понедељак, 19. март 2012.

Jel' čitaš MIOP?

Hoćeš da čitaš, pa izvoli čitaj...
Sećam se intervjua od pre 25 (da, dvadeset i pet!) godina... Otprilike, jul 1987. Časopis "Rock" i Toni Montano. Ono što je dotični izjavio važi za sva vremena:
"Ko razume razumeće, ko shvati shvatiće, ko je glup ostaće!"

четвртак, 15. март 2012.

Možda i ona pročita 48, O prevarama

Koliko možeš da pobudališ kad te druga strana prevari? Koliki kreten moraš da budeš da bi pokušavao da istražiš slučaj, da ne upotrebim neki drugi izraz? Nije vam jasno, ali vam poznata tema? Eh, šta sve ja trpim...
Pre par dana sretnem prijatelja. Nismo se videli, pa, možda pola godine. Slučajno se sretnemo, kako to već biva i prva kafana je odmah naša. Prva tura, druga, treća... I krene priča...
"Znaš da me ona moja vara?"
"Odakle to ja mogu da znam. Tebe još i sretnem, ali nju ne pamtim kad sam video..."
"Ma, vidja se sa nekim, znam to, on mi priznao..."
"On ti priznao?"
"Da, on! Bilo mi sumnjivo, pa sam ovu moju prepitao, ona mi rekla da se dopisuju preko fejsa, jebemliga šta im je to, mislim u to vreme nisam znao šta je to, išli su na piće... A od pića do... Jasno ti je koliko treba..."
Klimnuo sam glavom kao da mi je jasno. Tema koja me nikad nije interesovala sad je pretila da mi upropasti čitavo popodne. Sa ovim prijateljem sam pričao o sportu, politici, muzici... Imao je sjajan rezon, duhovit, ali ova tema nam nikad nije došla na dnevni red. Bolje da nije ni sad, ali šta da se radi... Slušao sam ga dalje.
"Dala mi njegov broj telefona, pa ga ja zvao..."
"Čekaj, čekaj, daj mi mali tajm-aut. Ne shvatam te baš najbolje. Ti si zvao njega? Šta ti imaš da zoveš njega?"
"Da čujem šta je bilo."
"Da čuješ od njega šta je bilo! Čoveče, pa ti me zajebavaš! Ili si toliko glup da te ne prepoznajem! Ako te žena vara to je problem izmedju tebe i nje, a ne izmedju tebe i njega... I šta ti je rekao?"
"Da izmedju njih nema ništa."
"Pa šta si očekivao? Da ti se hvali kako ti spava sa ženom! O, budale... I mene koji te slušam..."
"Ima još, polako! Onda sam mu slao smsove sa njenog broja..."
"Ti si lud, majke mi! Šta si mu pisao?"
"Ono, dušo, ljubavi, hajde da se vidimo..."
"Nabacivao si mu se..." sve sam se glasnije smejao.
"Podsećao ga na našu ljubav..."
"Vašu ljubav!?!? Ti si bolestan. Idemo odmah u bolnicu, u onu zgradu levo... Tebi će tamo čike da obuku lepu košulju i da ti daju lepe šarene tabletice... I, jesi li ga smuvao da se nadjete?"
"Nisam. Jebemliga, nije hteo da se vidi sa njom. U stvari, hteo je, ali rekao da je kući, pa da dodjem kad hoću. I da je ja dovezem, da se ne muči da ide pešice..."
"Konju, pa da li ti je palo na pamet da tu nema ništa?"
"Palo mi je na pamet. Onda sam mu slao poruke i preko tog fejsa. Provalio sam kako se i to radi..."
"O, pa ti ćeš na kraju da budeš i kompjuterski genije!" nisam izdržao...
"I tamo je negirao, iako sam ja slao vrlo konkretne poruke. Da se vidimo, da će da bude dobar provod čitave noći kao i pre i tako..."
"I? Ovo postaje kao one sapunice na tv..."
"Rekao da mu ništa nije jasno, kakav ponovni noćni provod kad ga nikad nije ni bilo!"
"Ti si stvarno bolestan. Ubedjuješ čoveka da ti bude sa ženom, a izgleda da tu nema ništa... I da nije bilo ništa..."
"Ma, bilo je, znam ja to i osećam. Kurva je ona."
"Dobro, neka ti bude. Kurva je. Što je onda držiš uz sebe? Voliš da živiš sa kurvom?"
"Volim je."
"Voliš je? I to joj pokazuješ tako što je teraš tim ponašanjem od sebe. Neće to na dobro... Maltretiraš tog čoveka, nju progoniš... Čudi me da te i ona trpi... Šta ti kaže na sve to?"
"Ne zna ništa."
"Jebo si ježa kad sazna. Da sam ja na njenom mestu izbacio bih te iz kuće čim bih saznao šta si radio. Ni p od poverenja..."
Pogledao je na sat.
"Izvini, moram da idem. Nisam mu ništa poslao sa fejsa četiri dana..."
"Hajde, ti samo polako. Ja ću da posedim još malo, da saberem misli. Stvarno si me zbunio. Konobar, daj mi još jedno pivo..."
Gledao sam ga dok odlazi. Seo sam za sto sa prijateljem, a onda shvatio da sam sedeo sa osobom koju ne prepoznajem. Čudna je ta ljubav, zaista čudna. Ako ima tu ljubavi.

