ kad te druga strana prevari? Koliki kreten moraš da budeš da bi pokušavao da istražiš slučaj, da ne upotrebim neki drugi izraz? Nije vam jasno, ali vam poznata tema? Eh, šta sve ja trpim...
Pre par dana sretnem prijatelja. Nismo se videli, pa, možda pola godine. Slučajno se sretnemo, kako to već biva i prva kafana je odmah naša. Prva tura, druga, treća... I krene priča...
"Znaš da me ona moja vara?"
"Odakle to ja mogu da znam. Tebe još i sretnem, ali nju ne pamtim kad sam video..."
"Ma, vidja se sa nekim, znam to, on mi priznao..."
"On ti priznao?"
"Da, on! Bilo mi sumnjivo, pa sam ovu moju prepitao, ona mi rekla da se dopisuju preko fejsa, jebemliga šta im je to, mislim u to vreme nisam znao šta je to, išli su na piće... A od pića do... Jasno ti je koliko treba..."
Klimnuo sam glavom kao da mi je jasno. Tema koja me nikad nije interesovala sad je pretila da mi upropasti čitavo popodne. Sa ovim prijateljem sam pričao o sportu, politici, muzici... Imao je sjajan rezon, duhovit, ali ova tema nam nikad nije došla na dnevni red. Bolje da nije ni sad, ali šta da se radi... Slušao sam ga dalje.
"Dala mi njegov broj telefona, pa ga ja zvao..."
"Čekaj, čekaj, daj mi mali tajm-aut. Ne shvatam te baš najbolje. Ti si zvao njega? Šta ti imaš da zoveš njega?"
"Da čujem šta je bilo."
"Da čuješ od njega šta je bilo! Čoveče, pa ti me zajebavaš! Ili si toliko glup da te ne prepoznajem! Ako te žena vara to je problem izmedju tebe i nje, a ne izmedju tebe i njega... I šta ti je rekao?"
"Da izmedju njih nema ništa."
"Pa šta si očekivao? Da ti se hvali kako ti spava sa ženom! O, budale... I mene koji te slušam..."
"Ima još, polako! Onda sam mu slao smsove sa njenog broja..."
"Ti si lud, majke mi! Šta si mu pisao?"
"Ono, dušo, ljubavi, hajde da se vidimo..."
"Nabacivao si mu se..." sve sam se glasnije smejao.
"Podsećao ga na našu ljubav..."
"Vašu ljubav!?!? Ti si bolestan. Idemo odmah u bolnicu, u onu zgradu levo... Tebi će tamo čike da obuku lepu košulju i da ti daju lepe šarene tabletice... I, jesi li ga smuvao da se nadjete?"
"Nisam. Jebemliga, nije hteo da se vidi sa njom. U stvari, hteo je, ali rekao da je kući, pa da dodjem kad hoću. I da je ja dovezem, da se ne muči da ide pešice..."
"Konju, pa da li ti je palo na pamet da tu nema ništa?"
"Palo mi je na pamet. Onda sam mu slao poruke i preko tog fejsa. Provalio sam kako se i to radi..."
"O, pa ti ćeš na kraju da budeš i kompjuterski genije!" nisam izdržao...
"I tamo je negirao, iako sam ja slao vrlo konkretne poruke. Da se vidimo, da će da bude dobar provod čitave noći kao i pre i tako..."
"I? Ovo postaje kao one sapunice na tv..."
"Rekao da mu ništa nije jasno, kakav ponovni noćni provod kad ga nikad nije ni bilo!"
"Ti si stvarno bolestan. Ubedjuješ čoveka da ti bude sa ženom, a izgleda da tu nema ništa... I da nije bilo ništa..."
"Ma, bilo je, znam ja to i osećam. Kurva je ona."
"Dobro, neka ti bude. Kurva je. Što je onda držiš uz sebe? Voliš da živiš sa kurvom?"
"Volim je."
"Voliš je? I to joj pokazuješ tako što je teraš tim ponašanjem od sebe. Neće to na dobro... Maltretiraš tog čoveka, nju progoniš... Čudi me da te i ona trpi... Šta ti kaže na sve to?"
"Ne zna ništa."
"Jebo si ježa kad sazna. Da sam ja na njenom mestu izbacio bih te iz kuće čim bih saznao šta si radio. Ni p od poverenja..."
Pogledao je na sat.
"Izvini, moram da idem. Nisam mu ništa poslao sa fejsa četiri dana..."
"Hajde, ti samo polako. Ja ću da posedim još malo, da saberem misli. Stvarno si me zbunio. Konobar, daj mi još jedno pivo..."
Gledao sam ga dok odlazi. Seo sam za sto sa prijateljem, a onda shvatio da sam sedeo sa osobom koju ne prepoznajem. Čudna je ta ljubav, zaista čudna. Ako ima tu ljubavi.

понедељак, 12. март 2012.

Masimo Savić, Niš, 11.03.2012.




Masimo Savić je trenutno na turneji gde promoviše svoj cd “Dodirni me sličajno”. Nakon koncerta u Kragujevcu, Čačku i Šapcu, prošlog vikenda nastupio je u Nišu. Pred prepunom salom oduševio je svoje obožavaoce. Muzičar prepoznatljive boje glasa imao je iza sebe i odlično ukomponovan bend. Sve je funkcionisalo i zvučalo savršeno, što i nije bilo teško, kad je za zvuk bio zadužen Nikola Vranjković (Block out). O nastupima Masimo kaže:
Sledi par dana odmora, pa opet Kragujevac zbog interesovanja publike i Novi Sad. Impresije su fantastične. Meni je najvažnije naše muziciranje, koje je definitivno otišlo jedan nivo gore! Zbog toga i imamo violinistu u bendu, nema više umjetnih violina i sintisajzera koji budu fantastični, ali fali gudalo, fali čovjek. Sa realnom violinom u spoju smo i dobili ono o čemu sam sanjao. Bend je u nikad boljoj formi i to ističem jer je meni to najvažnije. To je izvor kompletnog ovog uspjeha. Jasno da je strategija koje će se pjesme birati za album, kako će se te pjesme umiksati, kako će se predstaviti, to je sve vrlo bitno, ali užasno je važno kakav si pred publikom. Nema veće magije od izvođenja uživo pred ljudima!



