четвртак, 5. април 2018.

SILVIJA LUKS, NOVINARKA: NAJVIŠE ŠTO MOŽEMO NEKOM DATI JE SVOJE VREME, A TREBAMO BEŽATI OD ONIH KOJI SVE ZNAJU

NOVA NAŠA REČ, 29.12.2017.


U bivšoj Jugoslaviji veliko novinarsko ime bila je Silvija Luks. Ukratko prikazati njenu biografiju prosto je nemoguće. Bila je na važnim funkcijama u Hrvatskoj radio televiziji, ambasador Hrvatske, pred raspad Jugoslavije radila na televiziji Jutel koju je oformila savezna vlada... Ma šta bilo, jedno je sigurno, gde god je i šta god je radila nikog nije ostavljala ravnodušnim. 
Biografija iz prve ruke
„Prvi honorar sam zaradila u 14-oj godini na filmu. Pomagala sam mom ocu Milanu Luksu, koji je inače prvi direktor Filmskog festivala u Puli. Odrasla sam s filmom, ali sticajem okolnosti sam oduvek želela da se bavim pisanim novinarstvom. Život je to okrenuo tako da sam došla na televiziju. Inače sam diplomirala pravo. Svako malo u me, jer sam mislila svojom glavom, suspendovali, jer je u ono vreme cenzura kao takva postojala i ja sam stalno bila na ivici. U ono vreme sam bila ljuta zbog toga, ali danas sam im zahvalna. Da nije bilo tih suspendovanja ja bih verovatno ostala večiti apsolvent prava. Ovako sam diplomirala pravo, čak dobila stipendiju francuske vlade i magistrirala na međunarodnoj politici i geopolitici na Sorboni u Parizu.“
Silvija Luks kaže da novinar koji nikad nije bio suspendovan pravi kompromise.
„Postoji granica iza koga se kompromis ne može praviti, mora se činiti pobuna!“
Raspad Jugoslavije
Kad je počeo raspad Jugoslavije Silvija Luks počinje da se bavi globalnom politikom. Za ratove koji su se dogodili još uvek je uverena da su mogli biti izbegnuti.
„O geostrateškim zbivanjima, kako onda, tako i sada, ali i ubuduće uvek će odlučivati veliki, globalni igrači. Regionalne sile izvlače šta hoće, a mi mali obično nastradamo. Međutim, tu je ipak ključan pojedinac, onaj u kome nema mržnje i zla. Teško će on pucati u svog komšiju zato što je druge nacije, druge vere ili boje kože. Zato sam 90-ih godina pokušala pokrenuti prvu nezavisnu komercijalnu televiziju u post-komunističkom svetu. Na tom apsolutno progesionalnom konceptu su bili okupljena ponajbolja imena sa prostora cele Jugoslavije. Na žalost, taj projekat se dogodio ili preksano ili prerano, iz današnj eperspektive mislim da je ipak prerano, ali takav koncept postoji i danas, postoje upravo takve televizije, sa takvim konceptom, kao što je N1, Al Džazira Balkans, itd...“
Bakina mudrost
„Moja porodica je iz Vojvodine, ja sam rođena u Sremskoj Mitrovici. Odrasla sam u multikulturalnoj sredini i imala sam beskrajno pametnu i mudru baku. Preživela je dva svetska rata i tokom ovog rata na našim prostorima devedesetih godina sam je upitala da mi kaže koji je od tih ratova najgori. Rekla je da je to ovaj poslednji i pojasnila time što su u Prvom svetskom ratu muškarci odlazili na front, a žene čekale da se oni vrate. Neko se vratio, neko se nije vratio, život išao dalje. U Drugom svetskom ratu smo se skrivali po podrumima, delili tajno letke, bila crna berza, ali se više manje za nas civile znalo gde je front. U ovom poslednjem je strašno, jer imamo televiziju! A ja radim kao novinar na televiziji, urednik sam specijalnih emisija, serija zbog kojih me svako malo suspenduju. Upitam zbunjena što, a ona kaže zato što mi sada preko televizije čujemo za neke stvari koje se još nisu ni dogodile. U tom trenutku sam ja donela odluku! Da sam ostala u novinarstvu između 90-e, 91-e i 2000-e ogrešila bih se o svoju struku, jer su sve državne televizije po definiciji, po logici stvari postale propagandna sredstva. Ja u propagandi nisam želela da učestvujem, jer je to drugi zanat, jer to nije novinarstvo. Novinar treba na osnovu činjenica govoriti istinu, a istina nije samo jedna. Kad vi isčitate činjenicu, gledaoc će sam iz tog isčitati šta je njegova istina. Kad smo počeli, kad su počeli da nas dele na različite države, što se u istoriji često događalo, i događaće se, biće toga još, ja sam rekla gde ću? Ako izdam svoje roditelje i svoju domovinu, ko sam onda ja? S obzirom da govorim jezike, da sam završila postdiplomski iz ključnog segmenta, otišla sam u diplomaciju, kao i moj suprug koji je bio prvo jugoslovenski ambasador, a onda ambasador Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Tada je bio Milošević i oni njemu, naravno, nikada nisu dali podršku, jer je bio Hrvat po ključu i kasnije je moj suprug i8menovan hrvatskim ambasadorom. Ja sam 93-e imenovana ambasadorom Hrvatske i bila sam na nekim mestima kraće vreme, jer mi je porodica ipak bila važnija. Imati dva ambasadora u porodici je mnogo.“
Penzija i opet film
„Rat je bio gotov na frontovima i ja sam negde 2000-e želela da verujem da je stvarno gotov“ seća se Silvija Luks.
