понедељак, 2. јануар 2012.

Tajnovitost broja četrdeset

Odmah da vam kažem - ne trudite se ovo da čitate. Ništa vam neće biti jasno, osim ako niste imali ludu sreću (ovo shvatite relativno) da budete učesnik, pa se prepoznate. Opisana je jedna davna žurka gde se, hm, dešavalo mnogo toga. Da bih razjasnio neke sitnice (ko, kome, kako, zašto) napisao sam ovo i dao učesnicima da čitaju. Naime, moj prijatelj Aca i ja smo, igrom slučaja, jedini znali šta se sve dešavalo, drugi nas napali da ih ogovaramo, ma... ludnica... Sve ono u fazonu "od vas poštene mi kurve ne možemo da dodjemo do izražaja". Zato su od mene na poklon dobili knjigicu na 32 strane A3 formata (ili A5 - ne mogu da se setim koja je polovina od A4).
Sad ga stavljam na blog da ga ne bih opet negde zaturio...


---------------------------------------------------------------------------------

TAJNOVITOST BROJA ČETRDESET

„U moru poplava raznih autobiografa i biografa sasvim normalnom čoveku, tj. isfrustriranom, socijalpatološkom i do krajnjih granica devalviranom „homo sapiensu“, nije razumljivo dokazivanje iz petnih žila i Ahilovih tetiva gore pomenutih raznoraznih pisaca da su „oni u pravu“ i „da je sve bilo onako kako su oni videli i čuli“. Mnogi od ovih pisaca zaboravljaju tajanstvene i nedokučive moći irealnih faktora kao što su npr. brojevi.

Još Pitagorejska škola (za neupućene, reč ke o ranoj antičkoj filozofiji) pridavala je broju ogroman značaj. Do krajnjih (možda) granica ovu filozofiju doveo je najveći sin čovečanstva A. Ajnštajn u svojoj opštoj teoriji relativnosti. I mnogi drugi, znani i neznani junaci ljudske vrste objašnjavali su ovaj fenomen, neku bezuspešno, drugi s polovičnim uspehom, a treći, bogami, vrlo uspešno.

Dragi čitaoci, pred vama je jedan od uspešnijih izleta u magično carstvo brojeva. Vrlo razvijeni faktori uma pisca ovog dela dovode nas pred oltar razumevanja i saznanja dijalektike brojeva koji nesumnjivo utiču na našu psihu i naše delanje. Na najbolji (mogući) način pisac je objasnio sve tajanstvene osobine brojeva, posebno broja četrdeset. Posle čitanja ovog dela nećete se osećati kao ranije.

Poštovani konzumenti nepatvorene literature prepuštam Vas obilju neverovatne moći broja četrdeset koja leži na dnu Pandorine kutije. Otvorite je!“

Predrag Jovanović

---------------------------------------------------------------------------------


Problem čoveka i njegovog shvatanja sveta oduvek je bio u onim stvarima koje nikada nije mogao, želeo ili uspeo da objasni. Sebi samom, da ne govorimo o drugima. Svakim danom, u svakom pogledu, čovek je postajao svesniji da svet koji ga okružuje nije onaj koji on može da vidi, čuje, oseti... Dešavaju se stvari koje je on nazvao natprirodnim. Sve to povezivao je sa odrdjenim magijskim značenjima likova, predmeta...

Brojevi su odvajkada bili, možda, i najpogodniji za objašnjenja tajnih sila. Setite se samo značenja broja trinaest i čitavih ljudskih sudbina vezanih za njega. medju pripadnike tamne strane ubraja se i broj četrdeset. U srednjem veku čitava nauka se zasnivala na objašnjenjima vezanim za ovaj broj. U kasnijim prevrtljivim vremenima, zahvaćenim mnogobrojnim požarima, štićena sopstvenim stražarima, te slabom reklamom, magija četrdesetice se izgubila. Tako se, barem, misli. Ona je još uvek to oko nas, hteli mi to da priznamo ili ne.

Elem, sigurno se pitate u čemu se ogleda ta magičnost. U kući, na promer, koja nosi takav broj manje grupe ljudi ne osećaju i ne podležu takvom dejstvu. Ali, veći skup ljudi, kao što su proslave, žurke, mnogočlane porofice pogadja takvo dejstvo. Još ako se sve to poklopi sa uticajem podzemnog zračenja...

Oni koji su pogodjeni takvom silom postaju razdražljivi, senilni, depresivni, iz njih počinju da izviru njihove tamne želje, govore ružne reči, ponašaju se neobjašnjivo... Retki su oni koji odolevaju. Takve osobe su, po pravilu, mlade, nesrećno zaljubljene, tajanstvene, snalažljive, a ponekad i sve to zajedno.

Šta se sve može dogoditi kada skupina mladih i veselih osoba, u vidu drugarica i drugova, odluči da provede jedno veselo veče, previdjajući činjenicu da se sve to dešava u kući koja ima kućni broj ČETRDESET?

---------------------------------------------------------------------------------


U životu Jovana Stankovića obično su sve stvari bile na svom mestu. Iako je negde u dubini duše bio neizlečivi sanjar i lutalica, imao je onu crtu osećajnosti koja ga je vodila pravim putem. Bio je osoba oko koje se s vremena na vreme vrteo svet, mada je on to uporno izbegavao. Znao je da njemu ne odgovara popularnost, bar ne ova balkanska. Zbog toga je i prestao da se bavi košarkom. Na to doba ga je podseća nadimak – Mola. Obožavao je Moku Slavnića i Moka-kocke, što su njegovi drugoviiskoristili i u trajni amanet mu ostavili nadimak njegovog idola i omiljenog slatkiša. Odbacivši mogućnost da postane slavan, ostao je da živi u svom Leskovcu. Zaposlio se, a slobodno vreme provodio u raspravi sa društvom, najčešće na temu sporta i politike. Iz hobija se bavio i muziciranjem u jednom perspektivnom bendu. Uz njega okosnicu grupe je činio Milutin Šoškić Šaca. Gitarista njegovog kova sigurno bi uspeo da se probije i na nekoj većoj muzičkoj sceni, ali on je bio rastrzan izmedju svoje ljubavi prma gitari s jedne, i Leposavi Marić, zvanoj Prelepa, s druge strane. Ona je imala sasvim logičan nadimak – Lepa, ali je Šaca u svojoj zaljubljenosti dodao prefiks „pre“ i to je ostalo za sva vremena. Gotovo svo svoje slobodno vrme provodili su zajedno. Bili su dovoljni jedno drugom i to su maksimalno koristili. Svoje izlaske i kontakte s drugima su sveli na minimum, na šta su se ovi drugi pravdali sopstvenom zauzetošću.

Ostatak društva, tih desetak osoba, je bio pravi skup veselih i pozitivno otkačenih ljudi. Delovali su kao grupa koja u sebi nosi svu dobrotu sveta. Njihovi izlasci su se odvijali po ustaljenom običaju, a najčešće po principu „spojenih stolova“. Naime, dešavalo se da se gotovo svi sretnu u istoj kafani i onda ostatak večeri provedu zajedno.

Približavala se Nova 1992. Rešeni da organizuju doček u sopstvenom aranžmanu Moka i Šaca su počeli da prave i spisak zvanica. Za organizatora su izabrali Sladjana Krasa, koji je zbog svojih snova o posedovanju emirata vukao nadimak Emir. Ta trojka je došla do zaključka da bi najbolje bilo da posle dočeka 92. isto društvo provede i prvo veče, a da dvadesetak dana kasnije naprave jednu veliku žurku, kao krunu proslava u mesecu januaru. Propusnice, kao i pozivnice, svojim krasnopisom je ulepšao Dragić Cvetković. On je bio veoma sličan sa glavnim likom serije „Dragi Džon“, te su ga tako i tvali. Vozio je metaliksivi porše 911. Kada je izlazio, s njim je najčešće u vozilu i društvu bila i Andjelija Aničić – Nana, osoba poznata po svojoj mržnji ka čaju od nane i osoba prema kojoj je većina muškog društva osećala izvesne simpatije. U istom vozilu i za istim stolom su se s vremena na vreme nalazili i Veselin Trajkovski Knor, majstor za kuvanje supa iz kesice, Nedžmija Jakupović Gankaci, Svetlana Mačkić Krofna (smrt za iste) i Moka.