Poznat kao muzičar koji sarađuje sa mnogima, što pevajući ili obrađujući njihove pesme, što snimajući duete, Masimo ipak ima neispunjenih želja za saradnjom.
Postoji jedan glazbenik koji se zove Đino Vaneli, koga obožavam. Nedavno sam radio jedan mali koncert sa ljubljanskom filharmonijom i dirigent, koji je vodio filharmoniju, je čovjek koji je producirao poslednji Vanelijev album! Nevjerojatno, u Ljubljani upoznam Slovenca koji je radio sa Vanelijem! To mi je san, već razgovaramo o tome. I sa Matijom Dedićem (sin Arsena Dedića prim. nov.) imam neke koncerte koji se trebaju dogoditi u Americi... Matija i ja kad izvodimo džez, vjerujte, toga se ne stidim. Da u prvim redovima sede Majl Dejvis i Koltrejn, Parker i tako dalje, mi bismo bez kompleksa izveli to što radimo, jer radimo sa puno ljubavi.



Da li ima svrhe objavljivati albume, kad piraterija uzima svoj danak?
Ja sam posebna priča. Mene internetska i općenito piraterija ne dotiče previše. Piratska izdanja su izdanja druge kategorije i publika to može kupiti za vrlo jeftine novce. Međutim, ja imam veliku sreću da imam publiku koja voli kupiti moj original. Prošli album, „Sunce se ponovo rađa“ sam prodao u 27.000 primjeraka. To je užasno puno za današnje vrijeme. Za četiri mjeseca je otišlo već preko 10.000 novog albuma. Imao sam ponudu druge diskografske kuće da me otkupi od Universala, ali direktor je doslovce rekao „Nema tih novaca, ne želimo prodati Masima, jer njegova publika još uvijek kupuje originale!“ U današnje vrijeme je to vrlo, vrlo važno.



Karijera koja traje trideset godina ima svojih tajni...
To je duga karijera, ali ja sam i pauzirao kad je krenuo rat na našim prostorima. Dugo nisam radio i maknuo sam se. Imam, hajmo reći, dvije karijere. Jednu sa Dorijan Grejom, pa solo karijeru sa „Strancem u noći“, sa „Zamisli“ sa Jurom itd. do devedesetih i onda prekidam raditi sve do normalizacije situacije. Ja jednostavno nisam mogao snimati, a negdje neki ljudi ginu. To mi je bilo potpuno suludo. Osim toga, moja glazba tada nije bila moderna. Moderni su bili ljudi koji su u stanju uzeti ljudski život. Sada, na sreću se opet vraćamo umjetnosti, trebaju nam lijepe stvari, bez lijepih stvari ne možemo u Evropu. Svijet nas neće prihvatiti, ne žele nas sa toljagama, žele nas sa umjetnošću, žele nas sa beletristikom, sa kozmopolitizmom i ja se tu negdje dobro uklapam.



Mladi i rok muzika...
"Nema ih kao nekad, ali ih ima. To znam, jer sam ambasador Balantajna za Hrvatsku, pa sam nagovorio Balantajn grupaciju da se napravi konkurs za mlade bendove u Hrvatskoj. Oni šalju radove, a moj prijatelj Tomas Krkač i ja, s kojim, uzgred, planiram raditi jedan bluz album, mi ocjenujemo radove. Ima tu odličnih radova, a Balantajn će financirati izdavanje prvoga cd-a. Tako da sam jako zadovoljan. Mi smo jedna čudna zemlja. Hrvatska ima manje stanovnika od jednog Milana, ali ima više bendova nego cijela Italija! Zato što svi misle da je glazba jedan vrlo lagodan posao, gde lova, ono, ispada iz džepova, međutim, rijetki ostaju, jer je to jedan vrlo težak, odgovoran posao. Nema tu toliko novaca koliko ljudi misle. Imati bend, ovakav kao što imam ja, to je jedan vrlo skupi sport. Znate, da ja dolazim samo uz jednu gitaricu i da sviram, tu se i da nešto zaraditi, ali kad imam ovakav tim ljudi, kad imam petnaest obitelji za koje ja odgovaram direktno, to je jedna druga situacija. Treba tu puno, puno ljubavi..."



недеља, 11. март 2012.

Možda i ona pročita 47, Želje

Nikad nisam maštao na sitno. Osim ono jednom, kad je ona bila u pitanju. Poželeo sam samo da se javi, ništa više. Otišla je nekako tiho, bez reči objašnjenja... Samo je nestala... Ja, čak, nisam ni planirao šta ću da radim kad se javi i to ja, koji do tančina pravim planove na temu šta i kako. Eto, želeo sam, potajno, samo da se javi. Bio sam ubedjen da od toga nema ništa, te zato nisam ni planirao šta da kažem kad se javi.
Tu je bila greška. Prva. Javila se. Iznenada, kako to već biva. Ja se iznenadio. Otkud ona na čatu? Otpisao sam samo "Zdravo, izvini, strašno žurim, zvaću te. Isti ti je broj?" i otišao. To i jeste bilo tačno. Strašno žurim uvek kad ne treba, ali to je već sudbina.
Zvao sam par dana kasnije. Usijao se telefon, priča trajala nekoliko sati! Do kasno u noć. Ili, bolje rečeno, do rano ujutru. Moralo je tako. Trebalo je ispričati par godina, a to ne staje u par minuta. I sve smo ispričali, ali ne i ono što je najbitnije. Ko je i zašto prvi otišao... Možda je trebalo, ali...
Onda je došla druga greška. Poželeo sam i da je vidim. Pristala je. Bolje da nije. Taman sam počeo da je zaboravljam, nije mi trebalo podsećanje... Shvatio sam samo da je jedino ona ta prava. Ne postoji druga, samo se zavaravam da mogu dalje bez nje... I da neke stvari nikako ne mogu da se nadoknade, makar ih i uradili, kao to vidjanje... Trebalo je da se vidimo mnogo ranije, ali, eto, sudbina... I skromne želje... I haos, jer eto je opet tu, a i nije tu kao ranije... Nedefinisan odnos.
I, tako. Sad maštam na veliko. Hoću milion evra. Neka se i to ostvari kao one sitnice, biću presrećan.

четвртак, 8. март 2012.

