уторак, 20. децембар 2016.

ZIJAH SOKOLOVIĆ NAKON 1600 ODIGRANIH MONODRAMA „GLUMAC... JE GLUMAC... JE GLUMAC“ O PREDSTAVI, POZORIŠTU, PUBLICI NEKAD I SAD, KAO I ISTOIMENOJ KNjIZI...

NOVA NAŠA REČ, 18.11.2016.

Kada jednu monodramu igrate od 1978. godine i odigrate je preko 1600 puta, nakupi se mnogo događanjanja i dešavanja. Deo toga je završio u knjizi koja se zove kao i predstava, „Glumac... je glumac... je glumac“. Knjiga je, u stvari, glumčev osvrt na predstavu i u njoj je objavljen integralni tekst predstave, ali i razni komentari, eseji i kritike o predstavi.
ZS: Tekst predstave je preveden na nemački, engleski, francuski, poljski, italijanski i norveški jezik, osamanaest glumaca u svetu je igralo ovaj tekst skoro integralno, sa nekim možda malim adaptacijama, a premijere su bile u Beču, Sidneju, Melburnu, Varšavi, Parizu, Londonu, Nju Jorku, Berlinu... Posle svih tih predstava i godina igranja bilo je interesantno napraviti i knjigu o tome. Ona je materijalan dokaz da je glumac vladao neprolazno. Onaj ko bude čitao knjigu saznaće mnogo o vremenu u kojem je ova predstava trajala iz različitih uglova.
NNR: Ko je pisao sve te komentare, eseje, kada su nastajali?
ZS: U knjizi ima 30 eseja koji su nastajali u poslednjih 38 godina, odnosno od trenutka kada je predstava nastala pa do današnjih dana. Pisali su ih najpoznatijih ljudi koji se bave pozorištem od Makedonije do Slovenije, ljudi koji su živeli za vreme predstave, koji su gledali predstavu, koji su pisali o fenomenu monodrame kao neke nulte tačke pozorišta odakle kreće ta kompletna iluzija jedne umjetnosti koja se zove pozorište, jedne prolazosti koja se zove glumčeva prolaznost. Pisali su o tome koliko je jedna predstava uticala na vrijeme u kojem je nastala i koliko je vrijeme uticalo na predstavu. Govorili su o jednom običnom čovjeku koji je 38 godina igrao jednu predstavu i koji se borio se za jednu ideju iz nekih različitih delova. Interesantno je da je, recimo, Velimir Stojanović pisao kritiku za novu predstavu prije 38 godina, a njegov sin Gorčin Stojanović, koji je umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta, je pisao sada za tu predstavu. Ili Dino Mustafić, koji je bio direktor sarajevskog MESS-a, poznati reditelj, da je, u stvari, njegova prva predstava koju je gledao u životu bila upravo „Glumac... je glumac... je glumac“.
NNR: Jako je malo knjiga koje prate ovu tematiku, što joj još više daje na značaju?
ZS: Knjiga je samo jedan fantastičan dokaz nekog trajanja, o čovjeku koji uporno igra tu predstavu i pokušava da neku ideju pozorišta kao nekog fenomena komunikacije uspostavlja preko knjige sa ovim svijetom. Interesantni su zapisi ljudi o tom fenomenu knjige i, na kraju krajeva, i o meni i o čovjeku koji to igrao. Tako da onaj ko bude uzeo knjigu u ruke i pročita je moći će da mnogo sazna o vremenu u kojem je ova predstava trajala iz različitih uglova i vrsta gledanja. Ono što je elementarno, mislim da su svi nekako pisali, a i ideja predstave jeste u tome da, u stvari, jedan je živi čovjek, po zanimanju glumac, u stvari vladar jedne neobične situacije, a to je iluzija. Ne samo pozorišne, nego bilo koje iluzije koja može nastati i u stvarnosti, a i u pozorištu.
NNR: Ali, ne posustajete, predstava se i dalje igra... Jeste li zadovoljni zbog toga?
ZS: Interesantno je to. Ja do Nove godine već imam zakazane termine! Zadovoljstvo je u tome kao i kad živite svaki dan, kao kad bi vas neko pitao jeste li se umorili od života, što ne prestanete da se igrate, ili što se ne ubijete?
NNR: Da li se i koliko predstava menjala tokom svih ovih godina?
ZS: Predstava je nastala iz jedne osnovne elementarne ideje šta znači biti glumac danas i ko je, u stvari, taj glumac po zanimanju. Da li ono što mi danas imamo iz naše stvarnosti o glumcu ili iz neke tradicije ljudske civilizacije da izmisli pozorište i da živi čovjek bude nosilac te neke iluzije, što je vrlo interesantno. Ja nisam izmisilo ni monodramu ni pozorište, ja sam samo naslednik neke ideje koju sam preuzeo. E, sada, dokazujući u tom vremenu u kojemu sam ja počinjao vrijednost jednog takvog zanimanja, živog zanimanja kao što je glumčevo zanimanje, je, u stvari, glavna ideja ove predstave. I ja je nisam menjao do današnjeg vremena zato što je ta tema stalno aktuelna, svako vrijeme se bori sa tom temom i svaki živi čovjek po zanimanju glumac bori se u svom vremenu da odbrani tu ideju glumca kakav jeste. Tako da se ona u svojoj nekoj elementarnoj osnovi nije mijenjala. Naravno, ja u predstavi imam razogovor sa ocem. Kad je ona nastala on je bio živ, ali kada njega više nije bilo, neki odnosi u predstavi su dobili druge dimenzije. U predstavi pred kraj ima rečenica „Ja sam suviše star i suviše daleko da bih mogao steći nove navike.“ U onom vremenu kada je predstava nastajala to je bila jedna poetičnost, a kada to danas govorim ta rečenica nije tačna. Ili rečenica „Ja sam prognan i osuđen na izgnanstvo“ je bila poetična u to vrijeme, pre 38 godina kada je predstava nastala, zato što je bila revolucionarna i nosila je svoju poetičnu tragikomičnost. Ali, danas ja jesam stvarno prognan i osuđen na izgnanstvo, što je činjenica za jednog vladara iluzije kao što je glumac.