Na nagovor svojih drugova, jer je doček protekao kao i prvo veče, fenomenalno, Mola je rešio da na žurki bude i žive svirke. Zbog toga je odlučio da žurku naprave u njegovoj nezavršenoj kući. Dve prostorije koje su bile koliko-toliko osposobljene služile su i za vežbanje muzičke grupe, tako da su sada bile idealne.

Pored Moke, Šace i Džona koji bi svirali jedan deo večeri, pozvali su i Srdjana Marića Tatka da uveliča veče svojim čarolijama na basu. Srdjan, tatko na muzičari, je pristao.

„Imama samo jedan uslov. Da sa mnom bude i Emilija Bičić. Svi znate šta osećam s pram nje.“

„Ma, to se, bre, podrazumeva!“

Pevač je bio Meho Hadžialagić Hajro, momak koji imao govornu manu, jer ikada nije umeo da pravilno izgovori Haile Selasije, te je ono Haile uvek zvučalo kao Hajre. Za doček je imao ljubavni ugodjaj sa Nedžmijom, pripdnicom najveselijeg naroda na svetu. Krenuli su sa probama i željno isčekivali žurku.

Potajni strah od nezgod u sebi su gušili. Naime, svi su se pitali da li će se ponoviti doček, jer se tada i nekoliko dana kasnije dešavala velika ljubavna afera. Jedan od zvanica Jordan Pašić Joca je ugedavši Nanu naprasno zaboravio na svoju ljubav dugu čitav niz godina ka Veseli Stošić Devi. Složivši priču i facu uspeo je da istovremeno bude sa dve osobe suprotnog pola u različito vreme. Onom brzinom kojom je požar planuo, isti je i ugašen. Barem naizgled. Joca se vratio svojoj voljenoj koja je rodjena u znaku device, odakle je i ono Deva.

Veče pre žurke pao je i definitivan dogovor oko svega. Svako će doneti ono što će i iz čega će da jede i pije. Svi će se skupiti oko 20.00. Donešena je tehnika, kasete i sve što uz to ide. A onda je počelo delovanje broja 40!

Moka je na poslednjoj probi ostao sa pocepanom kožom na dobošu, što je zapretilo da ugrozi svirku.

„Emire, pali kola. Idemo kod mene po kožu, a taman ćemo doneti i kasetofon!“

Pošto se ispostavilo da nema rezerve Moka je morao da iskoristi lepljivu traku. Pri povratku su sreli Devu i Kocu, te ih povezli. Na mestu veselja su u medjuvremenu pristigli Džon, Nedžmija i krofna. Nedugo zatim pojavio se par koji su činili Zoran Bašić Valentino i Bojana Cakić Milica. Valentino je znao sve pesme istoimene grupe, a dan ranije je dao i prvi ispit na fakultetu. Njegova verenica je bila godinu dana starija i svi su je mešali sa njenom sestrom bliznakinjom Milicom. Pozdravili su se sa prisutnima i seli u ugao. Iz grada je uskoro prosto doletela i zaustavila se u dvorištu crna Tojota MX5. Iz nje su izašli Nana i Knor. Društvo je veselo čavrljalo i zagledalo pića koje su pojedinci donosili. Sa ogromnim osmehom pojavili su se i Marina Petrović Daca i njena ružnija polovina Slobodan Ljubičić Coce. Doveli su i svoju maskotu, padobranca Petra Štedića Pištu, vatrenog pobornika načina života glavnog junaka filma „Seks, partijski neprijatelj br. 1“. Cocetov metalik zeleni mercedes 300D je jedva ostavljao mesta na koje bi Šaca parkirao svoju Mazdu 323F.

Približavalo se vreme početka koncerta, zakazanog za 21 čas. Po svom starom običaju, Šaca je došao pet minuta ranije i iz svog auta, ofarbanog u trula višnja boju, izveo Prelepu, te svoju rodjaku Tamaru Savić Takicu i Nenada Rodića Neru. Pretrpevši kritiku zbog zakašnjenja pridružio se ostalima i polako počeo da se priprema za nastup, jer su gosti već počeli da iskazuju nezadovoljstvo.

Broj četrdeset je već neke uzimao pod svoje. Deva je svoje zadovoljstvo našla u votki. Osećala se sretnom i laganom. Poželela je da zaigra, ustala i udarila u vrata. Svet se čudno vrteo oko nje. Pogledala je Nanu i nasmešila joj se. Kao da se gleda u ogledalu. I lice sa druge strane se smešilo i njihalo u ritmu.

Muzikanti su počeli da uzimaju instrumente u ruke kada se začu lupa spolja. Domaćin je otišao da otvori i ugledao svoje poznanike koji su došli da čuju muziciranje. Otvorio je vrata širom i pokretom ruke oh pozvao da udju.

„Ulazite brzo i zauzimajte mesto, koncert upravo počinje. Već sam pomislio da nećete doći!“

Nikola Jevremović Miki, Teodor Kukič Tedi, Tomislava Kostić Čokolita, te neki neznanac su uleteli i zauzeli svoja mesta, pravdajući se udaljenošću mesta zbivanja od grada. Koncert je mogao da počne.

Uz vesele zvuke rock’n’rolla vreme je prolazilo. Svi su igrali kao da je u pitanju neko takmičenje. posebno je dolazio do izražaja Nedžmiji minić, te par koji je plesao – Nana i Deva. Izgledale su kao dve najbolje drugarice, što je moglo da znači samo jedno – svi nesporazumi su prevazidjeni i zaboravljeni. Tako bi verovatno i bilo da se prostorijom nije širilo dejstvo tamne strane magičnih brojeva i prihvatalo u svoje naručje pojedince.

Takica i Nero su sedeli u uglu i pratili sve što se dešava oko njih. Bili su sretni i držali se za ruke. Šaputali su nešto jedno drugom. Niko nije znao za njihov hobi. Voleli su da iz potaje posmatraju ljude i predvidjaju i procenjuju njihovo ponašanje. Analizirali su prisutne, ili barem jedan deo prisutnih.

Pesma za pesmom se nizala kao biserna ogrlica. Ubrzo je došao i kraj što su ostali dočekali sa olakšanjem iz samo njima znanih razloga. Krofna i Nana su se podsetile na vreme od pre par sati, jer su tada napustile privremeno žurku. U pratnji Knora otišle su da kupe neke sitnice za grickanje i pri tom obišle i nekoliko omiljenih kafića, sve u želji da ugledaju neka draga lica. Neko je preuzeo ulogu DJ-a i pustio Ramba Amadeusa. Uz njegov hit o zastavniku Džemu Deva je prišla Joci i izložila mu svoj problem. Morala je da krene kući, već je bilo 22:45, stari će je masakrirati ako zakasni... Emir se ponudio da ih odveze kući. Zbog obaveza prema fakultetu morali su da krenu i Milica i Valentino. Domaćin Moka ih je otpratio, pomalo iznenadjen njihovim ranim odlaskom, posebno Joce, koji je već počeo da ljubi sve redom što je bio znak da votka deluje. Iskoristivši trenutak nepažnje Valentina, Moka je zagrlio njegovu devojku, rekavši joj:

„Pozdravu sestru čim je ugledaš! Znaš i sam da sam tajno zaljubljen u nju!“

Emir je pustio motor u pogon i dao zbak četvorki da zauzmu mesta u autu. Kroz tišinu noći se polako gubio odjek zujanje motora.

