недеља, 28. децембар 2014.

„ZLATNO DOBA LESKOVCA 1918.-1941.“ IZ DRUGOG UGLA



NOVA NAŠA REČ, 26.12.2014.


Narodni muzej u Leskovcu je ovih dana postao popularan među Leskovčanima. Izložbu „Zlatno doba Leskovca“ koja obuhvata period od 1918. – 1941. godine za nepunih deset dana od otvaranja posetilo je preko 2000 ljudi. Na samom otvaranju došlo je 500-600 posetioca koji su stajali u redu da bi uopšte mogli da uđu u muzej. Autori izložbe, istoričari Mira Ninošević i Veroljub Trajković, govore o tome za Novu Našu reč.
NNR: Čija ideja je pravljenje izložbe o „Zlatnom dobu“?
VT: Ta ideja je nastala odavno, ali je realizacija krenula kad su Zvonimir Šimunec i Goran Cvetanović popričali na temu filma čiji je radni naslov „Slavujevo doba“ i koji prati taj period. Šimunec je imao neku ideju o izložbi, ali nikako ovakvu. Trebala je to biti izložba koja bi bila na neki način slikovnica, bez trodimenzionalnih predmeta. U saradanji sa nama, kad su zbog filma angažovali i naše znanje, da tako kažem, onda je usledila i naša želja da se uradi upravo ovakva izložba, koja će imati i slike, dokumenta, predmete, koja će da oživi to vreme.
MN: Izložba je, ustvari, prva priča realizacije tog projekta. Posle ovoga ide se sa dokumentarnim filmom, monografijom i na kraju se radi dugometražni film i serija.
NNR: Koliko dugo je skupljan materijal koji je izložen?
MN: Skuplja se intenzivno već desetak godina. 1996, kada sam ja preuzela zbirku koja se odnosi na period između dva rata, ona je imala 80 fotografija. Danas ih ima preko 2000. Naravno, tu su i razni dokumenti, predmeti... Materijal smo nalazili kod privatnih lica, u Narodnoj biblioteci, arhivima Srbije, Jugoslavije,  u Istorijskom muzeju Srbije, SANU... Na primer, radili smo izložbu „100 godina lovstva u Leskovcu.“ To je ušlo u priču o Leskovcu između dva rata, kao segment „Lovačko društvo u okviru društvenog života.“ Tada smo u arhivu SANU našli zapisnike, fotografije mnogih naslednika porodica koje su se bavile lovstvom. Recimo, Činčanović je bio predsednik Lovačkog društva, ali je imao i fabriku i mlin za mlevenje paprike. S jednim istraživanjem našli smo i drugu oblast. On je dao fotografiju koja je u postavci. Interesantna je i priča o Radmili Stefanović, misici kostimbala 1934 godine. U „Ilustrovanim novinama“ u Narodnoj biblioteci sam našla taj podatak. Našla sam podatak da je ona ćerka Tase Stefanovića, direktora i vlasnika fabrike piva i slada u Leskovcu i predsednika opštine za vreme Drugog svetskog rata, koji je streljan u jesen 1944. u Slavniku. Njega su njegovi sugrađani zvali „srpska majka“ zbog toga koliko je vodio računa o građanima i izbeglicama za vreme rata. Našli smo broj telefona, stupili u kontakt i dobili od nje original fotografiju, to je ona u prirodnoj veličini na ulazu. Naravno, dobili smo još fotogarfija.
VT: Sad su se uključili i Valjačkići, Marinkovići, Đorđevići, Kukari, mnoge familije koje su podizale grad i činile ga ekonomski jakim, društveno zanimljivim. Veliki je splet tih okolnosti, od porodica, institucija, samog muzeja... jednostavno se došlo do finog broja fotografija, dokumenata, predmeta...
NNR: Kako je izgledao odabrati ono što će biti izloženo?