NNR: Menjalo se vreme, okolnosti... Da li se i publika promenila, njeno shvatanje predstave i ideje koju ona nosi, da li se danas smeju istim načinom na istim mestima?
ZS: Pitanje vam je jako dobro i mislim da u vrijeme kada je predstava nastajala i kada se igrala, mislim da su nekako gledaoci željeli da putem pozorišta prošire svoj svijet mašte ili da su putem pozorišta imali jedan prozor u određeni svijet koji im je bio nepoznat. Imali su više radosti od pozorišta. Danas ljudi drugačije gledaju ovu predstavu. Prvo, ne vjeruju da je ona mogla nastati u prostorima koji su politički potpuno zatamnjeni ili zabranjeni kao i bilo šta pozitivno što je moglo nastati u to vrijeme, tako da ne vjeruju da je nastala tad i da je bila takva kakva jeste. Drugo, današnji gledaoci su nekako više zaraženi televizijom i filmom u smislu vrednovanja i razumevanja glumca kao takvog, a pozorište je ostalo po strani upravo zato što je taj živi kontakt izgubio neku svoju elementarnu vrijednost upravo zbog jednog generalnog ili globalnog primitivzma koji utiče na ljude danas. Tako da su zapušteni za jednu kombinaciju komunikacije kao što je pozorište. Ne smatram da je pozorište elementarno i da je najvažnije na svijetu, ali ako je živi čovjek odlučio da samim sobom kao živim čovjekom govori u svijetu u kojem jeste, to je onda jedna vrlo bitna dimenazija za civilizaciju. Mislim da danas nijedan mladi čovjek ne može normalno da raste ukoliko se ne upozna sa fenomenom pozorišta. Ne mora da ga voli i ne mora da se njime bavi, ali mora da zna da postoji i mora da ga u svojoj inteligenciji ili mašti upotrebljava u svom bilo kom drugom zanimanju.
NNR: Pozorište danas?
ZS: Mislim da ljudi danas ne razumiju pozorište i ne razumiju mnogo stvari u vremenu u kojem žive, jer su upravo zapostavljeni! Igrajući predstave i komunicirajući sa ljudima, kad dođem u neke manje sredine ljudi me pitaju „A što niste na televiziji?“ To je njihovo jedino mjerilo vrijednosti! E, sad, da sam se pojavio na televiziji i pokazao da imam dlake na guzici, to bi bilo fenomenalno! Ja mislim da bi me ljudi bi me u mnogo gradova zvali da dođem i pokažem guzicu i oni bi bili zadovoljni da to vide. Još ako može i kamera da poveća, da se vidi na velikom platnu, onda možemo i čitav grada da skupimo da dođe i gleda vašu guzicu! Doći će i djeca iz škola i obdaništa... Ja, tako nekako razmišljam, razmišljam pozorišno i kao glumac. Mislim da je ono elementarno i što čini čovjeka kao glumca. Uostalom, gluma je izmišljena kad nije bilo televizije. Pozorište, ipak, nudi neku svoju poetičnost koja se, na žalost, polako gubi...

