петак, 10. октобар 2014.

Aleksandar Stanković, čovek sa tri prijatelja

Nova Naša reč, 10.10.2014.



Nedeljom u 2...

NNR: Posle gotovo svake emisije uspevate da ustalasate javnost, jer sagovornici izgovore nešto što, naizgled, nisu imali nameru da kažu. Kako uspevate da izvučete to iz njih?
AS: Nemam pojma. U početku, kad sam krenuo raditi ja sam i svesno išao na provokaciju. To se nekako primilo i sada, moram priznati, na neki način sam postao i rob toga. Ako tako više ne radim, onda kažu da sam omekšao. Ali, kako uspijem, to ne znam. Nekad uspijem, nekad ne uspijem. Zavisi kako i u kom smeru krene emisija. Trudim se dobro se pripremiti, o svakom gostu doznati što više, ponekad i ono što ni on sam o sebi ne zna. Malo razgovaram s njegovim prijateljima, neprijateljima, informiram se kod ljudi iz njegove bliže okoline. Kad je neki značajniji gost onda su i pripreme duže i nadam se da se i to vidi. Premda, ponekad i ja lupim glavom o zid, isforsiram nešto što je bespotrebno, pa i sam pogrešim.
NNR: Publika, stiče se utisak, vašu emisiju doživljava kao neku utakmicu, gde je stalno neki sukob u najavi. Dešava se da posle emisije krenu komentari tipa „pobedio si ga“ ili „pobedio te je“...
AS: Jeste, ali je to zamka. Sa svim gostima ne bi trebala biti utakmica. Neki ljudi zavređuju potpuno drugačiji pristup i ja ga se trudim plasirati. S nekim ljudima treba jednostavno razgovarati. Ja sam s političarima izgradio takav princip razgovora, najčešće da su oni nama krivi za nešto, pa se onda na taj način tako i razgovara. Međutim, moji gosti nisu samo političari, moji gosti dolaze iz najrazličitijih profesija i tad nisu razgovori takvi. E, sad, publika očekuje da to bude tako. I onda nastaje ona priča, e vidiš ga, on radi na način ovaj mu se gost sviđa, ovaj ne, pa ima različite kriterije. Ja uvijek govorim nisu svi ljudi isti, pa ne trebaju i kriteriji biti prema svim ljudima isti.  

Gosti i problemi...

NNR: Gosti su šaroliki, od lečenih narkomana, muzičara, književnika, sportista do političara... Ko bira goste? I šta treba da ima gost da bi se pojavio u emisiji?
AS: Ja biram goste, nema tu mešanja. Treba da bude intrigantan u nečemu, provokativan, aktualan. Treba biti i pametan, ponekad. Često su mi gosti ljudi koji meni imponiraju, koji su meni izazov, ali nekad moram raditi i za publiku. Uradim emisiju koju ja ne bih gledao, ali to publika želi da vidi. Kako da pojasnim, u Hrvatskoj, a mislim da je i u Srbiji jako slična situacija, jako su gledane emisije s političarima. Meni je toga već preko glave, jer pitanja koja sam postavljao pre 13 godina mogu postaviti i sada. I dobiću potpuno iste odgovore. Nevažno je jesu li političari iz Srbije ili iz Hrvatske. Tako da mi je puno veći izazov razgovarati s ljudima koji nisu i koji ne dolaze direktno iz politike, nego dolaze iz nekih drugih sfera, da li je to sport, umjetnost, kultura, nebitno je. 
NNR: Postoji li neki gost zbog koga ste se pokajali što ste ga zvali?
AS: Uh, kako ne. Svojedobno sam razmišljao ako ti takav bude sljedeći ili onaj iza, ostavi se tog posla. Jer gost bude očajan, ja ništa ne uspem dobiti od njega. Recimo gost dođe sa preduvjerenjam da kaže šta on misli i ti njega ne možeš nikako izbaciti iz koloseka, on se uvijek vrati na ono što nije rekao. Posle takvih emisija si kažem „odi raditi nešto drugo...“ Ali, kod nekih se desilo da sam ja pokušao isprovocirati njih, a onda su oni isprovocirali mene. Kako se to doživljava kao utakmica, ima često utakmica koje sam ja izgubio. Nakon toga nije ti baš drago, ali onda razmišljaš sledeće nedelje je novi derbi, imaš mogućnost ispravke, što je olakšavajuća okolnost.
NNR: Intriganta emisija neminovno nosi probleme s urednicima. Bilo je pokušaja zabranjivanja, skidanja s programa... Kako se nosite s tim?
AS: To je normalno, nije to problem koji imam samo ja. Čim neko radi autorsku emisiju i čim tamo da malo više sebe nego što bi se očekivalo, uvijek su tu problemi. Ja sam u tim problemima opstao, a dokle ću ne znam da kažem. Neko vreme sam imao podršku urednika, neko vreme ne, ali sam tada imao podršku javnosti koja je bila prejaka da bi me se maknulo... E, sad, kad ponestane i jednog i drugog ili kad se ja zasitim, to neću raditi više. Nameravam raditi 20 godina, sad sam na petnaestoj, videćemo. Možda već u šesnaestoj sezoni neko proceni da to više nije to... Radićemo nešto drugo.



