Iako se muzikom bavi već decenijama,
ima uspešnu karijeru džez pijaniste, naročito u inostranstvu, na prostorima bivše
Jugoslavije je jednostavno poznat kao sin doajena jugoslovenske muzike Gabi Novak
i Arsena Dedića. O tome da li ga nervira kad novinari više pitaju o roditeljima
nego o njemu i još nekim stvarima za Novu Našu reč govori Matija Dedić.
MD: Nema mene šta nervirati vezano
za oca ili majku, ali to jednostavno koliko je veliki ponos toliko je i problem.
Znači, kad pokušavaš da malo skreneš fokus na nešto drugo i da se ne bacaš u uspomene
i sjećanja koja su vrlo teška u ovom trenutku, Arsen je uvek tu i neizbježan je.
I sad pripremam neki koncept u svojoj glavi i biće sigurno puno teže nego što sam
mislio, jer je neizbježan, vječan i svuda je oko nas. (Razgovor je vođen nepunih
mesec dana nakon smrti Arsena Dedića, prim. I.S.)
NNR: Koliko su vaši roditelji
uticali na vaš rad? Prvenstveno mislim na nekog klinca koji ima 5-6 godina. Jesu
li vas terali da svirate, kako su vas usmeravali?
MD: Ha, ha, terala me je profesorica
da vježbam, ona je bila uskog kova. Moji roditelji su bitni, ali se i živjelo u
kvalitetnim vremenima. Roditelji su mi postavili na tanjur sve moguće vrijednosti
i zaštitili me, okružili svime najlepšim, a s druge strane poklopila se divna okolnost
da klavir i tipkanje i kopanje po njemu, u koje sam se zaljubio sa pet godina, nisam
se odljubio ni sa 42. Imao sam splet svih najdivnijih okolnosti i sigurno sam na
neki način tako i opstao.
NNR: Kad ste shvatili da su vaši
roditelji jugoslovenske zvezde, da su veoma bitni kao autori i izvođači na muzičkoj
sceni?
MD: Mislim da sam to shvatio
onda kad sam i shvatio da ih, na žalost, veoma često nema doma. Sve je to u redu,
ali je puno ljepša faza kad sam, na primer, otkrio Arsenov album „Svjedoci priče“.
to je divan period, kad shvatiš šta su roditelji radili i koliko vam je to blisko,
čak i u ovome što danas radim. Ja sam se sakrio i našao svoj mir u džez glazbi i
improvizaciji, ali još divniji je period za mene od te spoznaje da su roditelji
bitni, to što sam shvatio šta Arsen, u stvari, radi, kakva je to kvaliteta. Danas,
kad gledamo ko sve peva i ko sve radi, kad vidiš kakva je Gabi pjevačica, jer na
prvu otpjeva jedan tejp u studiju, a pritom je žena koja puši i ide na pijacu, i
to se stavi na disk... To su fenomenalne stvari.
Džez
kao način života...
NNR: Otkud interesovanje za džez?
Pogotovu za bavljenje tom vrstom muzike.
MD: Ono što sam već rekao...
Veliki je utjecaj roditelja na sve to. Ja sam se tu stvorio kao još neko ko se bavi
glazbom. Mislim da sam spasio glavu time što sam otišao u improvizirano, nešto što
je vrlo daleko ocu, koji je čovjek strogih i zadanih formi, kod njega nema nikakvih
potreba niti vremena za improvizaciju i majke koja je pjevačica. Mislim da bih sigurno
poginuo da sam pisao pjesme ili da sam pjevao. Ovako sam našao svoju sreću u nečemu
što me je, ako je ikako drugčije moguće, vrlo teško za usporedit direktno sa onim
što rade moji rodtilji. Neću reći da je to bio moj bunt, to je bio moj odgovor na
nešto što me od neke petnaeste godine stiskalo, a onda sam sa osamnaest otišao u
Grac, ostao šest godina, ispekao taj neki svoj zanat.
NNR: Kako izgleda svirati džez
na ovim prostorima? Ima li scene u Srbji, Hrvatskoj...
MD: Ma, ne postoji scena. To
što sad ja sviram džez tu ili što Vasil Hadžimanov često svira po Hrvatskoj, to
je sad stvar što smo i jedan i drugi malo eksponiraniji nego ostali. Divne kolege
i mlađi sviraju sve bolje, ali to nema veze s time da li scena postoji. Možda je
u Srbiji stanje malo bolje nego u Hrvatskoj, ali sve skupa je to vrlo tužno. Eto,
spominjem Vasila i još neke kolege, imali smo sreće da smo se generacijski postavili
i napravili neki mali bend u nekim svetlijim i boljim vremenima. Ali, smatram da
smo i jedan i drugi krenuli iza 2010. godine ko zna da li bi i jedan i drugi bili
to što danas jesmo. Mladima, na žalost, preporučujem da bježe, apsolutno je sve
jasno. Neka napuštaju ove terene, gdje nažalost i očito, neke velike sreće nema.