петак, 18. новембар 2016.

PREDRAG MIKI MANOJLOVIĆ, GLUMAC I HUMANISTA: USPEO JE PROJEKAT ZAGLUPLjIVANjA MASE



NOVA NAŠA REČ, 21.10.2016.

* Ovih dana se navršava 40 godina kako je snimljena serija „Grlom u jagode“ sa tada samo mladim talentovanim glumcima, među kojima ste bili i vi. Aleksandar Berček, jedan od onih koji je igrao u toj seriji, je pre par godina izjavio da bi bilo interesantno snimiti nastavak posle toliko vremena, što bi svakako bio svetski raritet, naročito što četiri glavna glumca i dalje aktivno rade i snimaju.
PMM: To nije moguće udariti bez Srđana Karanovića, a ja nisam siguran da on to želi. Ovih dana izlazi knjiga kojom će se obeležiti 40 godina od snimanja te serije, promocija će biti krajem oktobra. Ja sam tu izjavio nešto slično kao i Aca, rekavši da bih jako voleo da se ponovo okupimo i da snimimo pretposlednji čin jedne generacije, koja je imala sve, a ostalo je ništa.
* Nakon deset godina od serije snimljen je film „Jagode u grlu“ gde se pokazalo da je ta generacija otišla putem kojim nije ni najmanje očekivala da će otići, da tako kažem. A i lako je započeti priču. Npr. Miki Rubiroza (lik koji je igrao Miki Manojlović, prim. I.S.) se vraća iz Nemačke i ulaže novac u starački dom, gde se polako okuplja čitava ekipa...
PMM: Slažem se. Mada, što se tiče izgleda ovih nekoliko koje ste pomenuli, oni i jesu za starački dom (smeh), ali moj lik još uvek ne! Šalim se, naravno... To me podsetilo i na Zorana Simjanovića (autor muzike) kada su me pitali koga se sećam sa snimanja. On mi je uvek izgledao kao svoj sopstveni stric, ha, ha. Nekom je život majka, nekom maćeha.
* S obzirom da smo pomenuli seriju koju ste radili na početku karijere, da li se često osvrćete na ono što je nekad bilo? Uradili ste oko stotinak uloga, što na filmu, što u pozorištu.
PMM: Pamtim sve svoje uloge, ali se zaista i pitam kada sve to pogledam, a bilo je tako nekih prilika, kad taj spisak u nekoj odjavnoj špici ide i ide i ide, pitam se kako sam i kad sam stigao da to uradim. Prosto ne znam kako sam to uspeo. Prosek je nekih dva filma godišnje. Neki od tih filmova su izdržali ozbiljnu probu vremena, nisu to bili neki filmovi idi mi dođi mi.
Zaglupljivanje mase...
* Imate li utisak da vreme gazi neke filmove i teme kojima su se bavili. Konkretno mislim na film „Samo jednom se ljubi“ i tematiku koju obrađuje, odnose nakon završetka drugog svetskog rata, ondašnju ideologiju, shvatanja, itd. Mislite li da današnji klinci to mogu da shvate?
PMM: Problem je jako dublji i po meni jasan. Danas je uspeo projekat turbo-folk generacije. Projekat što više oglupeti mase, jer danas sve manje i manje imate ljude koji mogu da prepoznaju smisao toga što gledaju, da gledajući postanu njegov deo. Jednostavno ne razumeju. To nije nešto što je zastarelo, ozbiljne stvari prežive probu vremena. Vreme stavlja veliki ispit., ali više nema ko da prepozna, a to je strašno! I zato kažem da je projekat uspeo.
* Šta u takvim uslovima predstavlja film, odnosno čemu služi film? Da li je to samo zabava ili ipak treba da ima i neku poruku?
PMM: Ja nisam MGM, nisam tangenta korporacije svih velikih studija preko okeana ili molova i čitavog sistema bioskopa po Evropi koji se kupuju itd. Ja nisam taj koji o tome odlučuje, ali mislim da film umire u jednom dubokom smislu. Ovo je druga forma, opusti se, uzmi koka-kolicu i ne razmišljaj ništa. Zašto bi se sad ti zabrinjavao kad gledaš neki film? Nema potrebe, opusti se, gledaj kako su obučeni i gledaj da eventualno kupiš nešto od toga kad izađeš u tom moliću, da imaš nešto od toga. Apsolutno projekat je uspeo zato što film ne utiče samo na emocije, ne utiče samo na tih sat-dva-tri koliko film traje, nego utiče na čoveka i njegovo obrazovanje, njegov rast. Film je opasno oružje koje se danas upotrebaljava sa punom svešću o kojoj ja govorim.
Strani jezici...
* U filmovima snimljenim u ovom našem okruženju ste igrali Albanca, Bugarina, Roma... i govorili ste na tom jezicima. Kako je izgledalo spremati te uloge jer je jasno da, ipak, ne govorite sve te jezike?
PMM: To je jako teško. Što više znaš neki jezik sve manje ga znaš! Otvara ti se neko prostranstvo koje odlazi u beskraj! Najteži su jezici koji su nam najbliži, za koje mislimo da su nam najbliži kao što je bugarski ili makednoski. Znati jezik znači uhvatiti mu smisao, uhvatiti mu duh, što mi je polazilo za rukom.
* U sedamdesetak filmova ste radili sa mnogo filmskih radnika. Ko vas inspirisao, ko je ostavio pozitivan utisak?
PMM: Ima ih puno. Ako nekog izdvojim ovako ad-hok, bojim se da ću nekog preskočiti. Ali, tu ima i nešto drugo, što smatram jako bitnim. Pamtim one najgore, a to su oni osrednji, od kojih ne možete ništa da naučite, ništa ne možete razmenite.
Planovi...