Realno stanje

Moj prijatelj mi je slučajno dao temu za razmišljanje. Na FB je pomenuo "realno stanje" pitajući se zašto ne možemo da ga prihvatimo... Ne znam šta je mislio pod tim, nije ni bitno, ali ovih dana i meseci se uporno potencira realno stanje na Kosovu i Metohijii, te kako Srbija treba da prihvati to realno stanje...
Dakle, ono što mislim i nikako da napišem je sledeće. Vrlo kratko.
Da su Albanci prihvatali realno stanje na Kosmetu pre, npr. 50 godina ne bi imali ovo što imamo danas. Ali, eto oni nisu to prihvatili, nego polako radili na promeni tog onda realnog stanja.
Da su Hrvati početkom devedestih prihvatili realno stanje u Hrvatskoj još uvek bi postojala Republika Srpska Krajina. Ali, eto, ni oni nisu prihvatali realno stanje i polako menjali realnost.
Hoćete li još primera iz bliske i dalje prošlosti?
Zašto bi onda Srbija prihvatala nekakvo realno stanje?

уторак, 14. фебруар 2012.

Iz knjige "Meta" Vuka Draškovića

"(Radio "Slobodna Evropa", 10. novembar 1995.)
Omer Karabeg: Gospodine Draškoviću, u kom pravcu će se, po Vama, tražiti rešenje problema Kosova?
Vuk Drašković: "Potrebno je demokratski i ljudski venčati dve važne činjenice: činjenicu da je Kosovo prestono mesto srpske države, vere, kulture i nacionalnoga mita i činjenicu da je takvo Kosovo danas pretežno naseljeno Albancima. To znači da Kosovo mora da ostane u Srbiji, a istovremeno da se kosovskim Albancima zagarantuje, i da to tako u životu i bude, maksimum svih ljudskih, gradjanskih, nacionalnih, religijskih i kulturnih prava.""

Ako ovo nije preokret, ne znam šta je!

понедељак, 2. јануар 2012.

Tajnovitost broja četrdeset

Odmah da vam kažem - ne trudite se ovo da čitate. Ništa vam neće biti jasno, osim ako niste imali ludu sreću (ovo shvatite relativno) da budete učesnik, pa se prepoznate. Opisana je jedna davna žurka gde se, hm, dešavalo mnogo toga. Da bih razjasnio neke sitnice (ko, kome, kako, zašto) napisao sam ovo i dao učesnicima da čitaju. Naime, moj prijatelj Aca i ja smo, igrom slučaja, jedini znali šta se sve dešavalo, drugi nas napali da ih ogovaramo, ma... ludnica... Sve ono u fazonu "od vas poštene mi kurve ne možemo da dodjemo do izražaja". Zato su od mene na poklon dobili knjigicu na 32 strane A3 formata (ili A5 - ne mogu da se setim koja je polovina od A4).
Sad ga stavljam na blog da ga ne bih opet negde zaturio...


---------------------------------------------------------------------------------

TAJNOVITOST BROJA ČETRDESET

„U moru poplava raznih autobiografa i biografa sasvim normalnom čoveku, tj. isfrustriranom, socijalpatološkom i do krajnjih granica devalviranom „homo sapiensu“, nije razumljivo dokazivanje iz petnih žila i Ahilovih tetiva gore pomenutih raznoraznih pisaca da su „oni u pravu“ i „da je sve bilo onako kako su oni videli i čuli“. Mnogi od ovih pisaca zaboravljaju tajanstvene i nedokučive moći irealnih faktora kao što su npr. brojevi.

Još Pitagorejska škola (za neupućene, reč ke o ranoj antičkoj filozofiji) pridavala je broju ogroman značaj. Do krajnjih (možda) granica ovu filozofiju doveo je najveći sin čovečanstva A. Ajnštajn u svojoj opštoj teoriji relativnosti. I mnogi drugi, znani i neznani junaci ljudske vrste objašnjavali su ovaj fenomen, neku bezuspešno, drugi s polovičnim uspehom, a treći, bogami, vrlo uspešno.

Dragi čitaoci, pred vama je jedan od uspešnijih izleta u magično carstvo brojeva. Vrlo razvijeni faktori uma pisca ovog dela dovode nas pred oltar razumevanja i saznanja dijalektike brojeva koji nesumnjivo utiču na našu psihu i naše delanje. Na najbolji (mogući) način pisac je objasnio sve tajanstvene osobine brojeva, posebno broja četrdeset. Posle čitanja ovog dela nećete se osećati kao ranije.

Poštovani konzumenti nepatvorene literature prepuštam Vas obilju neverovatne moći broja četrdeset koja leži na dnu Pandorine kutije. Otvorite je!“

Predrag Jovanović

---------------------------------------------------------------------------------


Problem čoveka i njegovog shvatanja sveta oduvek je bio u onim stvarima koje nikada nije mogao, želeo ili uspeo da objasni. Sebi samom, da ne govorimo o drugima. Svakim danom, u svakom pogledu, čovek je postajao svesniji da svet koji ga okružuje nije onaj koji on može da vidi, čuje, oseti... Dešavaju se stvari koje je on nazvao natprirodnim. Sve to povezivao je sa odrdjenim magijskim značenjima likova, predmeta...

Brojevi su odvajkada bili, možda, i najpogodniji za objašnjenja tajnih sila. Setite se samo značenja broja trinaest i čitavih ljudskih sudbina vezanih za njega. medju pripadnike tamne strane ubraja se i broj četrdeset. U srednjem veku čitava nauka se zasnivala na objašnjenjima vezanim za ovaj broj. U kasnijim prevrtljivim vremenima, zahvaćenim mnogobrojnim požarima, štićena sopstvenim stražarima, te slabom reklamom, magija četrdesetice se izgubila. Tako se, barem, misli. Ona je još uvek to oko nas, hteli mi to da priznamo ili ne.

Elem, sigurno se pitate u čemu se ogleda ta magičnost. U kući, na promer, koja nosi takav broj manje grupe ljudi ne osećaju i ne podležu takvom dejstvu. Ali, veći skup ljudi, kao što su proslave, žurke, mnogočlane porofice pogadja takvo dejstvo. Još ako se sve to poklopi sa uticajem podzemnog zračenja...

Oni koji su pogodjeni takvom silom postaju razdražljivi, senilni, depresivni, iz njih počinju da izviru njihove tamne želje, govore ružne reči, ponašaju se neobjašnjivo... Retki su oni koji odolevaju. Takve osobe su, po pravilu, mlade, nesrećno zaljubljene, tajanstvene, snalažljive, a ponekad i sve to zajedno.

Šta se sve može dogoditi kada skupina mladih i veselih osoba, u vidu drugarica i drugova, odluči da provede jedno veselo veče, previdjajući činjenicu da se sve to dešava u kući koja ima kućni broj ČETRDESET?