MN: Mnogo teško! Najteži i najslađi deo posla... Krenuli smo marta meseca, pet puta menjali koncepciju da bi što bolje to izgledalo. Obično se prvo prati politički deo, prikazuje se vlast. To nam se nije uklapalo, nije moglo da prikaže taj leskovački duh. Onda smo krenuli sa pričom od čaršije, znači ljudi prvo ulaze u čaršiju, zato i imamo na ulazu ljude koji te dočekuju i grad, ljude u pokretu, šetnji, razgovoru, za stolom, tri dame se šetaju, sveštenik stao na pijaci, stari borac iz oslobodilačkih ratova Vasiljko Konić se šeta, kobasice na izlogu... Sve to priča o moći Leskovca, ta čaršija je puls života u Leskovcu. Tu je priča o trgovcima, zanatlijama, industrijalcima... Kafane su isto priča za sebe, poslovni i privatni razgovori su se vodili u kafanama, politički zborovi, bioskopi, pozorišta su se održavala po kafanama... Kafana je bila centar društvenog, političkog i kulturnog života! Tako su i kockice počele polako da se slažu. Na primer, onaj kafanski sto i slika u pozadini... izgleda kao da je u dubini kafana. Sto je original iz kafane „Mali Kaspar“, na onim čašama za pivo i dalje piše „Mali Kaspar“... Reklama za duvan... Samo su tri kioska imala pravo da prodaju duvan. U stvari, Udruženje invalida je dobilo pravo to da radi... Taj duvan za motanje se prodavao na meru. Slučajno nam je to doneo čovek i pitao da li nas to zanima! Zatim Sokolci, odnosno Sokolska udruženja, uniforme, njihovi sletovi, fotografije o tome...
NNR: Kako reaguju građani kad stupite u kontakt s njima?
MN: Ljudima je krivo što nisu sačuvali. Nemaju osećaj za tradiciju, za naše korene... Tek kad im objasnimo shvate koja je to vrednost. Sad spremamo postavku za Prvi svetski rat i ljudi kažu „Pa mi smo se kao deca igrali sa dedinim ordenjem, ko zna gde je to završilo...“ Ili uniforma, bila je odlična kad smo prskali vinograd... Starije koleginice Radmila i Desa su sakupile od Durka iz Vlasotinca uniformu iz logora Aušvic, koju je on uspeo da prokrijumčari. Ona još uvek ima trag od plavog kamena, jer je on koristio kad je išao u vinograd. Srećom, te uniforme su od jakog lanenog platna, pa se sačuvala... Imamo i porodice koju imaju popriličnu arhivu i koje su sve sačuvale! Neko da, neko dozvoli da se skenira, neko pokloni... Razgovarali smo sa zadnjim sekretarom Sokolskog društa, Cakićem, koji je rekao da je iz straha od Nemaca spalio arhivu...
VT: Da ne idemo personalno, ali celom tom periodu je učinjena jedna nepravda. Malo su ljudi koji su se bavili ovim poslom, jednostavno su se postavili na način da je to bivši sistem, vreme kada je bio kapitalizam, ekspolatacija i to je gurano u zapećak. Ne kažem da je bilo zabranjeno, ali je jednostavno skrajnuto. Ja ovo vidim, posle savezničkog bombardovanja Leskovca, kao drugu temu otrgnutu od zaborava. Zato i imamo ovoliko zainteresovanih...
MN: Zamisli naše zadovoljstvo kad dođe čovek i na izložbu i kaže „Pa vi imate venčanu fotografiju mog oca, a ja je nemam! Odakle vam? Mogu li da je dobijem?“ Naravno da smo je skenirali i dali mu. Ovo je priča o svakodnevnom čoveku tog vremena...
NNR: Do kad traje postavka?
MN: Izložba će trajati do 15. januara. Sa materijalom koji je naknadno pronađen muzej priprema stalnu postavku „Leskovac između dva svetska rata“. To je deo nove muzejske postavke koja bi pričala priču od praistorije do današnjih dana. Prvu fazu smo već odradili, biće otvorena u maju, a ostalo bi u nekom narednom periodu trebalo da se uradi, zavisno od sredstava iz Ministarstva kulture.
VT: Naravno, ljudi koji nisu znali, nisu bili obavešteni, a imaju bilo šta iz tog vremena, ili bilo kog vremena što bi moglo biti korisno neka dođu, pozovu. Rado ćemo stupiti u kontakt i dogovoriti se o saradnji.