*Šta sada snimate?
PMM: Trenutno radim jedan francuski film koji se zove „Tražeći ženu“ i to je film o burkama, o pokrivenim ženama. Dosta je to danas aktuelno, jedna jako osetljiva tema, pogotovu za njih. Idem i u Grčku da radim jedan film.
* Promovišete i svoju automonografiju „A ko si ti?“
PMM: To je jedan niz neredigovanih članaka, intervjua za radio, televiziju ili nove, kao i deo članaka koje sam pisao za neke medije. Tu se radi o činjenicama, jer to nije niko pisao ni subjektivno ni objektivno kao neki pogled na lik i delo. Poređano je po datumima i tako vi stičete jednu sliku vremena gde se govori o mnogim stvarima. Naziv sam dao „A ko si ti?“ ne iz razloga što sam ja važan, nego što kad pročitaš knjigu možda možeš da naslutiš kakav bi taj čovek mogao da bude. Veliki deo mene je tu, u toj knjizi, tu je ono što mislim. Znači, upozanješ mene, a onda ja pitam a ko si ti, da se obostrano upoznamo.
* Vaša Radionica integracije, gde radite  na kreiranju i realizaciji programa namenjenih slepim, slabovidim i osobama sa drugom vrstom invaliditeta u njihovoj integraciji i inkluziji kroz umetnost, postoji od 2008. godine?
PMM: Rad sa ljudima sa invaliditetom mi je vrlo važan u životu. Za to morate imati potrebu, da imate empatiju. Ti ljudi su potpuno skrajnuti, nalaze sa na nekoj potpunoj margini i društvenoj i socijalnoj. I to potpuno nepravedno. Ja sam davno došao u situaciju da budem svestan toga da imati i finansijske mogućnosti ne znači stalno samo sebi omogućavati neke stvari. Daj nešto i drugima kad već možeš! Ljudi misle da sam lud, jer živimo u jednom vremenu totalnog sebičluka. Imam i ja to, nije da nemam, ali u nekim drugim stvarima, koje su iracionalne.  Nastavljam da radim na tome, svakako, jer to osećam kao svoju potrebu. Stari deo zgrade nam je srušen, spremamo novi i tako, radimo.

понедељак, 24. октобар 2016.

GRČKA 2016. IZ MOG UGLA



NOVA NAŠA REČ 09.09.2016. (Napomena: malo sam preuredio tekst, da bude za blog, dodao neke slike i tako to...)