Knjige...

NNR: To nešto drugo uveliko radite. Zahvaljujući emisiji pojavila se i knjiga „Aca i sto faca“.
AS: Tako je. Ima jako malo prepričavanja same emisije u knjizi. Više sam išao na lične impresije. Mislim da one puno više otkrivaju o gostu, nego, možda, onaj sat vremena gostovanja. Jer svi mi navučemo maske, ja navučem masku, gost navuče masku kad krene ta emisija, ali prije i poslije emisije se i on i ja otkrivamo u nekim detaljima. E, o tome sam pisao u knjizi. Sa retkim gostima sam čak postao i prijatelj. Na primer sa Milkom Babović sam postao dosta blizak i ona mi je jako draga osoba. Inače, nemam potrebe za nekim prijateljima. Dvojica su došla sa mnom u Leskovac. Ne treba mi više u životu, jer imam devizu da se dobar prijatelj stiče godinama, treba vam 10-15 godina da se proverite i kad se proverimo onda je to to. Ali, sa Milkom sam se na neki način sprijateljio i ona je prekrasna osoba. Dosta sam naučio od nje. Inače, sa gostima nemam kontakta, najčešće, ako oni inzistiraju, nađemo se prije emisije.
NNR:. Pored ove pomenute knjige, imate i tri knjige pesama...
AS: Pisao sam svojedobno pjesme i pisaću ih, vjerojatno, i dalje. Imao sam neku kolumnu na jednom hrvatskom portalu. Nisam znao kako da budem drukčiji od drugih, kolumne su nekako klasična forma. S obzirom da ja imam tog nekakvog dara za pisanje poezije, nekome se o sviđa, nekome ne, i onda sam odlučio pisati kolumnu o formi stiha. I tako, nekih godinu i po, svaki dan po pesma. To je bio kao neki dnevnik. Bilo je tu svega i smeća, ali i kvalitetnih stvari. To smo posle sabrali i izašlo je u dvije knjige. 



Neke naizgled sporedne stvari...

NNR: Kad god žele da vas diskredituju u javnosti, a nemaju neki jači argument, pominju vaše poreklo. Kako se osećate kad ne cene vaš rad, nego vam broje krvna zrnca?
AS: Ništa, šta da radim... Ja mislim da sam oguglao. Negdje u svojoj duši se grizem, ali ne zbog činjenice što sam ja to što jesam, nego zbog toga što je svijet tako naopak. Ne može biti sve idealno na ovom svijetu. Šta je, tu je. Taj pritisak u Hrvatskoj pomalo pada, mada kad čovek gleda ovu ćirilicu u Vukovaru, to se ne bi reklo, ali bolje je nego prije 10-15 godina. I ja se nadam da će za 10-15 godina biti bolje nego što je danas. Nikad to više neće biti kao što je nekad bilo, ili barem neće za našeg života, tu nisam nikakav optimist, ali, opet, nadam se da neće doći ona vremena devedesetih, da su ljudi neku pouku iz svega izvukli.
NNR: Kakav je osećaj biti u venčanici pored Mileta Kekina (pevač grupe „Hladno pivo“ prim. I.S.)?
AS: (Smeh). Moram priznati da sam ja na to i zaboravio. Ali, s obzirom da sam ja sklon egzibiciji, dobar osjećaj.  Koliko se sjećam i njemu je odgovaralo i meni, pa smo se tu zezali. I vjenčanice su nam pasovale. Dobar je on momak, bilo je lepo s njim raditi. Rado se toga setim, to je bilo prije 8-9 godina, u seriji „Bitange i princeze“. To sam tek vidio kad je bilo na ekranu i moram priznati, bio sam si malo neobičan u ulozi mlade. Zezao sam se da meni vjenčanica bolje stoji nego njemu, a to još uvijek mislim. 