Na prvi pogled niko nije primećivao da neko fali. Čudnjikavo ponašanje Nane nije privlačilo ničiju pažnju. Njene poljupce, koje je delila šakom i kapom svi su smatrali uticajem maligana, pa su se tako i ophodili. Kroz vazduh je još uvek pomalo treperio glas Milice koja je molila Valentina da pokušava da muva Nanu. Ovaj je to odbio ledenim glasom, jer je ipak dobro poznavao svoju voljenu. Nije želeo da mu ona to kasnije nabija na nos, bez obzira što to izgleda kao zezanje. Uz to je naglasio i da Nana može da se vrti oko njega koliko hoće, on je mrtav hladan!

Nanin pokušaj približavanja Šaci u vidu poljupca završio se rečima da to više nikad ne radi, jer je Šaca znojav od sviranja. Na isti pokušaj Moka joj je skrenuo pažnju na to da neko može da ih vidi, a Knor ju je samo zbunjeno pogledao. I ostali poljupci si prošli na sličan način. Sve su to iz svog ugla posmatrlai Takica i Nero iz blagi osmeh. Znali su da glavno tek dolazi. Nije im bilo teško da zaključe, jer je Nana sedela sama i neveselo i željno gledala u vrata. Ostali tome nisu pridavali pažnju, jer su bili zauzeti nekim svojim poslovima. Moka se ubedjivao sa Krofnom kako je sok koji pije od mandarine, a ne od manga. Pala je čak i opklada. Nedžmija i Hajro su polako i sigurno dospevali u neki svoj svet izgubljen za sve što se dešava oko njih. Njihovi pogledi kroz zatvorene oči nisu govorili ništa. Kroz slično iskustvo su pokušavali da prodju i Prelepa i Šaca. Daca, Coce i Pišta su, negde po strani, raspravljali o nečemu, živahno pokrećući ruke. Čokolita, tedi i Miki su se gotovo nepri,etno izvukli i otišli, ne zaboravivši pritom da priznaju da je svirka bila na nivou. Džon je postepeno tonuo u svet alkohola, pokušavajući da shvati reči koje je ka njemu upućivao Knor. Približavala se ponoć.

Beli BMW, ponos vlasnika, se pojavio iz tame. Iz njega se isteturao Joca. pojavio se na vratima. Uz tihi komentar Nera „Gledaj sad!“ pogledao je u Nanu. Nije im trebalo ništa više. Poleteli su jedno drugom u zagrljaj. Usne su im se potražile i pronašle. Kao da su ceo život predodredili ovome. Za njih više nije postojalo ništa što bi im bilo važnije.

Uz votku, blago presečenu, Emir je pričao dogodovštine nastale u prethodnih tridesetak minuta. Moka i Knor su se čudili zašto je vratio Jocu, a Džon ćutao gledakući mutnjikavim pogledom po podu. Nije shvatao kako je to Joca zaboravio jaknu, te je morao da se vrati po nju. To i nije bilo najgore, jer mu je prilikom povratka pozlilo i uspeo je samo da otvori prozor i izbaci glavu napolje. Sadržaj creva koji je istresao iz sebe završio je po vratima BMW-a. Emirovu ljutnju su ostali stišavali rečima da je sada temperatura ionako ispod nule, pa ce on jednostavno izšmirglati vrata. Neko predloži da sednu i svi to uradiše.

Sa mesta gde su se nalazili Emir, Knor i Moka su morali da primete drpanje izmedju Nedžmije i Hajra. To je već dugo trajalo i izgleda da se Hajro prvi umorio, te je ustao i otišao da se osveži. U Nedžmijinim očima se zaugrali zaborav seta. Ko zna dokle bi to trajalo da nije do nje seo Moka i rekao da je sada njegov red. Na zbunjeni pogled samo ju je cmoknuo u celo i otišao naglasivši pritom da on nije takav. Tog trena u glavi mu se rodio strašan štos. Predložio je Emiru da ode i prizna Nedžmiji da je Hajro rekao kako je on, Emir, sledeći. Nije teško naterati žabu u vodu. Praćen neprimetnim pogledom Knora i Moke, Emir je seo i rekao. Brzinom munje NEdžmija je skočila i odjurila do Hajra. Htela je da zna istinu. Za njom je išao Emir. trojka se ubedjivala, pravdala i svadjala. Knor i Moka su se pravili da ništa ne znaju i samo su zbunjeno gledali. Kada je atmosfera postala toliko usijana, da su se akteri jednostavno razišli, Moka je uzeo stvar u svoje ruke i svi su se smejali svojoj naivnosti. Krenuo je lagani muzički blok i parovi su počeli da se njišu u ritmu muzike.

Dok je izigravai disk-džokeja Moka je spazio Džona kako sve više pije. Pri tom je nehajno tresao pepo cigare na pod. To isto je radila i Krofna, pokušavajući da se pred Mokom opravda ležerno pokazujući kako terese pepeo u pepeljaru. Na njenu žalost, u pravcu u kome je pokazala nije postojala ni jedna pepeljara, barem na nekoliko desetina metara. Ali, Džon nije imao potrebu za pravdanjem. Živahno je nešto objašnjavao Knoru i Emiru. Osetivši da se nekakva nepredvidjenost zbiva, našao je zamenu u obliku Šace i njegove polovine. Krenula je nešto živahnija muzika, a Moka se pridružio društvancetu koje je slušalo Džonov monolog. Iz boje i tona glasa kojim je govorio niko nije shvatao o čemu je reč? Ljubomora? Zavist? Poštenje? Razočarenje? Pijanstvo? Zloba? Od svega po malo? Ubedjivao je slušatelje da ih je Nana izigrala. Svoju tvrdnju je potkrepio time što je podsetio na to kako su je izvodili u grad, plaćali joj piće, vozili je kući, iako je ona živela van grada, plaćali večeru, a ona sada sa Jocom plovi po sedmom nebu. Razočaran u sve rešio je da nikoga ne vozi kući. Pružio je ruku ka flaši i shvatio da votke više nema. Uzeo je sledeću i potegao. Nije se obazirao na to što sada pije rakiju. Popivši nekoliko gutljaja nastavio je da priča.

Istovremeno, pomalo zagrejani Coce, prišao je Šaci i zamolio ga da pusti neku njemu dragu pesmu. Šaca nikada nije voleo tu vrstu muzike, te se pravdao na sve moguće načine pokušavajaću da ne pusti ono što ne sluša.

„Ali, Šaco, pusti to zbog Dace!“

„Ja sam dao zakletvu, ali ako je Daca u pitanju, onda moram...“

Coce mu pruži kasetu i ljutito ode. Nije shvatao zbog čega ista pesma ne može da se pusti na njegov zahtev, ali na Dacin može?

Za to vreme Džon je, osetivši vrtoglavicu, ubedio Moku da izadju van, da se otrezni. Bolje da nisu, jer odmah iza vrata, u nezavršenom kupatilu, direktno osvetljeni bili su u zagrljaju Nedžnija i Hajro. Zbog visinske razlike ona se je popela na izvrnutu kofu. Okrenut ledjima Hajro nije primetio da ga par očiju posmatra. Njegova partnerka je to osetila. Pogledala je zbunjeno, ako dete kada je prvi put uhvaćeno u kradji. Nasmešila se kao da se tim osmehom pravda. Pokušala je nešto da kaže, ali je iz Mokinih usta poletela prava bujica reči o Ciganima, sramoti, tudjoj kući, javnom svetlu, moralu, nacionalnosti. Na kraju je pljunuo u njihovom pravcu i još jednom opsovao. Nije prihvatio njihovu molbu da ugasi svetlo, jer je postojala opasnost i to realna da neko u mraku padne i slomi vrat. Izašao je sa Džonom, da ne gleda sramotu i poplavu niskih strasti.

