понедељак, 19. новембар 2012.

Ja kao mali Perica o Hagu

Mislio sam da ne pametujem o Hagu, ali ne može da se izbegne. Moja omiljena sportska zabava listanje tv kanala se svela na brzo pretrčavanje preko tv kanala uz minimalno zadržavanje, jer se bave haškim sudom i oslobadjajućim presudama za hrvatske generale. 
Ono što meni nije jasno je kako je moguće da isti sud nekog proglasi krivim i odrapi mu preko dvadeset godina kazne, a posle isti taj sud kaže da nisu krivi? Je*em ti ja tu pravdu kad se preglasavaju, što mi je opet čudno. Pa ili je bilo genocida ili nije, prosta stvar. Očigledno je da sam ja mali Perica, pa ne mogu da shvatim kako je, u istom sudu, za nekog nešto genocid, a za nekog nije?!?!
Sad ispada da je tzv. "Oluja" legitimna vojna akcija. Dobro, uzmimo da je tako. Posledica toga je 250.000 hiljada ljudi koji su napustili te prostore pred tom legitimnošću i gde se ogromna većina i dan-danas nije vratila tamo. Hm?!
Sećam se da sam, igrom slučaja, bio u Hrvatskoj na desetu godišnjicu "Oluje". Autobusom putujem ka Zagrebu, sluša se radio-Zagreb i vesti. Tu prenose reči tadašnjeg predsednika Stipe Mesića koji je rekao otprilike sledeće: "U vreme kad je krenula "Oluja" nisam bio obavešten šta se dešava. Saznao sam tek sutradan i odmah krenuo za našim jedinicama. Video sam nešto što nije trebalo da se dogodi, neke kuće koje su gorele, ali to su bili sporadični slučajevi, za razliku od neprijatelja koji se snimao dok je činio zločine..." (U to vreme je u Srbiji izašlo u javnost snimak koji se rentirao u nekom video-klubu gde se vidi da neki u maskirnim uniformama ubijaju civile, mislim da su ubijeni bili muslimani.) Sad, i to se može nazvati sporadičnim slučajevima, ali to nije tema ovog posta. Činjenica je, znači, da je predsednik republike Hrvatske video nešto za šta je i sam priznao da se nije trebalo desiti. Zbog toga su ga okupljeni i izviždali dan kasnije, kada je bila smotra vojnih jedinica u Kninu, a on se obratio okupljenima...
Nekako u to vreme je osudjen i neki visoki oficir JNA, pukovnik, ako se ne varam. Njega su teretili za granatiranje Dubrovnika i rebnuli mu višegodišnju kaznu. Obrazloženje je da on nije naredio granatiranje, ali nije kaznio one koji su bili pod njegovom komandom i granatirali su Dubrovnik. Znači, komandna odgovornost...
I posle me ubedite da je sud objektivan, da nije ispolitizovan. Da ne pričamo o Šešelju, koji je tamo već devet godina i nema presude... Zamajava sud njega, zamajava on sud, pun Youtube bisera sa tog sudjenja, ali presude nema... Pa, jbt, za to vreme bih ja završio prava, saslušao tužbu, odbranu i doneo presudu. I usput magistrirao ta ista prava...
Evropa? Evropska unija? Posle se čudite što u Srbiji sve više ljudi na to pitanje odgovara sa "Neka, hvala."

уторак, 13. новембар 2012.

Ne dajte Nikolića i Vučića, ako Boga znate!

Ljudi, manite zajebanciju, stvar postaje ozbiljna! Poučen iskustvom iz prethodnih godina, ne mogu, a da ne uočim sličnost. Najpre neko prati, prisluškuje, nadgleda ili šta već nekog od uticajnih političara. Zatim se, kao slučajno ili kako već, presreće, prati, pretiče kolona automobila u kojoj je taj funkcioner i, na kraju, sledi atentat. To je priča u kojoj su glavni junaci bili Vuk Drašković i Zoran Djindjić. Na žalost.
E, sad... Zato sam i stavio naslov onako kako jesam. Ne bih mogao da podnesem još jedno ubistvo iz krajnje sebičnog razloga. Znam šta će da se desi - odmah će gomila opštinskih i inih odbora da krene i da predlaže novo imenovanje ulica, bulevara, parkova, avenija, vrtića, biblioteka, fakulteta, ma čega već... Imaćemo sledeću situaciju - izbore dobije SNS, eto nama bulevara Tomislava Nikolića. Ili Ace Vučića, daleko bilo. Ovo daleko bilo se odnosi na to da ih koknu, da ne bude zabune. Naredne izbore dobije DS, odmah se bulevar preimenuje u Zorana Djindjića. I tako unedogled. A ja, obični gradjanin koji slučajno živi u tom bulevaru malo, malo, pa menjam dokumenta. I plaćam promene iz džepa.
Zato i galamim - ne dajte Tomu i Acu, ako Boga znate, čuvajte ih i danju i noću. Da ne moram da menjam dokumenta.