субота, 27. децембар 2014.

NOVOGODIŠNJE PISMO JEDNOG SASVIM OBIČNOG GRAĐANINA


NOVA NAŠA REČ, 26.12.2014.

Dragi Deda Mraze,
odavno se spremam da ti napišem pismo gde ću te iznenaditi tako što ništa neću tražiti od tebe za mene. Hteo sam da ti tražim na primer mir u svetu, ali to će ti tražiti one učesnice za mis, pa ne bih da se ponavljaju želje. Onda sam hteo nešto od boljeg života u mojoj Srbiji, ali sam siguran da me je srpska Vlada pretekla u tome, pa mi ostaje samo moj grad. Leskovac.
To je divan grad, malo urastao u sivilo, sirotinju i... Nema veze. Neću da te davim lošim stvarima, samo ću ti napisati da treba da nam pomogneš zato što smo multikulturni grad. Mnogi moji sugrađani će ti reći da lažem, ali ovo je prava istina. Uostalom, ispričaću ti priču gde sam i sam učesnik, pa ti proceni da li smo multikulturni grad!
Prijatelj i ja smo pijuckali piće u internet-kafeu. On je u jednom trenutku rekao:
- Da li primećuješ da su oko nas sve sami Romi i Kinezi? Samo smo mi beli!?!?
- Znam. Već par puta mi se to desilo, tako da mi dođe da se ošišam i postanem skinheds - našalio sam se upotrebljavajući crni humor...
Par dana kasnije ista scena. Sedeo sam leđima okrenut vratima, a prijatelj je gledao u one koji ulaze i izlaze... I, iznenada, reče:
- Apropo one priče od pre par dana, ono o skinhedsima... Nećeš verovati ko je upravo ušao na vrata! Crnac!
Nisam ni trepnuo, kamoli okrenuo se, samo sam mu odgovorio:
- Pitaj me kome se je juče obratio na engleskom? Pun kafić, a od mene je tražio da mu pomognem!!!
Eto, dragi moj Deda Mraze, i sam vidiš da smo mi jedna sredina u kojoj žive ljudi raznih boja i veroispovesti. Zato te i molim da nam pomogneš da konačno počnemo da bolje živimo, jer nam samo ti još možeš pomoći!
U potpisu
Ivan Spirić, a može i bilo koji građanin Leskovca

субота, 13. децембар 2014.

PEDOFILIJA SE NE DEŠAVA NEKOM DRUGOM: „MARIJIN ZAKON“ ILI PRESTANIMO DA GLEDAMO SAMO SVOJA POSLA


NOVA NAŠA REČ, 12.12.2014.