Eto, konačno sam i ja letovao u Grčkoj. Nekako se nikada nije poklopilo vreme, želje, društvo i slično da letujem tamo. Sve do ovog leta. A i to je bilo neplanirano. Poziv prijatelja iz košarkaškog kluba Aktavis akademija da idem sa njima na njihove radno-pripremno-opuštajuće treninge i utakmicu sa Iraklisom u Solunu. Ima mesta, a i treba im vođa puta, pa da spojimo lepo i korisno. I tako, krenemo... Generacija 2003/2004, dve malo starije košarkašice i ja u autobusu krećemo u organizaciji turističke organizacija „Bavka turs“...
Već na granici sam se pokajao! Tri sata dreždanja na izlaz iz Srbije! Kao da čitava zemlja krenula da se seli na jug! Nekako prolazilo vreme dok sam slušao radio-prenos košarkaškog polufinala na Olimpijskim igrama između Srbije i Australije... Naši ubedljivo pobeđuju, igraće finale, što olakšava čekanje, ali nakon utakmice mi je došlo da siđem iz autobusa i vratim se pešice u Leskovac. Ali, upisan sam na listu grupe koja ide u Grčku, nisu mi deca, pardon, mlade košarkašice, krive što bih ja sve odmah. Izađosmo iz zemlje, a onda još skoro sat vremena čekanja da uđemo u Makedoniju... ’bemti granice i ko ih izmisli...
Srećom, u Grčku ulazimo bez zadržavanja, stižemo u Nea Kalikratiju, naše ciljno odredište, smeštamo se po sobama hotela Birdas negde oko podneva i trk na plažu, šta bi drugo! Pa došli smo na more!
Narednih dana meni kao vođi puta lako, ne moram da treniram, pa vreme provodim izležavajući se i čitajući na plaži...
Utakmica sa Iraklisom u Solunu
 Nakon svakodnevnih treninga, u koje se računalo i plivanje, a ne samo trčanje i rad sa loptom, krećemo za Solun. Protivnik ekipa Iraklisa, jer džabe trening bez utakmice!
U dvorani jedan poznati lik, Miroslav Raičević, bivši igrač Crvene zvezde, Arisa, Panionisa... Upravo završava trening kao trener mlađe selekcije Iraklisa i otkriva da je dugo, već desetak godina u Grčkoj i da polako ulazi u trenerske vode.
Počinje i dugo očekivana utakmica Aktavis akademije sa Iraklisom. Iako su domaće igračice bile generacijski starije jednu-dve godine, pokazalo se da to ništa ne znači, kao i visina koja je njihova prednost. Mlade nade Aktavis akademije su im parirale kad god su igrale organizovano i dosledno sprovodile preporuke trenera Vladana Stojiljkovića. Čim bi se neka „uspavala“, već je bila druga priča. Na kraju, sportski pozdrav i planovi i dogovori za posetu Iraklisa Leskovcu.
Trener Stojiljković kaže da je zadovoljan.
„Na momente smo igrali odlično, a onda „padali“. To je razumljivo, ipak smo pomalo i umorni. Plivanje i sunčanje u kombinaciji sa trčanjem čini svoje. Sam rezultat nismo ni pratili. Namerno smo izbegli brojanje koševa, jer bi to ovu trening utakmicu odvelo u sasvim drugom pravcu. Namera i nas i domaće ekipe je da vidimo koliko možemo i gde se u ovom trenutku nalazimo. Ali, cilj je postignut, a to je da ova ekipa razvija timski duh. Devojke nisu samo tim na terenu, nego i u hotelu, jer kao što na terenu mora da se zna ko šta radi, tako smo napravili organizaciju i u sobama. Zna se ko kad pere sudove, čisti, iznosi đubre.“