Počeo je da pada sneg. Santimetar-dva se je već nalazilo na krovovima vozila. Nežnim pokretima prstiju Moka je ispisivao čudne znake u snegu, pokušavajući pri tom da ne čuje priču o vajnim drugaricama koje podležu jeftinoj zabavi kada se tome niko ne nada. Iznenadio se kada je čuo obećanje da od „danas okreće drugi list“. Moka nije bio spreman za tako nešto. Isuviše dobro je znao dušu svog druga, tako da je ovako nešto očekivao tek za nekih sat vremena. Monolog i obećanja su i dalje trajali. U Džonu je počela da se budi i zloba. Naslonjen na zid, tik pored kućnog broja četrdeset, rešio je da ubedi i Knora i Emira na tako nešto. Pogledao je upitno u Moku. Tamo ga je čekala faca koja je želela da vidi i to čudo. Vratili su se u kuću i nehajno, u prolazu, dobacili par zajedljivih i podsmešljivih uvreda paru koji se grlio okupan svetlom.

Staklasto gledajući u prazno, Emir je prihvatio predlog. Ionako mu se spavalo, te je rešio da ide kući ranije. Ostavio je ostalima da se dogovore o prevozu i otišao do Šace. Stajao je par minuta kraj njega i iznenada se udaljio naglasivši mu kako je on, izgleda, zadnja rupa na svirali. Zašto, to je samo on znao i osećao.

Svo to vreme trajala je rasprava. Knor je priznao da sve to nema smisla i da bi on trebao da vrati Nanu kući, jer ju je i dovezao.

„Ma, mi treba da ignorišemo sve one koji su izigrali naše poverenje. Je li tako?“ blago preplićući jezikom govorio je Džon.

„Dobro, ali kako sve to izvesti, a da niko ne bude uvredjen?“ jednostavno upita Moka.

„Prosto, sedneš u kola i kreneš kući. Nanu neka vozi Joca, a ovu Hajro. Baš me briga kako će da ih voze. Kada im je lepo s njima, onda neka ih oni i voze!“ ponavljao je Džon i sve više potezao iz flaše. Nije se obazirao na upozorenja da prestane da pije, jer to je „samo gutljaj-dva i od toga mi neće biti ništa“.

„Neka gospodjice idu peške, a od sutra se ne znamo! Ja više nikad neću ne samo da ih vozim kući, već ni u kola neću da ih primim. Dosta mi je svega. Vozi ih, plaćaj večeru, piće, šetaj, a one... Mene u gradu poznaje hiljadu devojaka, pa šta će da misle o meni?“

„Nisi u pravu, ali neka ti bude. Samo, ja sam siguran da ti imaš prvi da voziš, npr. Nanu, kući“ tvrdio je Moka.

„Ko, ja? Ni mrtav!“

Knor je ponudio opkladu. Večeru. Džon dobija dve ukoliko izdrži nedelju dana, u protivnom plaća za njega i Moku. Složili su se. Istog trenutka se je otvorio i novi problem, jer je sve to trebalo da izgleda slučajno.

„morali bi da, kao pravi mafijaši i mutivode, izadjemo i da se o svemu dogovorimo napolju, daleko od radoznalih očiju. Primetili ste, valjda, da počinju da nas čudno gledaju“ reče Knor.

„Ma, ko ih jebe. Popeli su mi se već na vrh glave!“ priznao je alkohol iz Džona.

Pozvali su i Emira i izašli. Hajro i Nedžmija su još uvek bili na istom mestu. Odmah iza izlaznih vrata naišli su i na drugi problematični par, Nanu i Jocu. Udaljili su se i od njih i na miru razradili plan. Emir ide kući odmah. Sa njim sigurno neće niko jer je još rano, tek je pola jedan. Džon će utovariti svoje pojačalo i onda, normalno, neće imati mesta ni za koga. Trebalo je još samo ubediti i Coceta da u svoj auto ne primi nikog. Dobrovoljca za to našla je najkraća šibica. Moku. Finese će dogovoriti u kući, jer je postajalo hladno.

Naizgled slučajno, Moka je prišao Cocetu i šapnuo mu dogovor, naglasivši pritom da mu sigurno ništa nije jasno, ali je i najbolje da ostane tako. Coce je pristao.

Plan je počeo da se ostvaruje. Emir je otišao kući sam. Uz put je zauvek ostao bez auspuha. Ostalo je da se izvede i finiš predstave, uz žvaku za sve prisutne kako Džon kući Knora da bi mu pomogao da odnesu pojačalo i da nema nameru da se vraća. Tajna je bila u tome da se oni vratili tridesetak minuta pošto odu po Moku.

Hladan tuš je prodrmao sve prosutne, čiji je odlazak kući zavisio od crne Tojote i belog BMW-a. Jedina tu zbrku nije primećivala Krofna, koja je prijateljski ćaskala sa Pištom. Nije se mnogo obazirala ni na trenutak kada je prekinuta muzika da bi se izbacilo pojačalo. Njeno tek sklopljeno poznanstvo bilo je interesantnije. Dok su neki pokušavali da dodju sebi od šoka, Džon je dolivao ulje na vatru tvrdnjom da će možda da se vrati, a možda i ne.

„Idiote, vraćaš li se ti po ostale?“ pitao je Moka dok su utovarivali pojačalo.

„Ne pada mi na pamete!“

„Onda se vrati i to im reci. Nedžmija tvrdi da si rekao da se vraćaš, a njene cipele su u tvojim kolima.“

„Odnesi joj ih i pozdravi je, ha, ha, ha!“

Moka je požurio u kuću, vratio cipele i poslao Nedžmiju na „dogovor“. Bacio j pogled na sat. Petnaest do jedan. Šaca ga je susreo i počeo da se pozdravlja. I on, zajedno sa Prelepom, Takicom i Nerom, odlazi kući. Kao i svaki kulturni domaćin Moka ih je ispratio do izlaza. Nero ga je krišom upitao o zbivanjima u poslednjih šezdesetak minuta.

„To ni meni nije jasno do kraja. Razjasniće se jednom, čuće se...“

Vratio se u kuću, praveći se da je sve u redu. Pogledao je prisutne. Daca i Coce su bili na svoj zaljubljeni način sami. Krofna je bila u sve prisnijem razgovoru sa Pištom. Hajro je koristio svojih pet minuta puštajući muziku. Nana je slušala Jocu, koji je lijući suze tvrdio da ne može bez nje. Lice mu je bilo crveno i natečeno.

„Sada ide ono najteže. Isterati ih u roku od pola sata“ mislio je Moka. Otvorio je vrata da „soba izvetri“. Hladan vazduh je strujao sobom. Peć nije ložena odavno, tako da se na nju nisu mogli pouzdati. Kao ledeni veter u sobu je uletela i Nedžmija, ljuta na sve. Nije shvatala Džonovo ponašanje.

„Ja sam po njemu kriva. Medjutim, to što ja nekom po njegovom mišljenju ne posvećujem dovoljno pažnje je moja stvar!“ pravdala se Nana razmišljajući pritom o onih desetak kilometara koliko treba da prepešači do kuće.

„Pa neka te ta stvar vozi kući“, pomisli Moka i reče da se njega to ne tiče, nego bi pametnije bilo da se dogovore šta da rade. Svi su gledali na neku svoju stranu, kao da ih se sve to ne tiče. Krofna je i dalje čavrljala sa Pištom. Moglo joj se, jer je živela u blizini. Nanu je polako hvatala panika. Joca je sve to ćutke posmatrao. On je te večeri već popio više nego što je mogao, tako da nije ni pokušavao da misli na neki izlaz iz takve situacije. Delovao je zbunjeno, kao da ga se to ne tiče.