Lična karta
Aleksandar Stanković je rođen 1970. godine u Bačkoj Topoli. Novinar i TV-voditelj, najpoznatiji po televizijskoj emisiji „Nedjeljom u 2“ koja je ušla u 15-u sezonu emitovanja na Hrvatskoj radio televiziji (HRT). U ovoj emisiji, koja ima veliku gledanost u čitavom regionu, do sada je ugostio skoro 550 sagovornika. Nakon što je završio Pravni fakultet u Zagrebu, novinarsku karijeru je počeo 1995. godine na  Radio Zagrebu. Do sada je objavio tri zbirke pesama, a ove godine i knjigu pod naslovom „Sto faca i Aca“ u kojoj piše o stotinu ljudi koji su učestvovali u njegovoj emisiji „Nedeljom u 2“. Oženjen je. Ima kćerku Unu. Po ocu Leskovčanin, tačnije selo Stubla kod Bojnika.

петак, 3. октобар 2014.

Možda i ona pročita 60, Dal' je moguće, da si me...

Oduvek sam znao da... Dobro, ne baš oduvek, poslednjih dvades... tridesetak godina... Ma, godine nisu važne. Važno je da su se na mene lepile ljubomorne budale bez razloga. Stalno sam slušao neke nedorečene priče tipa "znaš, on se ljuti što se družimo..."
- Pa, dobro, ko tebi bira prijatelje? - pitam zbunjen.
- Ma, on je ljuboran na tebe!
- Što na mene? Nema ništa između nas... Ti bar to znaš.
- Ma znam, i rekla sam mu, ali eto, on  mi ne veruje...
Auh, što ljubav... Ma koja ljubav, da se ne lažemo, tako se počinje, misliš da je ljubav, pa dozvoliš budali da ti upropasti život... I posle ja budem kriv... Kao onomad...
Eh, kad se setim... Sve je bilo kako je on hteo. Zbog mira u njenoj kući skoro da joj se i na ulici nisam javljao. Ko sam ja da sprečavam ljubav? Najlakše je tako, što bih se pravdao kad nema krivice, objašnjavao neobjašnjivo... Putuj igumane, ne brini za manastir. I zeznem se samo što kažem šta mislim. Par sitnica, koje začinim psovkicom.
- Jebeš ti tu ljubav kad se nema poverenja, kad ljubomora, pa još bezrazložna, odlučuje s kime će druga strana da popije kafu... Jednog dana shvatićeš da ti se krug prijatelja užasno smanjio, ali tada može biti kasno. Ali, to već nije moj izbor.
Najgore je što zvučim kao neki pamtnjaković. Neshvaćen u tom trenutku. Ali, ljubav prođe, ona se na kraju okrenula, a ono pusta ulica... I jedna budala slučajno proviri iza ugla. Naravno, ja...
- Pukla mi veza...
- Šteta.
- Nije. Moralo je tako...
- Znao sam ja to...
- Što mi nisi rekao kad si znao? Uvek si mi bio prijatelj... Zaštitnik, takoreći.
- Rekao sam. Nisi slušala.
- Nisi, jer da jesi poslušala bih te...
- Ma, nosi se, bre, njemu u zagrljaj. Imam ja mojih problema. Još će da nas vidi kako stojimo na ulici, pa opet da mene krivi za nešto nepostojeće... I laže kao onog dana da sam rekao ovo, da sam uradio ono...
- Neće, rekla sam ti da je puklo.
- Čuo sam. Šta sad hoćeš od mene? Kako da se ponašam?
- Kao uvek.
- Ne mogu. Ljubomoran sam sad ja na njega.
- ?! Nemaš razloga.
- Nije imao ni on, pa eto... Znaš, ja ovu priču stalno doživljavam iznova i iznova... I što sam stariji sve mi je manje interesantna. Smučilo mi se da me neko prodaje za nečiju ljubav, a posle mi dolazi i plače na ramenu.
- Surov si...
- Surovo realan. Zato i bežim od tog dela sa plakanjem. Nemam više živaca za to.