---------------------------------------------------------------------------------


U životu Jovana Stankovića obično su sve stvari bile na svom mestu. Iako je negde u dubini duše bio neizlečivi sanjar i lutalica, imao je onu crtu osećajnosti koja ga je vodila pravim putem. Bio je osoba oko koje se s vremena na vreme vrteo svet, mada je on to uporno izbegavao. Znao je da njemu ne odgovara popularnost, bar ne ova balkanska. Zbog toga je i prestao da se bavi košarkom. Na to doba ga je podseća nadimak – Mola. Obožavao je Moku Slavnića i Moka-kocke, što su njegovi drugoviiskoristili i u trajni amanet mu ostavili nadimak njegovog idola i omiljenog slatkiša. Odbacivši mogućnost da postane slavan, ostao je da živi u svom Leskovcu. Zaposlio se, a slobodno vreme provodio u raspravi sa društvom, najčešće na temu sporta i politike. Iz hobija se bavio i muziciranjem u jednom perspektivnom bendu. Uz njega okosnicu grupe je činio Milutin Šoškić Šaca. Gitarista njegovog kova sigurno bi uspeo da se probije i na nekoj većoj muzičkoj sceni, ali on je bio rastrzan izmedju svoje ljubavi prma gitari s jedne, i Leposavi Marić, zvanoj Prelepa, s druge strane. Ona je imala sasvim logičan nadimak – Lepa, ali je Šaca u svojoj zaljubljenosti dodao prefiks „pre“ i to je ostalo za sva vremena. Gotovo svo svoje slobodno vrme provodili su zajedno. Bili su dovoljni jedno drugom i to su maksimalno koristili. Svoje izlaske i kontakte s drugima su sveli na minimum, na šta su se ovi drugi pravdali sopstvenom zauzetošću.

Ostatak društva, tih desetak osoba, je bio pravi skup veselih i pozitivno otkačenih ljudi. Delovali su kao grupa koja u sebi nosi svu dobrotu sveta. Njihovi izlasci su se odvijali po ustaljenom običaju, a najčešće po principu „spojenih stolova“. Naime, dešavalo se da se gotovo svi sretnu u istoj kafani i onda ostatak večeri provedu zajedno.

Približavala se Nova 1992. Rešeni da organizuju doček u sopstvenom aranžmanu Moka i Šaca su počeli da prave i spisak zvanica. Za organizatora su izabrali Sladjana Krasa, koji je zbog svojih snova o posedovanju emirata vukao nadimak Emir. Ta trojka je došla do zaključka da bi najbolje bilo da posle dočeka 92. isto društvo provede i prvo veče, a da dvadesetak dana kasnije naprave jednu veliku žurku, kao krunu proslava u mesecu januaru. Propusnice, kao i pozivnice, svojim krasnopisom je ulepšao Dragić Cvetković. On je bio veoma sličan sa glavnim likom serije „Dragi Džon“, te su ga tako i tvali. Vozio je metaliksivi porše 911. Kada je izlazio, s njim je najčešće u vozilu i društvu bila i Andjelija Aničić – Nana, osoba poznata po svojoj mržnji ka čaju od nane i osoba prema kojoj je većina muškog društva osećala izvesne simpatije. U istom vozilu i za istim stolom su se s vremena na vreme nalazili i Veselin Trajkovski Knor, majstor za kuvanje supa iz kesice, Nedžmija Jakupović Gankaci, Svetlana Mačkić Krofna (smrt za iste) i Moka.

Na nagovor svojih drugova, jer je doček protekao kao i prvo veče, fenomenalno, Mola je rešio da na žurki bude i žive svirke. Zbog toga je odlučio da žurku naprave u njegovoj nezavršenoj kući. Dve prostorije koje su bile koliko-toliko osposobljene služile su i za vežbanje muzičke grupe, tako da su sada bile idealne.

Pored Moke, Šace i Džona koji bi svirali jedan deo večeri, pozvali su i Srdjana Marića Tatka da uveliča veče svojim čarolijama na basu. Srdjan, tatko na muzičari, je pristao.

„Imama samo jedan uslov. Da sa mnom bude i Emilija Bičić. Svi znate šta osećam s pram nje.“

„Ma, to se, bre, podrazumeva!“

Pevač je bio Meho Hadžialagić Hajro, momak koji imao govornu manu, jer ikada nije umeo da pravilno izgovori Haile Selasije, te je ono Haile uvek zvučalo kao Hajre. Za doček je imao ljubavni ugodjaj sa Nedžmijom, pripdnicom najveselijeg naroda na svetu. Krenuli su sa probama i željno isčekivali žurku.

Potajni strah od nezgod u sebi su gušili. Naime, svi su se pitali da li će se ponoviti doček, jer se tada i nekoliko dana kasnije dešavala velika ljubavna afera. Jedan od zvanica Jordan Pašić Joca je ugedavši Nanu naprasno zaboravio na svoju ljubav dugu čitav niz godina ka Veseli Stošić Devi. Složivši priču i facu uspeo je da istovremeno bude sa dve osobe suprotnog pola u različito vreme. Onom brzinom kojom je požar planuo, isti je i ugašen. Barem naizgled. Joca se vratio svojoj voljenoj koja je rodjena u znaku device, odakle je i ono Deva.

Veče pre žurke pao je i definitivan dogovor oko svega. Svako će doneti ono što će i iz čega će da jede i pije. Svi će se skupiti oko 20.00. Donešena je tehnika, kasete i sve što uz to ide. A onda je počelo delovanje broja 40!

Moka je na poslednjoj probi ostao sa pocepanom kožom na dobošu, što je zapretilo da ugrozi svirku.

„Emire, pali kola. Idemo kod mene po kožu, a taman ćemo doneti i kasetofon!“

Pošto se ispostavilo da nema rezerve Moka je morao da iskoristi lepljivu traku. Pri povratku su sreli Devu i Kocu, te ih povezli. Na mestu veselja su u medjuvremenu pristigli Džon, Nedžmija i krofna. Nedugo zatim pojavio se par koji su činili Zoran Bašić Valentino i Bojana Cakić Milica. Valentino je znao sve pesme istoimene grupe, a dan ranije je dao i prvi ispit na fakultetu. Njegova verenica je bila godinu dana starija i svi su je mešali sa njenom sestrom bliznakinjom Milicom. Pozdravili su se sa prisutnima i seli u ugao. Iz grada je uskoro prosto doletela i zaustavila se u dvorištu crna Tojota MX5. Iz nje su izašli Nana i Knor. Društvo je veselo čavrljalo i zagledalo pića koje su pojedinci donosili. Sa ogromnim osmehom pojavili su se i Marina Petrović Daca i njena ružnija polovina Slobodan Ljubičić Coce. Doveli su i svoju maskotu, padobranca Petra Štedića Pištu, vatrenog pobornika načina života glavnog junaka filma „Seks, partijski neprijatelj br. 1“. Cocetov metalik zeleni mercedes 300D je jedva ostavljao mesta na koje bi Šaca parkirao svoju Mazdu 323F.