„Pa šta ćemo sada?“ upitala je Nana kada je već svima bilo jasno koliko je sati.

Penal kakav Moka nije želeo da propusti!

„Ja to već petnaest minuta govorim, ali me niko ne sluša. Zato i neću da se bavim tudjim problemima. Ja sam došao biciklom, tako ću i da se vratim. Za ostale me baš briga!“

„ma dobro, hajde da vidimo šta ćemo“ pomirljivo reče Coce.

Već pomalo iznerviran Moka je primetio da u sobi nema Nedžmije i Hajra. Ostali su sa smeškom rekli da se zna gde su. Sedeći i cmačući se u mraku, ljubavni par nije brinuo i ničemu. Iz zanosa ih je prenuo poziv Moke:

„Cigani! Dolazite, bre, ovamo. Ovaj razgovor se i vas tiče. Dobro da ste se setili da odete u mrak...“

U jedan i dvadeset je pao dogovor. Coce će u autu primiti sve devojke, Hajro će pešice kući, jer sranuje u blizini. Na pamet mu nije padalo da otprati Nedžmiju. Nana će da prenoći kod Nedžmije i ujutru busom ide kući. Izašli su napolje i shvatili da je izvisio Joca. Uz hladno „zdravo“ Hajro odlazi. Jocina simpatija se solidarisala i rešila da ostane i pešice ode s njim do grada. Još jedan problem. Kada će doći kod Nedžmije?

„Za pola sata, sat...“

„Kucni mi n prozor, otvoriću ti...“

Konačno su krenuli ponevši sa sobom sve litre alkohola koje su te večeri ulili u sebe, pomućen razum i ko za šta još. Za njima se tiho vukla i magičnost broja četrdeset.

Na prvoj raskrsnici sreli su Džona i Knora. Čudno su se pogledali i produžili svako svojim putem. Moka je čekao na ulici. Saznavši za neplanirani susret, složio je priču da on ne bi bio kriv za ubedjivanje ostalih o ne vraćanju Džona.

„Sutra ćete reći da Knor nije smeo da ostavi auto, pa te je naterao da ga voziš po taj deo koji će zameniti. Ti si pristao, jer bi o u protivnom išao pešice. Ionako svi znaju da su kola pokušali da upale i Šaca i Prelepa.“

Složili su se da je tako najbolje, iako je Džon predlagao verziju po kojoj su se vratili po njega, Moku. Shvatajući opasnost da na taj način izgube opkladu, Knor i Moka niju pristali. Krenuli su lagano. Džon je išao prvi. Saznao je da su Nana i Joca otišli pešice. Vozio je lagano, želeći da ih spazi na vreme i prodje pored njih brzinom od dvadeset na sat. To je stvaralo izvesen probleme duetu koji ih je pratio, ali su se oni uzdali u sreću. Kod prvoh semafora ostali su bez daha, jer su videli nešto neverovatno – Džon je prošao na crveno! To su pre očekivali od Knora, ali je on stao, poštujući saobraćajne propise. Negde pred Nedžmijinom kućom spazili su par. Džon ih nije vide.

„Hajde da mu kažemo gde su, da vidimo šta će da radi...“

Privučen svetlosnim signalim, Džon je stao. Klimao je glavom dao da shvata sve što mu se govori. Krenuo je i umesto da skrene levo, produžio pravo odvozeći se kući, odvozeći tako i tajnu svog postupka sa sobom. Knor je zaustavio i zamislio se:

ĆIpak nema smisla, hajde da je vozimo kući, a Džon neka se dusa i busa koliko hoće!“

„Slažem se.“

Polako su se privezli do njih. Moka je otvorio prozor i nehajno pozvao Nanu da je voze kući, ispričavši priču o donešenom rezervnom delu. Nana je priznala da sada ne sme da ide kući,a ionako se je dogovorila sa Nedžmijom za noćenje.

„Onda se vidimo. Zdravo!“

Niko nije znao da je kuća prazna. U Cocetovom autu je Krofna podlegla Pištinom šarmu i oni su razmenili par poljubaca. Pošto su istovarili Dacu, na Pištin nagovor su svratili kod njega na kafu. Bilo je skoro dva kad su svratili, a gotovo pola četiri kada su se razišli.

Jutro je počelo da sviće. U prvi jutarnji bus Nana je ušla praćena pospanim pogledom Joce. Grad je počeo da se budi. Sneg je prestajao da pada. Sa njim je i dejstvo četrdesetice prestajalo. Družina je spavala, svako sa svojim iskustvom. Nešto im je govorilo da ništa neće biti kao pre i sve će biti kao uvek. Istina o svemu se krije i dan-danas. Pojedini je još uvek traže, drugi misle da je znaju, treći... Niko ne shvata da se jedno davno prokletstvo poigralo s njima. Velike su i čudesne moći prirode!

Svaka sličnost sa stvarnim licima i dogadjajima je zaista NEVEROVATNA !!!


---------------------------------------------------------------------------------

Reč-dve o piscu...

Rodjen sam i živim u Leskovcu. Imam dve srednje škole (tačnije diplome) i šest ispita na veterini. Radim ono što nisam ni sanjao da ću da radim. NIsam član nijedne partije, te zato ne priznajem sud ni jedne partije. Volim putovanja, druženja, veselu muziku i sve što vole mladi. Do sada nisam objavljivao gotovo ništa. Umetnički dar u sebi sam otkrio samim činom rodjenja, jer sam u celom porodilištu ja najumetničkije plakao. Ovim delom sam hteo samo da neke stvari otrgnem od zaborava, bez ikakvih zadnjih misli, zlih namera ili uvreda. Jednom rečju, radim za dobrobit čovečanstva!

Uvek (nikad) vaš

Ivan Spirić

produkcija: LEVA LINIJA

organizacija : PIM

mart ‘92


понедељак, 26. децембар 2011.

24.12.2011.

Sve je autentično, osim muzike koja je iskorištena za izradu spota. Ovu pesmu nismo čuli. Na žalost. Ili radost, ko će ga znati... :)

субота, 17. децембар 2011.

Možda i ona pročita 46, Menjam se?

- Hvala ti. Divno sam se provela. Javiću ti se, pa da se opet vidimo za vikend. Može?
- Može, naravno i svakako. Unapred se radujem...
Rekao sam to sa blagim smeškom. Iz iskustva sam znao da od tog poziva nema ništa. Već je mnogo puta to rekla. Olako obeća poziv, ja sve otkažem čekajući i presedim kući. Ponekad dobijem sms sa izvinjenjem zbog obaveza, većinom ne...
- Samo se i nadam kako neće biti nekih obaveza da se ispreče... - nisam izdržao. Morao sam malo da budem sarkastičan.
- Znaš, ti si sjajan, samo ima nešto u tebi... Ne umem da opišem... Treba to da promeniš...
- Znam. Neopisiv sam ja...
Na trenutak sam mislima odlutao. Šta je ovo, skrivena kamera? Pa samo pre par dana ranije sam slušao sličnu priču o meni. O tome kako sam sjajan, kako imam dara za pisanje i kako je šteta da to ne završi kao neka knjiga. Samo mi fali materijal... Predložio sam mom sagovorniku da opet obidje moj blog, jer nakupilo se tamo dosta pisanija... Očigledno je da odavno nije bio tamo. Ispostavilo se da je, ipak, bio. Zgodno je to za blog, ali nije za objavljivanje, treba doraditi. Nije znao da mi pojasni šta treba i kako treba to doraditi...
I sad ovo. Ima nešto u meni, ali treba to... Doraditi? Šta mu ja to dodjem? Windows, pa da me Microsoft doradjuje? Sve je to lepo, samo kako da se menjam kad ne znam šta promeniti? I ko može da garantuje da će biti promena na bolje?
Ma, nek ide sve u... Ionako je kasno. Idem da spavam. A ti se javi. Ako nemaš obaveza...