„Na žalost ostao je u nekim ljudima. Ja sam se vratila na televiziju, jer sebe ipak doživljavam kao novinara. Mislila sam da smo mi sve svoje ratove unutar sebe odratovali i da ne tražimo grešku za nešto što nam se događa preko plota i da ne mislimo da su nam uvek oni drugi krivi, da svako ima razloga... Svi smo mi i pravi i krivi i svako ima neke svoje razloge... Onda je to išlo kako je išlo, bila sam dopisnica iz SAD, posle se vratila, pa bila dopisnica HRT-a iz Pariza, pa su me oterali u penziju rekavši da sam prestara. Međutim, neki drugi su se setili da sam ja ipak i stvarala te televizije na ovim prostorima, da sam bila jedan od prvih novinarki i zapravo sam u penziju otišla kao predsednica Nadzornog odbora hrvatske državne televizije. Otišla sam kad se promenila vlast, jer na državnim televizijama i kod vas i kod nas, a i u drugim zemljama koje se demokratijom više hvale nego mi, svaka vlast kad dođe na vlast prvo što menja je čelno mesto na državnim televizijama. Ja sad zatvaram krug sa filmom, završila sam scenario za svoj prvi igrani film. Dokumentarnih sam snimila stotinak, prvi je prikazan 1972. na Festivalu dokumentarnog filma u Beogradu, bio je crno-beli i zvao se „Ne ubij“ o junakinji koja ubija svog muža. Neki od tih mojih filmova su prikazivani na francuskoj televiziji, u Ujedinjenim arapskim emiratima... Inače, naslov ovog igranog filma je „Revolt“, a kao koscenaristi sa mnom su Tomislav Žaja i Branko Baletić. Time ja zatvaram neki svoj životni krug, jer sam počela filmom, i sad opet radim na filmu.“
Kako si
Na to pitanje Silvija Luks odgovara odlično.
„Kad to odgovorim onda me čudno gledaju, misle da sam prolupala. Kako možeš biti odlično posle svega? Ili sam odlično ili više nisam živa. Ja sam odlučila da budem odlično. Ako Bog da, onda ću u 90-oj godini kao Veljko Bulajić snimiti svoj neki film. Nije isključeno da se sa tim filmom pojavim i u Leskovcu, na filmskom festivalu. Ja zaista cenim Darka Bajića (urednik Leskovačkog internacionalnog filmskog festivala, prim. I.S.) koji je sjajna i moralna osoba, na njegov poziv ću sigurno doći. Kada imate prijatelje koje volite, a on to svakako jeste, onda vam ništa nije teško. Najviše što možemo dati ljudima koje volimo i poštujemo je svoje vreme.“
Moderna tehnologija
Danas se na internetu i društvenim mrežama mogu naći svakakvi napisa o nekom. Ni Silvija Luks toga nije pošteđena.
„Ja nemam potrebe da ispravljam notorne gluposti koje se mogu tamo naći, niti da pravim neke svoje sajtove gde bih sebe hvalila, da stavljam slike na fejsbuke... Jednostavno kad mi nešto na Fejsbuku nije jasno onda pitam svoju unuku koja ima osam godina da mi pojasni, ona to bolje zna od mene. Ja imam tu mogućnost da učim od mlađih od sebe, kao i sreću da sam oduvek ono što nisam znala mogla pitati one koji znaju. I celog života sam se grozila onih koji sve znaju. Od takvih ljudi treba bežati!“
Novinarstvo danas
Nekada je bilo teško izboriti se za šansu da se nađete ispred tv-kamera. Danas izgleda da više nema tako ozbiljne selekcije kao nekad.