Slobodan Jovanović bio je učesnik tribine „Priča običnih ljudi“ koju su organizovali Centar za ekonomiku domaćinstva i organizacija „Žene za mir“. Nakon dvogodišnje borbe uspeo je u nameri da skupština Republike Srbije usvoji anti-pedofilski zakon poznatiji kao „Marijin zakon“, zašta je 2013. dobio Novembarsku povelju grada Novog Sada, kao i nagradu za zaštitu ljudskih prava. Po zanimanju bravar, u slobodno vreme novinar. Osnivač je fondacije „Marija Jovanović dete“ koja se bavi temom zbog koje je i došao u Leskovac. Svoje izlaganje počeo je rečima:
„26. juna 2010. godine moja ćerka Marija, tada devojčica od osam godina je oteta od svoje kuće, silovana i ubijena. Sahranjena je nakon tri dana. Ta tri dana je bilo velike medijske pompe. Pala su i velika obećanja od tadašnjeg državnog rukovodstva. U to vreme državni sekretar ministarstva pravde Slobodan Homen je obećao narukvice, pratnju za pedofile, svakojake rigorozne mere da se takve stvari više ne dešavaju. Mojoj porodici je ostalo samo da sačekamo da se ta obećanja ispune. Svedoci smo da do toga nije došlo. Nakon godinu dana ćutanja tadašnje države i tadašnje vlasti, ono što sam mogao da uradim je da napišem jedan predlog zakona. Nisam pravnik po zanimanju, pravda i pravo su za mene dva pojma koja treba da budu posledica istine ma kakva ona bila.“
Zakon je napisan, sledi borba i lobiranje da zakon uđe u proceduru za usvajanje...
„Po društvenim mrežama su osnivana razna udruženja i grupe, potpisivane peticije... Nemojte da vas iko laže, taj klik tamo bukvalno ne vredi ništa. To je samo gubljenje vremena i ispiranje nečije savesti, kao uradili smo nešto. Prava peticija je ona koja se potpiše i plati, jer svaki potpis mora biti sudski overen. Treba 30000 potpisa. Bio sam spreman da sve prodam da bi do ovga došlo. Srećom, nije došlo do toga. Tražio sam podršku i dobio je. Prvi koji je stao iza i ispred mene i blanko se potpisao je Borko Ilić, danas zamenik gradonačelnika Novog Sada. Nakon njega usledila je podrška ljudi koji su bili tada realni politički činioci u gradu Novom Sadu i Republici Srbiji. Da bi to i pored podrške koju je imalo, došlo do Vlade Srbije, odnosno Ministarstva pravde, trebalo mi je još nešto. Napisao sam otvoreno pismo, naslovio sam ga na narod, Vladu i vladare Srbije. Naslov je takav, malo škakljiv, ali to je zato jer ga nije bilo lako progurati kroz medije. Objavio ga je Pres, koji nije bio protiv vlasti, nije bio protiv države, nego je bio za običnog čoveka i njemu namenjen i njegovim rečnikom napisan. Nakon toga usledio je poziv od sekretara Ministarstva pravde Slobodana Homena, koji je rekao da je to prihvatljivo i da će ga uzeti u razmatranje. Ubrzo je Vlada zakon i usvojila, ali su se desili Đurđevdanski izbori 2012, skupština je bila raspuštena i nije bilo nikoga da usvoji taj zakon. Opet čekanje da se oformi nova Vlada, a ona je sve predloge zakona prethodnika povukla, pa samim tim i ovaj. Mediji kao mediji, težeći senzacionalizmu, prenose da pedofili Srbijom šetaju i haraju, kolju, dave... Iako je u tekstu pisalo da je svih 77 zakona povučeno, ovo je stavljeno u naslov. Zvali su me da komentarišem, ali sam ćutao, jer ne vredi se uplitati u takve razgovore, nije svrsishodno. Trebala mi je samo podrška ministra pravde Selakovića, koju sam i dobio...“
Usvajanje i šta to donosi zakon čega nije bilo ranije...
„26. marta 2013. sam bio gost skupštine Srbije i prisustvovao sednici Odbora za zakonodavstvo i ustavna pitanja gde su sve poslaničke grupe rekle da će podržati taj zakon. 8. aprila je zakon usvojen bez ijednog glasa protiv. Novo u zakonu je to što postoji nešto što se zove registar pedofila. Tu će biti svi oni koji su posle datuma usvajanja uhvaćeni i procesuirani. Kazna im se ne može umanjivati ispod zakonskog minimuma. Ne mogu biti otpuštani ranije zbog dobrog vladanja ili čega već. Nakon izdržane zatvorske kazne biće praćeni i neće moći da rade u blizini dece, znači u školama, vrtićima, luna-parkovima... bilo gde što ima veze sa decom. Ne postoji samo jedno zanimanje kojim se pedofili bave, ali ovo je vrlo važno iz prostog razloga jer dosta pedofila ima u onim profesijama kojima verujemo, to su učitelji i sveštenici, odnosno onima kojima bi decu poverili bez trunke razmišljanja. Dalje, neće moći da putuju u inostranstvo, a da se ne jave. Kada putuju negde naša država će morati biti obaveštena o tome, a takođe i ona država u koju putuju. Neki su govorili da to nije bitno, ali bitno je iz prostog razloga i red je da oni ljudi tamo znaju kakav im ološ dolazi. To ne postoji nigde u Evropi, samo kod nas, neka se oni i ugledaju malo na nas i neka primene naše standarde.“