субота, 10. децембар 2011.

Pismo Srletu

Koliko vidim, došao red i na tebe... Jbg, usud SPO-a je da smo razjuruli sve što smo mogli! Dugačak, predugačak je spisak onih koji su bili naši članovi i danas su ko zna gde. Suviše smo se lako odricali svakog ko je, izgleda, imao malo drugačiji stav i još se drznuo da ga iznese...
Epilog je poznat - mislim da više nismo ni statistička greška u anketama...
Ako ti nešto znači, majstore, ti si potpuno u pravu što se PREOKRETA tiče! To naše PREOKRETanje je najgore gaženje našeg Statuta stranke, ali kome da pričaš?
Gotovo sam siguran da ću, prvi put od 1990. godine, na nekim izborima da zaokružim broj iza koga neće pisati ime Srpskog Pokreta Obnove.

понедељак, 21. новембар 2011.

Idu izbori...

Sudbinsko pitanje pred naredne izbore:
Šta nam je važnije - Kosovo je srce Srbije gde nemamo kontrolu ili Evropska unija koja se raspada?
Mislimo o tome ;)

субота, 12. новембар 2011.

Šta bih ti rekao 01


PRVI DAN


Probudilo me sunce. Direktno kroz prozor, pravo u oči. Prišao sam prozoru, navukao zavese i vratio se u krevet. Pokušao sam da produžim da spavam. Nedelja je. Tada prespavam prepodne. Probudim se, bacim pogled na sat, okrenem se na drugu stranu i nastavim da spavam. I tako se okrećem tri-četiri puta.
Zazvonio je telefon. Ne znam šta mi je bilo da se javim, jer obično to ne radim nedeljom ujutru. Ne dam nikom da me poremeti u okretanju po krevetu. Znam da me zovu da nešto pomognem - premestim pokućstvo, okopam baštu... Sve sama fizikalija, niko da pozove na pivo i ćevape...
- Nije valjda da još spavaš? - rekla je na moje pospano „Halo“.
- Ma jok, samo ti se čini. Budan sam odavno, ima već dvadeset sekundi.
- Nikad neću da shvatim kako možeš da spavaš toliko dugo? Ej, pa pola jedanaest je!
- Nedelja je dan za odmor, pa ja odmaram.
- Od čega da mi je znati... To ti hoćeš reći da nešto radiš?
- Ha, ha, ha... – cinički sam se, kao, smejao. Onda mi je palo na pamet da joj kažem da je ona razlog neprospavane noći.
- Kasno sam legao, u cik zore. Rešio sam da ti budem zlatna ribica i ispunim želju! Da ti napišem tu pesmu da me ne gnjaviš.
- I?
- Nema i. Nešto si mi neinspirativna! Nemaš facu kojoj se pišu pesme... Pa sam se mučio dok mi glava nije klonula i iz ruke ispala olovka. Samo, ja ne odustajem, probaću opet koliko sutra. Ili danas, nikad se ne zna. Samo, moramo da se vidimo, da te pogledam malo bolje, možda bude inspirativno...
- U, još ću i ozbiljno da te shvatim. Onda hajde, diži se iz kreveta i idemo negde na jutarnju kafu.
- Jutarnja kafa u podne... E, ljudi, s kim se ja družim... OK, eto me za pola sata kod tebe!
Naravno, ekspresno sam se spremio. Završio sam one uobičajene jutarnje peripetije kao što je pranje zuba, umivanje i slično, dohvatio neku majicu i izleteo. Rekao sam pola sata i nisam imao nameru da kasnim. Samo u slučaju da treba da vidim nju nemam problema sa kašnjenjem. Jurim ko metak.
Napolju je leto uveliko hvatalo zalet. Kraj juna, svi u planovima za letovanje. Sem nje. Počela je da radi pre par meseci, nema pravo na odmor... Obećao sam joj da, u znak solidarnosti, ni ja neću nigde da idem. Sitna laž, naravno. Prava stvar je da nisam imao s kim da letujem. Bolje rečeno, imao sam s kim, ali nisam imao želju da letujem s tim osobama.
Sačekala me je ispred zgrade. Par ulica odatle je bio naš omiljeni kafić. Pomalo zavučen, imao je odličan pogled na glavnu ulicu i mogli smo iz prikrajka da gledamo ljude koji prolaze. Seli smo za sto, naručili piće. Odmah do kafića bio je lokal nekog tipa koji je izradjivao duplikate ključeva. Interesantno, radio je i sada, u nedelju. Komentarisali smo koja je njegova računica da radi nedeljom i ko to dolazi da radi duplikate ključeva u nedelju.
Iznenada se pojavila neka njena prijateljica koju nije videla odavno. Naravno, ta prijateljica nas nije videla, ali mi nju jesmo.
- Idem da je iznenadim, nismo se videle mesecima. Preselila se, pa smo se malo pogubile... Vraćam se za par minuta, čekaj me. Neka mi je torbica, da je ne vučem...
- Dobar ti štos, sigurno imaš unutra 1000 evra koji će da nestanu kad se vratiš i da ja budem lopov...
- Naravno, to mi je oduvek san...
- Baš me briga, biću lopov u tvojim očima, imaću 1000 evrića u džepu i vodim te na večeru, inspiracijo moja od 1000 evra - dobacio sam joj dok je odlazila.
Gledao sam za njom. Kažu da žensko uvek zna kada ga gledaju i onda ide još ponosnije, klizi ulicom. Delovala je inspirativno... Počele su neke slike da mi se slažu u glavi... Pojavljivala se neka priča koju je trebalo uobličiti. I sve je to nestalo čim je zamakla za ugao! Pitao sam se šta bi bilo da mogu da je gledam stalno, a da ona ne zna? Koja bi to bila inspiracija? Voajerisati, viriti iza ugla ili šta znam, ali gledati je krišom... Da ona ne zna, ili da ja ne znam da ona zna...
Pogled mi je pao na torbicu... Mozak mi je oduvek radio 300 na sat kad su kojekakve gluposti i smicalice u pitanju! I sad je bilo tako. U trenu sam pogledao oko sebe, video da me niko ne gleda. Uzeo sam torbicu, stavio je u krilo i pogledao njen sadržaj. Tu je bilo ono što sam tražio - ključevi od stana. Već sledećeg sekunda sam bio u lokalu i onaj tip mi je izradjivao duplikate! Srećom, na svežnju ih je bilo dva – verovatno od ulaza u zgradu i stana, ko bi sad proveravao.
Kad se vratila sve je bilo kao i pre. Pričali smo o toj prijateljici i koječemu, a ja sam goreo stiskajući ključeve. Koji sam ja kreten, šta će mi to, prolazilo mi je kroz glavu. Opet, svašta mogu da joj sad uradim, npr. premestim krevet iz sobe u sobu, okrećem stolice naopačke, presložim veš... Još će i policija da me uhapsi... Sve sam manje bio skoncentrisan na tok razgovora, a sve više mislio na to da ću moći da pohvatam misli koje su se pogubile kad je, pre samo par minuta, nestala iza ugla. Možda joj tada napišem tu pesmu. Pesmu koja će joj reći sve. I koju ću joj pokloniti uz reči „Evo ti pesme, ti neka je imaš...“



ZAŠTO

Zašto bih morao tebi pisati pesme?
Zar samo zato što si
jedina zvezda na ogromnom nebu
koja mi se sviđa

Zašto bih morao tebi pisati pesme?
Zar samo zato što si
moj nedosanjani san
iz koga ne žeim da se probudim

Zašto bih morao tebi pisati pesme?
Nemam pojma, a baš bih hteo
da mi neko odgovori na to
jer znam da ti nikad nećeš

(A opet ti pišem pesme)

субота, 29. октобар 2011.