„Kriza novinarstva, pogotovu tv-novinarstva je svuda u svetu. U Hrvatskoj, a pretpostavljam da je to tako i u Srbiji, je to dovedeno često do karikature. Na svim tim sajtovima koji su besplatni deca dobiju sliku, a kako uče engleski u školi, nije im problem da skinu taj tekst. Onda uđu u studio i to pročitaju, ali vi čujete u tom glasu da oni apslolutno ne znaju o čemu pričaju, Oni nama pričaju o Kim Il Sungu, Džordžu Bušu, Trampu... Moja generacija, kada smo stvarali televiziju, slika je bila crno-bela, kamere su bile ogormna, nema popravke, vi govorite u kameru. Imala sam sreću i da sam imala prave učitelje. Prvi mentor mi je bio Angel Miladinov, s kojim sam 70-ih radila zajedno emisiju „Slika do slike“. Ja sam bila urednik i voditelj, a on reditelj. To je bilo o crnom talasu, o filmu... Sretna sam i što sam imala mnogo učenika kojima sam mogla preneti to svoje znanje. Svaka porodica, nacija, država, društvo gde nema učitelja i onih kojima to možemo predati je zapravo tužna. Naravno, treba imati i harizmu s kojom se čovek rodi, to se ne može naučiti. Vi možete imati šest fakulteta, ali ako nemate dovoljno ljubavi i talenta za bilo koji posao, pogotovu film, televiziju, novinarstvo, nećete uspeti.“
Gledanje televizije, čitanje knjiga
Ja televiziju nikada u životu nisam palila pre sedam sati naveče, čak i kada je moj sin bio mali priznaje Silvija Luks.
„U to vreme su tada bili crtaći, a sada su nekakve vesti i onda paralelno gledam nekoliko televizija da bih dobila informaciju i složila u neki mozaik. Gledam filmove, ali ne gledam američke blokbastere s kojima su apsolutno zagušene sve naše televizije, ali i sve evropske televizije. Ta količina nasilja koja se nudi u tim filmovima je strašna. Volim evropske filmove i raduje me što se male kinematografije poput ovih naših bude. Čitam biografske knjige, jer smatram da je svaki čovečji život važan. Čak i one knjige koje nisu sami autori napisali, kao recimo biografija Klintona, Žaka Širaka... Nikada nisam u životu intervjuisala ni jednu svetsku ličnost, a da nisam prethodno pročitala sve što je on ili ona javno rekao napisao, i što mi je, naravno, bilo dostupno. A intervjuisala sam mnogo njih, npr. Indiru Gandi, Žaka Širaka, Miterana, Karlu del Ponte, Elizabet Tejlor, Ričarda Bartona...“
Popularnost nekad i sad
Da li mladi danas mogu da shvate kakvu su popularnost imali nekada poznati tv voditelji kao Oliver Mlakar ili Mića Orlović, glumci kao Čkalja, Mija Aleksić, Boris Dvornik...
„Bojim se da ne, ali za to su krivi mediji, naročito žuta štampa. Tu se objavljuje svašta i u ovoj sveopštoj krizi to se jedino prodaje. Oni neguju ukus, pa se događa da je u Zagrebu neka kol-gerla popularnija od nekih ljudi koji trebaju zaista biti primer mlađima. Ali, mislim i da za jednog Dragana Nikolića, Milenu Dravić, Ljubišu Samardžića znaju... Što se mladih tiče, jako sam zabrinuta, jer npr. moj sin koji ima 38 godina i dvoje dece kaže da ih nije briga ni ko je bio Tito, Milošević, Tuđman, Izetbegović... Njih zanima hoćemo li imati posao i da li će sa novcem koji zarade moći da prehrane svoju porodicu. Ako to ne budu mogli, onda idu dalje. To je problem, odlazak mladih ljudi sa ovih prostora. Oliver Mlakar i dan-danas se pojavljuje u nekim reklamama, time pomaže svoju penziju. Mi koji smo živeli od svog rada imamo sramotno male penzije, ali takva su vremena, živimo u čudnovatom svetu. Događa se da me mladi prepoznaju na ulici, sećaju se nekih stvari i mog glasa, što je meni veliki kompliment. Ne prolazim anonimno pod zvezdama, što je nekad ugodno, nekad nije. Kad nije samo kažem da je to moja sestra, koja je velika glupača, da je treba izbegavati...“