Nea Kalikratija i prvi prst
Tridesetak kilometara od Soluna smešteno je mestašce Nea Kalikratija. Kako mi rekoše domaćini, imaju oko 4000 stanovnika zimi, a leti bude i do 15.000. Nema neke velike gužve, peščane plaže, more toplo i mirno. Osećam se kao kod kuće, ima dosta papirića, praznih plastičnih flaša i kesa bačenih unaokolo. Još ako se odlučite da šetate izvan mesta, shvatićete da su naši čistači ulica zlato spram ovih ovde. E, sad, filozofsko pitanje ko ostavlja toliko đubre, jer je mnogo naših tamo, a malo je bilo vremena da istražujem tu temu.
Prvo što udara u glavu, tačnije džep, su cene! Obrok u restoranima se kreće od 3-10 evra. Giros od 2,5 evra pa naviše, kako gde naletite. Ali, zato je najjeftinija kafa 2 evra, sokovi su 3, pa izvolite. U prodavnici najjeftinije voće su breskve i nektarine, oko 1,2-1,5 evra, jabuke od 1,5-2, lubenice 0,4, grožđe 1,8, banane 2 evra... Paradajz 1,5-1,8, kao i krastavac. Mleko u litarskom tetrpaku od 1,2 pa naviše... Interesantno je da koka-kola i pepsi se teško nalaze. Imaju one „prateće“ varijante, odnosno lajt, tvist i slične kombinacije, ali običnu koka-kolu ili pepsi imaju na kašičicu. Ako ste raspoloženi možete da prošetate do Lidla,  on je par kilometara udaljen. Tamo je pola kila prženog kikirikija 2,85 evra, a koka-kola od 2 litra 1,8 evra. Ako je ima.
Jednodnevni izlet sa trenerom Stojiljkovićem je nadoknadio sve moje propuste tokom ovih godina, barem što se tiče tog prvog prsta. Video sam mesta na kojima su letovali mnogi moji prijatelji. Polihrono, gde u šetnji pored plaže nas zaustavlja mladić, jer je video Vladanovu majicu na kojoj piše Aktavis akademija. Njegov brat je  jedan od trenera u klubu, a on radi u turističkoj agenciji, pa je trenutno na poslu. U kafiću pored plaže. Neko se stvarno muči u životu. Dalje idemo u Hanioti, Pefkohori i, kako kažu, najlepšu plažu na prvom prstu „Ksenija“ u Paljuriju. Plaža je, u stvari, uvala. Nema talasa, kao da je bara u pitanju. Peščana plaža, di-džej, dva nes-frapea i dve flašice vode od pola litra - deset evra! Za uzvrat dve ležaljke i suncobran. I besplatna muzika onog di-džeja. Koristim priliku za slikanje, a na sebi imam majicu na kojoj piše Leskovac. Stariji gospodin u tom tenutku ulazi u vodu i kaže da bi bolje bilo da na majici piše Vlaostince. Ispostavlja se da je on iz Kumanova, a po majci je Vlasotinčanin.
Pogled sa visine na Afitos, još jednu plažu koja se izdvaja u konkurenciji najlepših. Zadivljujuća bistrina vode... I nešto što mi je stvarno čudno. Košarkaški kamp jedne od najvećih zvezda grčke košarke Nikosa Galisa koji godinama ne radi. Stoji 12 terena, razrušene barake gde su bili smešteni polaznici... Da li je to znak nedovoljnog interesovanja za košarku među grčkom decom ili nešto drugo nisam mogao da saznam.
Interesantno da cene, npr. kafe drastično variraju od mesta do mesta. Kafa koja je u Nea Kalikratiji dva evra u Paraliji je evro, a u nekim mestima tri evra. Izgleda da se, na početku sezone, vredi dobro raspitati pre definitivne odluke kuda na more!