Korisnost i zloupotrebe interneta...
„U mnogome smo i sami, kao nacija, kao društvo krivi. Kada ste poslednji put videli devojčice na ulici da igraju lastiš ili dečake da igraju fudbal na golove od cigala, ili nabacana četiri duksa? Ja se ne sećam kada sam to u Novom Sadu video. Sve to iz razloga što smo tu našu decu štitili od ulice, sklonili ih sa ulice i stavili pred računare, koje smo im kupovali u zamenu za lutke, zamenu za lopte, za igračke. Kupovali smo naše vreme da možemo da idemo da radimo i njihovu pažnju u zamenu za pažnju koju nismo stgli da im posvetimo, jer smo na poslu. Internet je jako korisna stvar. Meni je pomogao da nađem dosta stvari koje su mi trebale oko ove inicijative za anti-pedofilski zakon i vidim kako su te stvari u drugim zemljama rešene. Paralelno sa tim postoji i jedan tamni svet kojim gospodare predatori koji ne žele dobro ni nama ni našoj deci. Kao roditelji smo skloni da popustimo, kao tu je, kod kuće je, na oku nam je. Da, ali je na oku i milionima drugih! Fejsbuk je zabranjen za mlađe od 13 godina! Imam primer gde je ološ i zlikovac iz Južne Mitrovice, Srbin, novinar je uvukao devojčicu u svoje, da tako kažem kandže. Napravio je lažni profil, što je vrlo lako, stavio slike nekog dečkića od 17-18 godina, predstavio se kao sin nekog estradnog menadžera, kao neko ko poznaje te muzičke veličine i bio je dopadljiv toj curici od 13 godina. Ušao je u komunikaciju sa njom, zadobio poverenje u toj meri da mu se ona poveravala i pričala o svojim prijateljicama, šta joj se dešava u školi, šta voli, šta ne voli, šta joj roditelji kažu, ko je smara, ko je veseli... U jednom trenutku on je tražio od nje da mu pokaže grudi. Ponavljam, radi se o detetu koje ima 13 godina. Ona se sablaznila i rekla nipošto, ali joj je on zapretio da će sve ono što mu je ona u poverenju rekla o drugaricama javno objaviti, da svi vide. Dete se prepalo, on joj je obećao da je posle toga neće uznemiravati. Otišlo je dotle da je on terao da se samozadovoljava dok je on gleda. Kad je, na kraju rekla da više ne može i da će da se ubije, odgovorio joj je „Ubi se, ili ćeš biti moje pašče ili te neće biti!“ Ona se nije poveravala nikom, srećom da je jedna njena drugarica „izvukla“ to od nje, rekla svom ocu, on policiji, a policija nastavila komunikaciju s njim preko njenog profila i na kraju je uhapšen. Skoro 40 godina star i imao je svoju decu! Trenutno mu se sudi. Ovo je jedan od drastičnijih primera, koji na svu sreću, nije završio nekom tragedijom većih razmera.“
Fondacija „Marija Jovanović dete“...
„Osnovni cilj nam je bio donošenje anti-pedofilskog zakona. To smo uspeli. Prevencija pedofilije je upravo ovo što radimo. Priče i razgovori običnih ljudi, ja sa vama i vi sa mnom, razmena iskustva, da pokušamo da dođemo do zajedničkog iskustva, kako možemo pomoći jedni drugima bez da ikoga osuđujemo ili upiremo prstom u njega. Vremenom smo se otuđili. Prosto je. Jutros sam vozom krenuo iz Novog Sada u pet sati. Do Niša u kupeu nisam ni sa kim reč progovorio. Katastrofa! Šestoro nas je bilo. To je i ono zašto smo decu sklanjali sa ulice, da ih ulica ne bi vaspitavala. Sad su ulice puste, nema nikog, nema ni nas dobrih da pazimo šta se tamo dešava. Tako je i u tom vozu bilo, niko ni sa kim ne govori. Nekad je to bilo nezamislivo! Upoznaš ljude i ostaneš s njima u vezi godinama... Jedva da neko i dobar dan kaže. Svi smo se otuđili što je posledica nekog nemanja vremena i nemaštine. Gledamo samo svoja posla, što ništa dobro doneti neće .“