Približavalo se vreme početka koncerta, zakazanog za 21 čas. Po svom starom običaju, Šaca je došao pet minuta ranije i iz svog auta, ofarbanog u trula višnja boju, izveo Prelepu, te svoju rodjaku Tamaru Savić Takicu i Nenada Rodića Neru. Pretrpevši kritiku zbog zakašnjenja pridružio se ostalima i polako počeo da se priprema za nastup, jer su gosti već počeli da iskazuju nezadovoljstvo.

Broj četrdeset je već neke uzimao pod svoje. Deva je svoje zadovoljstvo našla u votki. Osećala se sretnom i laganom. Poželela je da zaigra, ustala i udarila u vrata. Svet se čudno vrteo oko nje. Pogledala je Nanu i nasmešila joj se. Kao da se gleda u ogledalu. I lice sa druge strane se smešilo i njihalo u ritmu.

Muzikanti su počeli da uzimaju instrumente u ruke kada se začu lupa spolja. Domaćin je otišao da otvori i ugledao svoje poznanike koji su došli da čuju muziciranje. Otvorio je vrata širom i pokretom ruke oh pozvao da udju.

„Ulazite brzo i zauzimajte mesto, koncert upravo počinje. Već sam pomislio da nećete doći!“

Nikola Jevremović Miki, Teodor Kukič Tedi, Tomislava Kostić Čokolita, te neki neznanac su uleteli i zauzeli svoja mesta, pravdajući se udaljenošću mesta zbivanja od grada. Koncert je mogao da počne.

Uz vesele zvuke rock’n’rolla vreme je prolazilo. Svi su igrali kao da je u pitanju neko takmičenje. posebno je dolazio do izražaja Nedžmiji minić, te par koji je plesao – Nana i Deva. Izgledale su kao dve najbolje drugarice, što je moglo da znači samo jedno – svi nesporazumi su prevazidjeni i zaboravljeni. Tako bi verovatno i bilo da se prostorijom nije širilo dejstvo tamne strane magičnih brojeva i prihvatalo u svoje naručje pojedince.

Takica i Nero su sedeli u uglu i pratili sve što se dešava oko njih. Bili su sretni i držali se za ruke. Šaputali su nešto jedno drugom. Niko nije znao za njihov hobi. Voleli su da iz potaje posmatraju ljude i predvidjaju i procenjuju njihovo ponašanje. Analizirali su prisutne, ili barem jedan deo prisutnih.

Pesma za pesmom se nizala kao biserna ogrlica. Ubrzo je došao i kraj što su ostali dočekali sa olakšanjem iz samo njima znanih razloga. Krofna i Nana su se podsetile na vreme od pre par sati, jer su tada napustile privremeno žurku. U pratnji Knora otišle su da kupe neke sitnice za grickanje i pri tom obišle i nekoliko omiljenih kafića, sve u želji da ugledaju neka draga lica. Neko je preuzeo ulogu DJ-a i pustio Ramba Amadeusa. Uz njegov hit o zastavniku Džemu Deva je prišla Joci i izložila mu svoj problem. Morala je da krene kući, već je bilo 22:45, stari će je masakrirati ako zakasni... Emir se ponudio da ih odveze kući. Zbog obaveza prema fakultetu morali su da krenu i Milica i Valentino. Domaćin Moka ih je otpratio, pomalo iznenadjen njihovim ranim odlaskom, posebno Joce, koji je već počeo da ljubi sve redom što je bio znak da votka deluje. Iskoristivši trenutak nepažnje Valentina, Moka je zagrlio njegovu devojku, rekavši joj:

„Pozdravu sestru čim je ugledaš! Znaš i sam da sam tajno zaljubljen u nju!“

Emir je pustio motor u pogon i dao zbak četvorki da zauzmu mesta u autu. Kroz tišinu noći se polako gubio odjek zujanje motora.

Na prvi pogled niko nije primećivao da neko fali. Čudnjikavo ponašanje Nane nije privlačilo ničiju pažnju. Njene poljupce, koje je delila šakom i kapom svi su smatrali uticajem maligana, pa su se tako i ophodili. Kroz vazduh je još uvek pomalo treperio glas Milice koja je molila Valentina da pokušava da muva Nanu. Ovaj je to odbio ledenim glasom, jer je ipak dobro poznavao svoju voljenu. Nije želeo da mu ona to kasnije nabija na nos, bez obzira što to izgleda kao zezanje. Uz to je naglasio i da Nana može da se vrti oko njega koliko hoće, on je mrtav hladan!

Nanin pokušaj približavanja Šaci u vidu poljupca završio se rečima da to više nikad ne radi, jer je Šaca znojav od sviranja. Na isti pokušaj Moka joj je skrenuo pažnju na to da neko može da ih vidi, a Knor ju je samo zbunjeno pogledao. I ostali poljupci si prošli na sličan način. Sve su to iz svog ugla posmatrlai Takica i Nero iz blagi osmeh. Znali su da glavno tek dolazi. Nije im bilo teško da zaključe, jer je Nana sedela sama i neveselo i željno gledala u vrata. Ostali tome nisu pridavali pažnju, jer su bili zauzeti nekim svojim poslovima. Moka se ubedjivao sa Krofnom kako je sok koji pije od mandarine, a ne od manga. Pala je čak i opklada. Nedžmija i Hajro su polako i sigurno dospevali u neki svoj svet izgubljen za sve što se dešava oko njih. Njihovi pogledi kroz zatvorene oči nisu govorili ništa. Kroz slično iskustvo su pokušavali da prodju i Prelepa i Šaca. Daca, Coce i Pišta su, negde po strani, raspravljali o nečemu, živahno pokrećući ruke. Čokolita, tedi i Miki su se gotovo nepri,etno izvukli i otišli, ne zaboravivši pritom da priznaju da je svirka bila na nivou. Džon je postepeno tonuo u svet alkohola, pokušavajući da shvati reči koje je ka njemu upućivao Knor. Približavala se ponoć.