понедељак, 12. март 2012.

Masimo Savić, Niš, 11.03.2012.




Masimo Savić je trenutno na turneji gde promoviše svoj cd “Dodirni me sličajno”. Nakon koncerta u Kragujevcu, Čačku i Šapcu, prošlog vikenda nastupio je u Nišu. Pred prepunom salom oduševio je svoje obožavaoce. Muzičar prepoznatljive boje glasa imao je iza sebe i odlično ukomponovan bend. Sve je funkcionisalo i zvučalo savršeno, što i nije bilo teško, kad je za zvuk bio zadužen Nikola Vranjković (Block out). O nastupima Masimo kaže:
Sledi par dana odmora, pa opet Kragujevac zbog interesovanja publike i Novi Sad. Impresije su fantastične. Meni je najvažnije naše muziciranje, koje je definitivno otišlo jedan nivo gore! Zbog toga i imamo violinistu u bendu, nema više umjetnih violina i sintisajzera koji budu fantastični, ali fali gudalo, fali čovjek. Sa realnom violinom u spoju smo i dobili ono o čemu sam sanjao. Bend je u nikad boljoj formi i to ističem jer je meni to najvažnije. To je izvor kompletnog ovog uspjeha. Jasno da je strategija koje će se pjesme birati za album, kako će se te pjesme umiksati, kako će se predstaviti, to je sve vrlo bitno, ali užasno je važno kakav si pred publikom. Nema veće magije od izvođenja uživo pred ljudima!



Poznat kao muzičar koji sarađuje sa mnogima, što pevajući ili obrađujući njihove pesme, što snimajući duete, Masimo ipak ima neispunjenih želja za saradnjom.
Postoji jedan glazbenik koji se zove Đino Vaneli, koga obožavam. Nedavno sam radio jedan mali koncert sa ljubljanskom filharmonijom i dirigent, koji je vodio filharmoniju, je čovjek koji je producirao poslednji Vanelijev album! Nevjerojatno, u Ljubljani upoznam Slovenca koji je radio sa Vanelijem! To mi je san, već razgovaramo o tome. I sa Matijom Dedićem (sin Arsena Dedića prim. nov.) imam neke koncerte koji se trebaju dogoditi u Americi... Matija i ja kad izvodimo džez, vjerujte, toga se ne stidim. Da u prvim redovima sede Majl Dejvis i Koltrejn, Parker i tako dalje, mi bismo bez kompleksa izveli to što radimo, jer radimo sa puno ljubavi.



Da li ima svrhe objavljivati albume, kad piraterija uzima svoj danak?
Ja sam posebna priča. Mene internetska i općenito piraterija ne dotiče previše. Piratska izdanja su izdanja druge kategorije i publika to može kupiti za vrlo jeftine novce. Međutim, ja imam veliku sreću da imam publiku koja voli kupiti moj original. Prošli album, „Sunce se ponovo rađa“ sam prodao u 27.000 primjeraka. To je užasno puno za današnje vrijeme. Za četiri mjeseca je otišlo već preko 10.000 novog albuma. Imao sam ponudu druge diskografske kuće da me otkupi od Universala, ali direktor je doslovce rekao „Nema tih novaca, ne želimo prodati Masima, jer njegova publika još uvijek kupuje originale!“ U današnje vrijeme je to vrlo, vrlo važno.



Karijera koja traje trideset godina ima svojih tajni...
To je duga karijera, ali ja sam i pauzirao kad je krenuo rat na našim prostorima. Dugo nisam radio i maknuo sam se. Imam, hajmo reći, dvije karijere. Jednu sa Dorijan Grejom, pa solo karijeru sa „Strancem u noći“, sa „Zamisli“ sa Jurom itd. do devedesetih i onda prekidam raditi sve do normalizacije situacije. Ja jednostavno nisam mogao snimati, a negdje neki ljudi ginu. To mi je bilo potpuno suludo. Osim toga, moja glazba tada nije bila moderna. Moderni su bili ljudi koji su u stanju uzeti ljudski život. Sada, na sreću se opet vraćamo umjetnosti, trebaju nam lijepe stvari, bez lijepih stvari ne možemo u Evropu. Svijet nas neće prihvatiti, ne žele nas sa toljagama, žele nas sa umjetnošću, žele nas sa beletristikom, sa kozmopolitizmom i ja se tu negdje dobro uklapam.