NNR: Koji je profil publike koji
dolazi na vaše koncerte?
MD: Rezultat školstva, medija
i svega je takav da mladih na mojim koncertima nema, a one koje vidim su apsolutno
iste face koje sam gledao i polovicom devedesetih, kad sam negdje i krenuo s karijerom.
Pomaka nikakvih nema, ostalo je sve isto. Imamo te komercijalne televizije, školstvo
i sve je to dalo svoje rezultate, planski i ne znam čija je to bila ideja da se
ovi tereni zagade lošim i da se ljudi tako usmjeravaju. Mada, nisu mladi ni krivi,
neki dođu na moj koncert, neki i kažu „Joj, kako je to super, nismo znali...“ Ljudi
ovde nemaju mogućnost, niti edukaciji, da to vide na televiziji, tako da ih ne možemo
ni kriviti toliko. Nećemo imenovati šefove na televizijama ni kod vas ni kod nas,
ali mislim da su mediji napravili tu neku priču, plus ova neka hejterska vremena
koja definitivno nisu sklona ničemu što je uspješno, što predstavlja zemlju i van
njenih granica.
Popularnost i nastupi
MD: Krajem maja sam imao zadnji koncert
sa Arsenom u Splitu. Nikada ne bih pomislio da će to biti poslednji, ali na žalost
bio je. Faliće mi definitivno. Bili si to i teški i zanimljivi koncerti i borba
oca i sina i svašta se tu dešavalo... Ne mogu to uspoređivati s ničim drugim. Mi
smo dva svijeta. On je ono, zadana forma, a ja sam improvizator! Malo je on meni
konkurencija, pa sam opet ja njemu tu... Kad krenem da improvizujem nije me gledao
popreko, ono u stilu „šta to radiš?“, ali bi se samo stvorio tu! Kao Majls Dejvis,
točno taj koncept, gdje je muzičaru bilo jasno da stane u tom trenutku i privodi
svoju priču kraju. Došao bi mi s leđa, osjetio bih ga i znao da trebam ići u fejd-aut.
Super i nevjerovatni su mi bili ti koncerti. Bilo bi tek zanimljivije, mislio sam
kako će to biti sada kad Arsen pređe osamdesetu, ja sam se bližio ka 45-oj, ali,
eto, nije se dalo. Proveo sam nevjerovatnih deset godina s njim na sceni.
NNR: Da li ste zbog toga cenjeniji
i priznatiji u inostranstvu? U Americi puno više ljudi zna za vas i vaš rad nego
u rođenoj zemlji.
MD: Na žalost, da. Nigdje ne
cvetaju ruže, ali čovjek ne može vjerovati da cijeli ovaj teren, gde god da se okreneš,
na par stotina kilometara od nas i dalje idu džez festivali koji su krcati, koje
podupiru sponzori i ministarstva. Definitivno je najveći problem kod nas. Leskovac
mi je super po tom pitanju. Bio sam i u Nišu i došla je ekipa, to su stvarno neki
prijatelji. Kod vas u Srbiji još i postoji neka nada, ali žalosno da u Zagrebu je
stanje takvo, da nemam gde otići na neko dešavanje. Sretan si kad odeš da sviraš
vani, ali volio bi čovjek da to funkcionira i kod njega, da je zemlja zdrava. Ponavljam,
i u zemljama u kojima sviram, a to su zemlje najvećih evropskih kriza tipa Španjolska,
Italija, apsolutno sve ide svojim nekim tijekom i mi smo tu van konkurencije. Na
žalost, ne vidim kako ćemo imati nade dok imamo sve te rijalite i ta ludila.
NNR: S kim najčešće da sarađujete?
MD: Komercijalnije sa Masimom
Savićem, Džibonijem i Zoranom Predinom, plus kolege iz džeza. Sa Masimom izvodimo
i džez standarde. Imam kolegicu Tamaru Obrovac s kojom često nastupam vani, a tu
je i majka.
NNR: Hoćete li i kako ćete upamtiti
Leskovac?
MD: Nastupi sa Masimom su raznoliki.
Kad je neki nightclub u pitanju, onda ljudi dođu i da se vide i ispričaju, ne možeš
ih ti baš nešto... Par kolega bi sigurno bilo najsretnije da sam vodio neke edukacijske
razgovore, ali na koncertu se jedna žena baš isticala u toj gomili ljudi, pa sam
nju morao osobno nekako da smirim. To je jedna vrsta priče, ali definitivno je bitnije
to i po ćemu ću se sjećati svega je da je organizacija i gostoprimstvo bilo super.
Нема коментара:
Постави коментар