Beli BMW, ponos vlasnika, se pojavio iz tame. Iz njega se isteturao Joca. pojavio se na vratima. Uz tihi komentar Nera „Gledaj sad!“ pogledao je u Nanu. Nije im trebalo ništa više. Poleteli su jedno drugom u zagrljaj. Usne su im se potražile i pronašle. Kao da su ceo život predodredili ovome. Za njih više nije postojalo ništa što bi im bilo važnije.

Uz votku, blago presečenu, Emir je pričao dogodovštine nastale u prethodnih tridesetak minuta. Moka i Knor su se čudili zašto je vratio Jocu, a Džon ćutao gledakući mutnjikavim pogledom po podu. Nije shvatao kako je to Joca zaboravio jaknu, te je morao da se vrati po nju. To i nije bilo najgore, jer mu je prilikom povratka pozlilo i uspeo je samo da otvori prozor i izbaci glavu napolje. Sadržaj creva koji je istresao iz sebe završio je po vratima BMW-a. Emirovu ljutnju su ostali stišavali rečima da je sada temperatura ionako ispod nule, pa ce on jednostavno izšmirglati vrata. Neko predloži da sednu i svi to uradiše.

Sa mesta gde su se nalazili Emir, Knor i Moka su morali da primete drpanje izmedju Nedžmije i Hajra. To je već dugo trajalo i izgleda da se Hajro prvi umorio, te je ustao i otišao da se osveži. U Nedžmijinim očima se zaugrali zaborav seta. Ko zna dokle bi to trajalo da nije do nje seo Moka i rekao da je sada njegov red. Na zbunjeni pogled samo ju je cmoknuo u celo i otišao naglasivši pritom da on nije takav. Tog trena u glavi mu se rodio strašan štos. Predložio je Emiru da ode i prizna Nedžmiji da je Hajro rekao kako je on, Emir, sledeći. Nije teško naterati žabu u vodu. Praćen neprimetnim pogledom Knora i Moke, Emir je seo i rekao. Brzinom munje NEdžmija je skočila i odjurila do Hajra. Htela je da zna istinu. Za njom je išao Emir. trojka se ubedjivala, pravdala i svadjala. Knor i Moka su se pravili da ništa ne znaju i samo su zbunjeno gledali. Kada je atmosfera postala toliko usijana, da su se akteri jednostavno razišli, Moka je uzeo stvar u svoje ruke i svi su se smejali svojoj naivnosti. Krenuo je lagani muzički blok i parovi su počeli da se njišu u ritmu muzike.

Dok je izigravai disk-džokeja Moka je spazio Džona kako sve više pije. Pri tom je nehajno tresao pepo cigare na pod. To isto je radila i Krofna, pokušavajući da se pred Mokom opravda ležerno pokazujući kako terese pepeo u pepeljaru. Na njenu žalost, u pravcu u kome je pokazala nije postojala ni jedna pepeljara, barem na nekoliko desetina metara. Ali, Džon nije imao potrebu za pravdanjem. Živahno je nešto objašnjavao Knoru i Emiru. Osetivši da se nekakva nepredvidjenost zbiva, našao je zamenu u obliku Šace i njegove polovine. Krenula je nešto živahnija muzika, a Moka se pridružio društvancetu koje je slušalo Džonov monolog. Iz boje i tona glasa kojim je govorio niko nije shvatao o čemu je reč? Ljubomora? Zavist? Poštenje? Razočarenje? Pijanstvo? Zloba? Od svega po malo? Ubedjivao je slušatelje da ih je Nana izigrala. Svoju tvrdnju je potkrepio time što je podsetio na to kako su je izvodili u grad, plaćali joj piće, vozili je kući, iako je ona živela van grada, plaćali večeru, a ona sada sa Jocom plovi po sedmom nebu. Razočaran u sve rešio je da nikoga ne vozi kući. Pružio je ruku ka flaši i shvatio da votke više nema. Uzeo je sledeću i potegao. Nije se obazirao na to što sada pije rakiju. Popivši nekoliko gutljaja nastavio je da priča.

Istovremeno, pomalo zagrejani Coce, prišao je Šaci i zamolio ga da pusti neku njemu dragu pesmu. Šaca nikada nije voleo tu vrstu muzike, te se pravdao na sve moguće načine pokušavajaću da ne pusti ono što ne sluša.

„Ali, Šaco, pusti to zbog Dace!“

„Ja sam dao zakletvu, ali ako je Daca u pitanju, onda moram...“

Coce mu pruži kasetu i ljutito ode. Nije shvatao zbog čega ista pesma ne može da se pusti na njegov zahtev, ali na Dacin može?

Za to vreme Džon je, osetivši vrtoglavicu, ubedio Moku da izadju van, da se otrezni. Bolje da nisu, jer odmah iza vrata, u nezavršenom kupatilu, direktno osvetljeni bili su u zagrljaju Nedžnija i Hajro. Zbog visinske razlike ona se je popela na izvrnutu kofu. Okrenut ledjima Hajro nije primetio da ga par očiju posmatra. Njegova partnerka je to osetila. Pogledala je zbunjeno, ako dete kada je prvi put uhvaćeno u kradji. Nasmešila se kao da se tim osmehom pravda. Pokušala je nešto da kaže, ali je iz Mokinih usta poletela prava bujica reči o Ciganima, sramoti, tudjoj kući, javnom svetlu, moralu, nacionalnosti. Na kraju je pljunuo u njihovom pravcu i još jednom opsovao. Nije prihvatio njihovu molbu da ugasi svetlo, jer je postojala opasnost i to realna da neko u mraku padne i slomi vrat. Izašao je sa Džonom, da ne gleda sramotu i poplavu niskih strasti.

Počeo je da pada sneg. Santimetar-dva se je već nalazilo na krovovima vozila. Nežnim pokretima prstiju Moka je ispisivao čudne znake u snegu, pokušavajući pri tom da ne čuje priču o vajnim drugaricama koje podležu jeftinoj zabavi kada se tome niko ne nada. Iznenadio se kada je čuo obećanje da od „danas okreće drugi list“. Moka nije bio spreman za tako nešto. Isuviše dobro je znao dušu svog druga, tako da je ovako nešto očekivao tek za nekih sat vremena. Monolog i obećanja su i dalje trajali. U Džonu je počela da se budi i zloba. Naslonjen na zid, tik pored kućnog broja četrdeset, rešio je da ubedi i Knora i Emira na tako nešto. Pogledao je upitno u Moku. Tamo ga je čekala faca koja je želela da vidi i to čudo. Vratili su se u kuću i nehajno, u prolazu, dobacili par zajedljivih i podsmešljivih uvreda paru koji se grlio okupan svetlom.