Mladi i rok muzika...
"Nema ih kao nekad, ali ih ima. To znam, jer sam ambasador Balantajna za Hrvatsku, pa sam nagovorio Balantajn grupaciju da se napravi konkurs za mlade bendove u Hrvatskoj. Oni šalju radove, a moj prijatelj Tomas Krkač i ja, s kojim, uzgred, planiram raditi jedan bluz album, mi ocjenujemo radove. Ima tu odličnih radova, a Balantajn će financirati izdavanje prvoga cd-a. Tako da sam jako zadovoljan. Mi smo jedna čudna zemlja. Hrvatska ima manje stanovnika od jednog Milana, ali ima više bendova nego cijela Italija! Zato što svi misle da je glazba jedan vrlo lagodan posao, gde lova, ono, ispada iz džepova, međutim, rijetki ostaju, jer je to jedan vrlo težak, odgovoran posao. Nema tu toliko novaca koliko ljudi misle. Imati bend, ovakav kao što imam ja, to je jedan vrlo skupi sport. Znate, da ja dolazim samo uz jednu gitaricu i da sviram, tu se i da nešto zaraditi, ali kad imam ovakav tim ljudi, kad imam petnaest obitelji za koje ja odgovaram direktno, to je jedna druga situacija. Treba tu puno, puno ljubavi..."



недеља, 11. март 2012.

Možda i ona pročita 47, Želje

Nikad nisam maštao na sitno. Osim ono jednom, kad je ona bila u pitanju. Poželeo sam samo da se javi, ništa više. Otišla je nekako tiho, bez reči objašnjenja... Samo je nestala... Ja, čak, nisam ni planirao šta ću da radim kad se javi i to ja, koji do tančina pravim planove na temu šta i kako. Eto, želeo sam, potajno, samo da se javi. Bio sam ubedjen da od toga nema ništa, te zato nisam ni planirao šta da kažem kad se javi.
Tu je bila greška. Prva. Javila se. Iznenada, kako to već biva. Ja se iznenadio. Otkud ona na čatu? Otpisao sam samo "Zdravo, izvini, strašno žurim, zvaću te. Isti ti je broj?" i otišao. To i jeste bilo tačno. Strašno žurim uvek kad ne treba, ali to je već sudbina.
Zvao sam par dana kasnije. Usijao se telefon, priča trajala nekoliko sati! Do kasno u noć. Ili, bolje rečeno, do rano ujutru. Moralo je tako. Trebalo je ispričati par godina, a to ne staje u par minuta. I sve smo ispričali, ali ne i ono što je najbitnije. Ko je i zašto prvi otišao... Možda je trebalo, ali...
Onda je došla druga greška. Poželeo sam i da je vidim. Pristala je. Bolje da nije. Taman sam počeo da je zaboravljam, nije mi trebalo podsećanje... Shvatio sam samo da je jedino ona ta prava. Ne postoji druga, samo se zavaravam da mogu dalje bez nje... I da neke stvari nikako ne mogu da se nadoknade, makar ih i uradili, kao to vidjanje... Trebalo je da se vidimo mnogo ranije, ali, eto, sudbina... I skromne želje... I haos, jer eto je opet tu, a i nije tu kao ranije... Nedefinisan odnos.
I, tako. Sad maštam na veliko. Hoću milion evra. Neka se i to ostvari kao one sitnice, biću presrećan.

четвртак, 8. март 2012.

Realno stanje

Moj prijatelj mi je slučajno dao temu za razmišljanje. Na FB je pomenuo "realno stanje" pitajući se zašto ne možemo da ga prihvatimo... Ne znam šta je mislio pod tim, nije ni bitno, ali ovih dana i meseci se uporno potencira realno stanje na Kosovu i Metohijii, te kako Srbija treba da prihvati to realno stanje...
Dakle, ono što mislim i nikako da napišem je sledeće. Vrlo kratko.
Da su Albanci prihvatali realno stanje na Kosmetu pre, npr. 50 godina ne bi imali ovo što imamo danas. Ali, eto oni nisu to prihvatili, nego polako radili na promeni tog onda realnog stanja.
Da su Hrvati početkom devedestih prihvatili realno stanje u Hrvatskoj još uvek bi postojala Republika Srpska Krajina. Ali, eto, ni oni nisu prihvatali realno stanje i polako menjali realnost.
Hoćete li još primera iz bliske i dalje prošlosti?
Zašto bi onda Srbija prihvatala nekakvo realno stanje?