Svi smo mi po malo Srbi

Kad sam okačio prethodni post, setio sam se i ovoga... Na nekom forumu (sezampro?) sam svojevremeno, pre možda deset godina, video ovu priču...

P.S. Prenosim je u orginalu, sa sitnijim korekcijama u pravopisu :)

Ovo je 100% istinita priča o Srbima u rasejanju. Za one koji sumnjaju u verodostojnost bilo kog detalja ove priče, naziv mesta i vremena dešavanja priče su originalni i proverivi na bilo kom telefonskom broju srpskog vlasnika sa teritorije države Ilinois, USA, koji nadjete na white pages. Imena likova su izmišljena, ali je njihova nacionalnost originalna.

Mesto dešavanja: USA, Ilinois, Chicago, West Suburb Rockford.

Likovi: Srbi izbeglice iz Bosne (nedavno pristigli), Miša muzika, Gajić - de uzmi jednu..., američki poštar (očigledno irskog porekla), američki farmeri, američki prasići i interventna antiteroristička jedinica groznih američkih policajaca, i jedan lokalni policajac patroldžija (pička od čoveka, preplašen ko Sloba na kontra-mitingu u Beogradu pre par godina - VOLIM I JA VAS), upravnik pošte (zvani Ljubče od milošte), i poštareva žena. Mislim da su to svi likovi, a ako sam nekog i preskočio, dopisaćemo.

Priča počinje ovako.

Chicago Land, države Iliniis i deo severne Indijane je poznat kao najveća srpska kolonija u USA. U severo-zapadnom predgradju Chicaga, nalazi se gradić Rockford. U tom gradiću, koji je poprište naše priče, živi i radi (radi samo 10%, a ostali su na grbači države) oveća kolonija Srba, izbeglica iz Bosne. Ljudi su sveže pristigli, tu su tek par godina, engleskim barataju srednje žalosno, naime celo naselje, jer ih toliko ima, može da sastavi 3 do 5 prosto proširenih rečenica. Razlog zašto ih tu na jednom mestu ima toliko, verovatno leži u činjenici da se Srbi "vuku k'o creva", a i stanovi su prilično jeftini, naši ljudi su u komšiluku, uvek možeš da se osloniš na komšiju, itd. 90% Srba u naselju, a oni su i 90% naselja, ne radi ništa. Žive na teret države i smišljaju kako da zeznu istu, ne bi li se osvetili Amerima za bomdardovanja, raspad SFRJ, osnivanje turske države na Balkanu, Slobodana Miloševića, Franju Tudjmana (a ne on je umro), ne dobijenu premiju na sportskoj prognozi 1990. za samo jedan rezultat kad je Osjek tuko Zvezdu u Osjeku 3:0, što ih jednom ostavila Fata (mater joj muslimansku)..... I još mnogo toga.
Elem pomenuti sede pred zgradom, umesto avlije, i čekaju poštara ko ozebo sunce jer im on donosi, nekom pare, nekom bonove za klopu, a ponekom bogami i pismo, al' retko. Bitan detalj za celu priču je da se državne pare i bonovi isplaćuju obično 6. u mesecu. Srbi naravno ostaju Srbi, naročito kad su u rasejanju, inače su komunisti, Jugosloveni, Makedonci, Crnogorci, ili neki drugi politički ili geografski pojmovi. Pa kako to red vekovima nalaze, delegacija Srba ode 3. januara do obližnje farme svinja, te sa farmerom, amerićkim, na jedvite jade, zbog njegovog elementarnog neznanja srpskog jezika, ugovori kupovinu 10 prasića. Pritisnuti nemaštinom američkog društva, kao i nedostatkom prostora to jest livade i dvorišta, zamole istog da prasad zakolju i urede sutradan kod njega na farmi. Srbi pitaju jel O.K., a farmer kaze O.K., to je jedino što tečno zna od srpskog jezika. Budala i neznalica. Sutradan ranom zorom stigne na farmu ekipa od 12 profesionalaca, te počnu pripreme za klanje, uz bratsku raspodelu posla. Jedan kolje, drugi čereči treći dere, četvrti šuri, peti loži vatru, šesti i ostali već svak po nešto. Pucketa vatra, ključa voda, skiče prasići, ma tipična srpska idila. U neko doba pojavljuje se na vratima kuće unezverena faca prepadnutog farmera koji ne može čudom da se načudi šta se to dešava. Čovek godinama gaji svinje, a nikad ni jednu nije zaklao. On svinje kad utovi, pozove klanicu oni dodju i odvezu ih. Tako je farmer godinama ostajao uskraćen za idiličnu sliku srpske svinjokolje. Naši junaci rade li rade, nema se vremena za dangubljenje. Ipak stigne se i da se popije po jedna za "Bože pomozi", ili "da se ne radi na suvo", ali posao ne trpi. Dok voda vri, i vatrica bukti baci se i poneko parče džigerice u pepeo, onako s' nogu, "bez leba". Kad je farmer došao sebi, on otrči na telefon da pozove svoje komšije farmere da vide čudo nevidjeno. Dodjoše ljudi sa okolnih farmi. Gledaju, dive se i očima ne veruju. Neki su čak poneli i video kamere, ne bi li šta od tog čudesnog srpskog umeća i vrhunske tehnologije ukrali. Al' ni naši nisu od raskida. Ako su i sisali vesla, nisu baš pojeli camac. Kako se broj posmatrača povećavao, tako se i ekipa profesionalaca sve više uigravala pa su na kraju tako brzo i spretno "redili" da ni kamere nisu mogle da zabeleže vrhunsku tehnologiju prezentovanu rukama svetskih majstora. Sa prvim sumrakom posao je bio završen, alat opran i spakovan. Prasad na putu za Downtown Chicago u pečenjaru "BELA RADA", na pečenje. Farmeri ostadoše da blenu ko ovce, mamicu im američku glupu. Neka vide pa nek se postide.

Jeste se zagrejeli, tek sad počinje naša priča.