Staklasto gledajući u prazno, Emir je prihvatio predlog. Ionako mu se spavalo, te je rešio da ide kući ranije. Ostavio je ostalima da se dogovore o prevozu i otišao do Šace. Stajao je par minuta kraj njega i iznenada se udaljio naglasivši mu kako je on, izgleda, zadnja rupa na svirali. Zašto, to je samo on znao i osećao.

Svo to vreme trajala je rasprava. Knor je priznao da sve to nema smisla i da bi on trebao da vrati Nanu kući, jer ju je i dovezao.

„Ma, mi treba da ignorišemo sve one koji su izigrali naše poverenje. Je li tako?“ blago preplićući jezikom govorio je Džon.

„Dobro, ali kako sve to izvesti, a da niko ne bude uvredjen?“ jednostavno upita Moka.

„Prosto, sedneš u kola i kreneš kući. Nanu neka vozi Joca, a ovu Hajro. Baš me briga kako će da ih voze. Kada im je lepo s njima, onda neka ih oni i voze!“ ponavljao je Džon i sve više potezao iz flaše. Nije se obazirao na upozorenja da prestane da pije, jer to je „samo gutljaj-dva i od toga mi neće biti ništa“.

„Neka gospodjice idu peške, a od sutra se ne znamo! Ja više nikad neću ne samo da ih vozim kući, već ni u kola neću da ih primim. Dosta mi je svega. Vozi ih, plaćaj večeru, piće, šetaj, a one... Mene u gradu poznaje hiljadu devojaka, pa šta će da misle o meni?“

„Nisi u pravu, ali neka ti bude. Samo, ja sam siguran da ti imaš prvi da voziš, npr. Nanu, kući“ tvrdio je Moka.

„Ko, ja? Ni mrtav!“

Knor je ponudio opkladu. Večeru. Džon dobija dve ukoliko izdrži nedelju dana, u protivnom plaća za njega i Moku. Složili su se. Istog trenutka se je otvorio i novi problem, jer je sve to trebalo da izgleda slučajno.

„morali bi da, kao pravi mafijaši i mutivode, izadjemo i da se o svemu dogovorimo napolju, daleko od radoznalih očiju. Primetili ste, valjda, da počinju da nas čudno gledaju“ reče Knor.

„Ma, ko ih jebe. Popeli su mi se već na vrh glave!“ priznao je alkohol iz Džona.

Pozvali su i Emira i izašli. Hajro i Nedžmija su još uvek bili na istom mestu. Odmah iza izlaznih vrata naišli su i na drugi problematični par, Nanu i Jocu. Udaljili su se i od njih i na miru razradili plan. Emir ide kući odmah. Sa njim sigurno neće niko jer je još rano, tek je pola jedan. Džon će utovariti svoje pojačalo i onda, normalno, neće imati mesta ni za koga. Trebalo je još samo ubediti i Coceta da u svoj auto ne primi nikog. Dobrovoljca za to našla je najkraća šibica. Moku. Finese će dogovoriti u kući, jer je postajalo hladno.

Naizgled slučajno, Moka je prišao Cocetu i šapnuo mu dogovor, naglasivši pritom da mu sigurno ništa nije jasno, ali je i najbolje da ostane tako. Coce je pristao.

Plan je počeo da se ostvaruje. Emir je otišao kući sam. Uz put je zauvek ostao bez auspuha. Ostalo je da se izvede i finiš predstave, uz žvaku za sve prisutne kako Džon kući Knora da bi mu pomogao da odnesu pojačalo i da nema nameru da se vraća. Tajna je bila u tome da se oni vratili tridesetak minuta pošto odu po Moku.

Hladan tuš je prodrmao sve prosutne, čiji je odlazak kući zavisio od crne Tojote i belog BMW-a. Jedina tu zbrku nije primećivala Krofna, koja je prijateljski ćaskala sa Pištom. Nije se mnogo obazirala ni na trenutak kada je prekinuta muzika da bi se izbacilo pojačalo. Njeno tek sklopljeno poznanstvo bilo je interesantnije. Dok su neki pokušavali da dodju sebi od šoka, Džon je dolivao ulje na vatru tvrdnjom da će možda da se vrati, a možda i ne.

„Idiote, vraćaš li se ti po ostale?“ pitao je Moka dok su utovarivali pojačalo.

„Ne pada mi na pamete!“

„Onda se vrati i to im reci. Nedžmija tvrdi da si rekao da se vraćaš, a njene cipele su u tvojim kolima.“

„Odnesi joj ih i pozdravi je, ha, ha, ha!“

Moka je požurio u kuću, vratio cipele i poslao Nedžmiju na „dogovor“. Bacio j pogled na sat. Petnaest do jedan. Šaca ga je susreo i počeo da se pozdravlja. I on, zajedno sa Prelepom, Takicom i Nerom, odlazi kući. Kao i svaki kulturni domaćin Moka ih je ispratio do izlaza. Nero ga je krišom upitao o zbivanjima u poslednjih šezdesetak minuta.

„To ni meni nije jasno do kraja. Razjasniće se jednom, čuće se...“

Vratio se u kuću, praveći se da je sve u redu. Pogledao je prisutne. Daca i Coce su bili na svoj zaljubljeni način sami. Krofna je bila u sve prisnijem razgovoru sa Pištom. Hajro je koristio svojih pet minuta puštajući muziku. Nana je slušala Jocu, koji je lijući suze tvrdio da ne može bez nje. Lice mu je bilo crveno i natečeno.

„Sada ide ono najteže. Isterati ih u roku od pola sata“ mislio je Moka. Otvorio je vrata da „soba izvetri“. Hladan vazduh je strujao sobom. Peć nije ložena odavno, tako da se na nju nisu mogli pouzdati. Kao ledeni veter u sobu je uletela i Nedžmija, ljuta na sve. Nije shvatala Džonovo ponašanje.

„Ja sam po njemu kriva. Medjutim, to što ja nekom po njegovom mišljenju ne posvećujem dovoljno pažnje je moja stvar!“ pravdala se Nana razmišljajući pritom o onih desetak kilometara koliko treba da prepešači do kuće.