 













INAČE: Hotel „Birdas“ ima 50 soba i 200 ležajeva. Sezona kreće oko 20. maja i traje do 30. septembra. Vlasnik Vasilis Birdas godinama sarađuje sa turističkom agencijom „Bavka turs“. Kako specijalno za Novu Našu reč kaže, Leskovčani kod njega letuju već deset godina.
„Sve je dobro! Nikad nije bilo problema! Gostiju ima raznih, obično dolaze porodice sa decom kad se završi školska sezona. Za koji dan, kad dođe nova grupa biće puno baba i deda, pa ćemo da ličimo na bolnicu“ uz smeh kaže Vasilis. (Napomena: razgovor je vođen 28. avgusta, prim. I.S.)
Inače, gazda Vasilis obožava sport. Dvanaest godina je sponzor ženskog košarkaškog kluba „Aleksandar Veliki“, kluba koji je deo sportskog društva osnovanog 1926. godine. Na žalost, kriza čini svoje, nema puno sponzora, pa tako ne može da bude ni mnogo rezultata. Zato mu je i posebno bilo drago kad je shvatio da jedan košarkaški klub koristi usluge njegovog hotela, pa je čak svojim kolima vozio deo ekipe do Soluna na utakmicu sa Iraklisom.
„Obećao sam pomoć Vladanu oko ugovaranja utakmica sledeći put. Neka bira, hoće PAOK, hoće da igra sa nekim drugim klubom koji je ovde u blizini! Samo neka javi desetak dana ranije i sve je dogovoreno. Tu je Bavka, tu sam ja, lako ćemo da se dogovorimo i oko prevoza i smeštaja. Mislim da ćemo da sarađujemo na zadovoljstvo svih.“
Na samoj utakmici sa Iraklisom Vasilis je bio, kao deo tima Aktavis akademije jedini Grk u dvorani, od njih pedesetak koji je navija za nas. Kaže da je prijatno iznenađen kvalitetom igračica, čak od nekih koje su svojim talentom i pokazanim znanjem dosta pokazale očekuje i značajnije rezultate u godinama koje slede. Imena ne otkrivamo, da se ne uobraze, ali samo neka treniraju, neka vežbaju. U povratku za Nea Kalikratiju gazda Vasilis je obećao da će sledeće godine, ako opet dođu na letovanje, ekipu lično da vodi jedno veče u diskoteku, kao nagradu za dobro odigranu utakmicu! Za ovu sezonu smo, na žalost zakasnili, nije bilo vremena za organizovanje, moralo se nazad u Leskovac.
INAČE 2: Tri dana mi je trebalo da ukapiram zašto 5-6-7-8, kako kad, klinaca sedi, čuči i stoji na stepeništi između drugog i trećeg sprata i samo gleda u mobilne telefone i kuckaju nešto. Najpre sam mislio da jure one Pokemone, a onda su mi objasnili da je tu najjači internet signal, pa se najlakše nakače i druže preko društvenih mreža... E, kakva su vremena došla...