Badnji dan 6.januar, leta gospodnjeg 2001. Rockford, Chicago spava snom pravednika, a u jednom njegovom naselju tužni i nostalgični Srbi, daleko od rodne grude, spremaju se da u miru i sreći proslave najveći praznik pravoslavnih hrišćana. U nedostatku sopstvenog dvorišta, izadjoše pred zgrade da sa svojium komšijama proslave Badnji dan. Posno je, ali može i posno da se mezi, a nadje se i po koji balon domaće šljivovice iz otadžbine. Kako se sunce diže na horizontu, ekipa se polako zagreva, Šemsa, Nino, Šaban, Hasan, Halid, Himzo, i ostali renomirani "Srpski" pevači tuku pusto tursko, sa Mišinog stuba (ima boseove zvučnike i pojačalo od kolko 'oćeš wat-i, najjače u naselju, ma koje bre, najjače u Ameriku). Protrči i poneka Ceca ili Mira, ali retko. Teče rakija, jaka, ljuta, al' ni momci nisu od raskida. Kakvi na jelu takvi i na piću. Teško malo uz posnu hranu, al' može se. Pa jednom godišnje je Badnji dan. Ko posustane, i ukrsti očima, a Gajić trči za njim, nutka usoljenim ringlicama, sipa čašu rakije i viče: " De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
U neko doba u naselju se pojavljuje poštanski auto.
"Poštarrrrrrrrr!!!!!!!!!!!!", viknu neko, a sreća ozari lica prisutnih. Svakog poštar asocira na nešto drugo, a naše junake kog na pare, kog na bonove, u glavnom vole ga ko majku rodjenu. Ovo je zemlja dembelija. Oče, majko, brate, sestro, kume, poštare!
Poštar sa osmehom na licu prilazi razdraganoj gomili, oni se pozdravljaju sa njim, neki se i grle (pa to je poštar, nije makar ko), a Gajić na gotovs sa flašom i čašicom: " De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!". I dokdlanom o dlan poštar se utapa u razdraganu masu, dohvata se čašice i po srpski je stresa na iskap.
"Uraaaaaaaaaa!!!!!!! Za poštaraaaaaaaaaa!!!!!!!!!", zaori se iz desetinu grla.
Gajić pomalo iznenadjen poštarevim "secret skills", brzo se snadje te nasu još jednu. I sledeća časica dožive sudbinu prethodne i njen sadržaj volšebno nestade u poštarevom grlu.
"Uraaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!! Uraaaaaa!!!!!!!!! Uraaaaaaaaa!!!!!!!!!!!" ovacije ko na mitingu protiv Slobe. Gajić sad već iskusno ne čeka već samo sipa. Slede 3. pa 4. pa 5. čašica i sve završavaju na isti način. Radosni usklici polako ustupaju mesto divljenju. Slede 6. pa 7. pa 8. pa 9., više niko ne progovara. Svi gledaju čudo nevidjeno, tj. čudo od poštara. I taman kad su im se oči osušile od ne treptanja, super poštar sruči i 10. čašicu na iskap i pade ko sveća.
"EEEEEEEEE!!!!!!" oteze se sa prizvukom razočaranja iz grla okupljenih navijača.
"Šta mu bi?"- upita neko.
"Šta šta mu bi, pa prefosiro se, a nije mezio!"- odgovori drugi.
"Nego da ga unesemo da malo odspava pa kad se naspava biće mu lakše".
Rečeno, učinjeno. Smestiše postara u stan u prizemlju da odspava i nastaviše sa proslavom Badnjeg dana, uz nezaobilazno poštarevo za malo pa herojsko delo.
Dan teče dalje, vreme prolazi, Srbi sve veseliji, poštar spava, itd. Sve krajnje normalno. E, ne lezi vraže. Razmažena američka populacija iz okolnih naselja iznervirana što poštara nema da im donese njihovu poštu, okrene upravnika pošte i na tečnom engleskom jezuku mu se, onako srpski rečeno, najebe mile majke. Upravnik sav prepadnut, jer ovde ko ne radi svoj posao kako treba dobije otkaz, a ne orden narodnog heroja ili direktorsku titulu, brže bolje okrene poštarevu ženu i pita da nije možda kod kuće, da mu nije pozlilo, da li se javljao? Žena ko žena, američka, nema pojma, i kaže da je na poslu. E tek sad se upravnik uprpio. Okrene 911 (policiju) i prijavi nestanak poštara. 5000 policajaca grada Chicaga krene u poteru za odbeglim ili kidnapovanim poštarom.
Posle dugotrajnog bezuspešnog traganja, jedan lokalni patroldžija, "ćoškara" srpski rečeno, nabasa na parkirana poštanska kola, ali u naselju gde žive oni krvoločni Srbi sa Balkana. Vidi on kola ali vidi i masu na ulici i zaključi da je poštar u najmanju ruku kidnapovan ako ne i zverski ubijen i iskasapljen. Odluči da njegova nadležnost tu prestaje te pozove stanicu, prijavi slučaj i zatraži pomoć. Kroz pola sata uz zaglušujuću buku sirena patrolnih kola, u pratnji jednog helikoptera, 12 marica punih pripadnika jedinice za antiteroristička dejstva američke policije, blokiralo je celo naselje. Istrčaše organi bezbednosti pod punom ratnom opremom (za obezbedjenje nesmetanog obavljanja saobraćaja kako je to voleo da kaže nas voljeni bivši predsednik i njegovi SPS, JUL, SRS pacovi, tj. portparoli za štampu), uključujući pancire, šlemove, vizire, sa automatskim puškama u rukama i "slobodankama palicama o pojasu". Srbi ko Srbi, znajući da im je savest čista, a pamet od rakije pomućena krenuše im razdragani u susret. Gajić sa flašom i čašicom u rukama i svojim neizbežnim "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
No, američki policajci nisu ni 0.05 promila od američkih poštara. Ne samo da neće da popiju, nego vrište, deru se i nešto prete. Sve to bi možda imalo uticaja na pripadnike nekog drugog naroda, ali Srbe baš zabole, oni nastave da piju, panduri da urlaju, a Gajić da redom nutka svakog pandura ponaosob, "De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!" U neko doba neko od Srba štekera (oni što se štekaju pa ne piju svaku turu, već po neku i preskoče) uspe da razume postman.
"Ljudi pa ovi traže našeg poštara. Pa tako kaži brate milicajac. Govori srpski pa da te ceo svet razume. Evo ga kod Djoke u prizemlju", i pokaže prstom u pravcu Djokinog stana. Panduri jurnuše u stan i na sred trpezarijskog stola nadjoše predmet svoje potrage, uvijen u crnu najlon kesu za smeće. Krenuše da odmotaju leš jadnog poštara koji je herojski poginuo boreći se za američke nacionalne interese, kad Djokina žena skoči na pandura, udarajući ga po rukama i urlajući besno.
"Postman!", vrišti pandur pokušavajući da otrese Djokinicu sa ruke.
"Ma, ne diraj pečenicu, to je sutra za Božić, jebo majku svoju".
Ipak, pandura beše više te savladaše Djokinicu i jedan teatralno odmota telo zavijeno u crnu kesu, na trpezarijskom stolu. Kad ono poveće prase! Možete li zamisliti kakvo je zaprepašćenje nastalo medju nadobudnim američkim specijalcima. Osetiše se volovi ko da im je Senta Milenković svima rodjak u drugom kolenu.
"Ma snajka oni traže poštara", zavapi Gajić, i okrenuvši se prema jednom od pandura upita:
"De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
"Pa poštar je u sobi", reče besna Djokinica i pokaza u pravcu spavaće sobe.
Rezignirani panduri utrčaše u sobu i tu napokon nadjose beživotno telo poštarevo. Pokušavajući da ustanove na koji je način ubijen, jer su sad bili sigurni da je mrtav, otkriše da on hrče. Cimnuše ga i on se probudi. Zaprepašćenje je preplavilo sobu. Ne zna se ko se više zapanjio. Da li su to bili panduri pred čijim očima je mrtav poštar vaskrsao, ili poštar koji je
mamurno otvorivši oči ugledao sobu punu policajaca.
"Jesi li povredjen", konačno se snadje da progovori vodja pandura.
"Ko jel ja!", zbunjeno ce poštar, "ma ne, dobro mi je."
"Jesi li kidnapovan"- zavapi pandur u očajanju.
"Ko jel ja, ma neee, ovo su moji prijatelji i braća".
Vodja jedinice, ponižen i posramljen besno se okreće i polazi ka kolima, razmišljajući kakvi su ovo ludaci koje ni specijalna jedinica ne moze da uplaši, i ko me i posla da tražim i spasavam ludog poštara, jebem ti poštu, i poštara, i DHL, i FEDEX, i....
Gajić neumorno trči za pandurima koji se povlače ka svojim kolima, i prekljinjući nudi:
"De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
Panduri se povlače, brzo kako su i došli, samo ovaj put bez sirena i rotacija, a onaj sa helikopterom je ko pizda prvi pobego već odavno.
Scena izgleda ovako. Sumrak se spušta na naselje, panduri odlaze, Gajić stoji razočarano misleći na glas:
"Jebo ove američke milicajce, pa sve trezvenjaci".
Srbi se polako trezne, sutra je Božić treba nanovo pit'. Glavni junak priče, poštar kreće ka svojim kolima i usput prolazi pored Gajića koji mu se obraća sav potišten i bez nade sa onim svojim:
"De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!"
Poštar prolazi, ali se kao svaki pravi akcioni heroj okreće i na engleskom kaze:
"Samo jednu za usput"!