четвртак, 26. децембар 2013.

Možda i ona pročita 57, Naizgled glupa stvar

Oduvek su me nervirala fensi mesta. Izaći negde samo da bi bio viđen? Kretenski. Šta ima ko da me gleda. Ili da ja nekog gledam. Kompleksi se leče na drugi način. Ali, ponekad, ne mogu da izbegnem taj kafić Moram da se vidim sa nekim, taj neko hoće samo tu, pa ja budem žrtva... Kao da idem da orem i kopam.
Stigao sam na vreme, seo za sto u samom uglu. Stigla mi je poruka da će sagovornik da zakasni, viša sila, a ja neka poručim, on plaća kad stigne. E, da ga... Em ne volim ovo mesto, em ću sam da sedim i cirkam. Uklapam se maksimalno u ambijent. Ma, zabole me.
- Konobar, hladni nes. S mlekom. Bez leda. - poručio sam i uzeo mobilni da igram igrice, ne bi li mi nekako prošlo vreme. I da ne moram da gledam skockane likove koji sede oko mene i, kao, ne gledju ko ih gleda.
Danas nije moj dan. Definitivno. Poznat glas me prenu.
- Opa, pa ko je to izašao ovde? Očigledno nas čeka neka katastrofa...
Podigao sam pogled. Stajala je tačno preko puta mene. Smeškala se kako samo ona ume.
- Zdravo - rekao sam reda radi.
- Uh, smrzla sam se od tvog pozdrava. Mogu da sednem?
- Znaš da ja tebi ništa ne mogu da zabranim.
- Šta ima novo?
- Čekam prijatelja, izgubio opkladu, a pošto on bira mesto, namerno izabrao ovo gde se ne osećam prijatno. Koji vetar tebe donosi ovde?
- Ja u prolazu, videh da sediš sam, nismo se videli odavno...
- Nismo.
- Nešto se nisi pretrgao da to promeniš.
- Hoćeš opet da se vrtimo u krug? Milion puta smo raspravljali na tu temu... Jednostavno, bilo šta bilo, ti si htela jedno, ja drugo, otišli smo svako na svoju stranu i to je to... Svako se ukopao u svoj rov i ne mrda. Takvi smo.
- Oduvek sam se pitala zašto nikad nismo otišli do kraja?
Pogledao sam je zbunjeno. Pravo u oči. Ćutali smo par sekundi.
- Kog kraja? Ne razumem...
- Znaš ti dobro...
- Da znam ne bih pitao nego odgovorio. Na kakav kraj misliš?
- Znala sam da ćeš tako odgovoriti.
- Kad si znala što si pitala?
- Ne, stvarno... Nikad nisi insistirao da idemo do kraja...
- Opet pitam kog kraja?
- Onog šetališta kraj reke...
- Što? Ti si, kao, htela da ideš do kraja?
- Jesam.
- Čudno si tu želju pokazivala. Uvek si bila umorna, bolele te noge od šetanja, htela si da sedneš da odmaraš na onim klupicama, smetalo ti sunce, komarci... Šta je trebalo, da te nosim?
- Mogao si da insistiraš...
- Mogao sam.
- Zašto nisi?
- Ti si htela da te molim? Pretim? O, Bože, s kakvom budalom sam bio... Sve si radila suprotno! Ti si bila ta koja nije htela da ide do kraja, a sad ispadam ja kriv što ti nisam čitao misli, nego slušao šta pričaš.
- Nisi ti kriv. Znaš, ipak sam ja otišla do kraja. Znaš s kim?
- Znam. Nije me briga s kim. Kad nisam ja, onda mi nije važno.
- Pa, eto, samo da znaš.
- Pa, eto, sada znam.
- Nisi neko društvo danas...
- Nije neka tema za priču...
- Hoćeš da prošetamo pored reke i odemo do kraja?
Opet sam je pogledao pravo u oči. Nije trepnula.
- Zašto imam utisak da je ta želja samo osećaj krivice? Toliko sam hteo tu šetnju s tobom, a ti nalazila neke glupe razloge da ne bude tako? Mislim da je kasno za to...
- Nikad nije kasno za pravu šetnju.
- Kasno je, srećo. Ne znam o čemu bi pričali dok šetamo. Mnogo smo se udaljili, mnoge priče ispričali... Sad bi to bilo prebacivanje, svađa... Ja ne želim to. Ostani mi u lepom sećanju, nemoj da kvariš. A šetnja? U nekom drugom životu. Možda tad. 
- Baš si gad.
- Ako ti kažeš. Ja ti samo kažem da se prave stvari dešavaju kad treba da se dese. Ako dođu ranije ili kasnije, onda nisu prave... Onda su imitacija.
- Glupost.
- Naizgled glupost.