„Pa neka te ta stvar vozi kući“, pomisli Moka i reče da se njega to ne tiče, nego bi pametnije bilo da se dogovore šta da rade. Svi su gledali na neku svoju stranu, kao da ih se sve to ne tiče. Krofna je i dalje čavrljala sa Pištom. Moglo joj se, jer je živela u blizini. Nanu je polako hvatala panika. Joca je sve to ćutke posmatrao. On je te večeri već popio više nego što je mogao, tako da nije ni pokušavao da misli na neki izlaz iz takve situacije. Delovao je zbunjeno, kao da ga se to ne tiče.

„Pa šta ćemo sada?“ upitala je Nana kada je već svima bilo jasno koliko je sati.

Penal kakav Moka nije želeo da propusti!

„Ja to već petnaest minuta govorim, ali me niko ne sluša. Zato i neću da se bavim tudjim problemima. Ja sam došao biciklom, tako ću i da se vratim. Za ostale me baš briga!“

„ma dobro, hajde da vidimo šta ćemo“ pomirljivo reče Coce.

Već pomalo iznerviran Moka je primetio da u sobi nema Nedžmije i Hajra. Ostali su sa smeškom rekli da se zna gde su. Sedeći i cmačući se u mraku, ljubavni par nije brinuo i ničemu. Iz zanosa ih je prenuo poziv Moke:

„Cigani! Dolazite, bre, ovamo. Ovaj razgovor se i vas tiče. Dobro da ste se setili da odete u mrak...“

U jedan i dvadeset je pao dogovor. Coce će u autu primiti sve devojke, Hajro će pešice kući, jer sranuje u blizini. Na pamet mu nije padalo da otprati Nedžmiju. Nana će da prenoći kod Nedžmije i ujutru busom ide kući. Izašli su napolje i shvatili da je izvisio Joca. Uz hladno „zdravo“ Hajro odlazi. Jocina simpatija se solidarisala i rešila da ostane i pešice ode s njim do grada. Još jedan problem. Kada će doći kod Nedžmije?

„Za pola sata, sat...“

„Kucni mi n prozor, otvoriću ti...“

Konačno su krenuli ponevši sa sobom sve litre alkohola koje su te večeri ulili u sebe, pomućen razum i ko za šta još. Za njima se tiho vukla i magičnost broja četrdeset.

Na prvoj raskrsnici sreli su Džona i Knora. Čudno su se pogledali i produžili svako svojim putem. Moka je čekao na ulici. Saznavši za neplanirani susret, složio je priču da on ne bi bio kriv za ubedjivanje ostalih o ne vraćanju Džona.

„Sutra ćete reći da Knor nije smeo da ostavi auto, pa te je naterao da ga voziš po taj deo koji će zameniti. Ti si pristao, jer bi o u protivnom išao pešice. Ionako svi znaju da su kola pokušali da upale i Šaca i Prelepa.“

Složili su se da je tako najbolje, iako je Džon predlagao verziju po kojoj su se vratili po njega, Moku. Shvatajući opasnost da na taj način izgube opkladu, Knor i Moka niju pristali. Krenuli su lagano. Džon je išao prvi. Saznao je da su Nana i Joca otišli pešice. Vozio je lagano, želeći da ih spazi na vreme i prodje pored njih brzinom od dvadeset na sat. To je stvaralo izvesen probleme duetu koji ih je pratio, ali su se oni uzdali u sreću. Kod prvoh semafora ostali su bez daha, jer su videli nešto neverovatno – Džon je prošao na crveno! To su pre očekivali od Knora, ali je on stao, poštujući saobraćajne propise. Negde pred Nedžmijinom kućom spazili su par. Džon ih nije vide.

„Hajde da mu kažemo gde su, da vidimo šta će da radi...“

Privučen svetlosnim signalim, Džon je stao. Klimao je glavom dao da shvata sve što mu se govori. Krenuo je i umesto da skrene levo, produžio pravo odvozeći se kući, odvozeći tako i tajnu svog postupka sa sobom. Knor je zaustavio i zamislio se:

ĆIpak nema smisla, hajde da je vozimo kući, a Džon neka se dusa i busa koliko hoće!“

„Slažem se.“

Polako su se privezli do njih. Moka je otvorio prozor i nehajno pozvao Nanu da je voze kući, ispričavši priču o donešenom rezervnom delu. Nana je priznala da sada ne sme da ide kući,a ionako se je dogovorila sa Nedžmijom za noćenje.

„Onda se vidimo. Zdravo!“

Niko nije znao da je kuća prazna. U Cocetovom autu je Krofna podlegla Pištinom šarmu i oni su razmenili par poljubaca. Pošto su istovarili Dacu, na Pištin nagovor su svratili kod njega na kafu. Bilo je skoro dva kad su svratili, a gotovo pola četiri kada su se razišli.

Jutro je počelo da sviće. U prvi jutarnji bus Nana je ušla praćena pospanim pogledom Joce. Grad je počeo da se budi. Sneg je prestajao da pada. Sa njim je i dejstvo četrdesetice prestajalo. Družina je spavala, svako sa svojim iskustvom. Nešto im je govorilo da ništa neće biti kao pre i sve će biti kao uvek. Istina o svemu se krije i dan-danas. Pojedini je još uvek traže, drugi misle da je znaju, treći... Niko ne shvata da se jedno davno prokletstvo poigralo s njima. Velike su i čudesne moći prirode!

Svaka sličnost sa stvarnim licima i dogadjajima je zaista NEVEROVATNA !!!


---------------------------------------------------------------------------------

Reč-dve o piscu...

Rodjen sam i živim u Leskovcu. Imam dve srednje škole (tačnije diplome) i šest ispita na veterini. Radim ono što nisam ni sanjao da ću da radim. NIsam član nijedne partije, te zato ne priznajem sud ni jedne partije. Volim putovanja, druženja, veselu muziku i sve što vole mladi. Do sada nisam objavljivao gotovo ništa. Umetnički dar u sebi sam otkrio samim činom rodjenja, jer sam u celom porodilištu ja najumetničkije plakao. Ovim delom sam hteo samo da neke stvari otrgnem od zaborava, bez ikakvih zadnjih misli, zlih namera ili uvreda. Jednom rečju, radim za dobrobit čovečanstva!

Uvek (nikad) vaš

Ivan Spirić

produkcija: LEVA LINIJA

organizacija : PIM

mart ‘92