субота, 13. фебруар 2010.

Možda i ona pročita 29, Tri tačke...

Daleko od očiju, daleko od srca... Verujem da je tačno, ali šta da radim kad mi se njena slika svakog dana iznova vraća kroz sećanja?
Taman se udalji od srca, a onda mozak proradi, ubaci mi je nekako... Šta ja znam, dok idem ulicom, kao da je ona upravo ovog trena zamakla za ugao... Ili, dok menjam tv-kanale iz dosade, kao da proleti kroz neki kadar... I uvek kad zazvoni telefon prvo pomislim ona zove...
Da li sam ja opsednut njom? Koja je to sila što ne da vremenu da je obriše iz mene? Da li je to ona gomila lepih stvari koje su nas spajale? Dobro, da ne ispadne kako idealizujem, bilo je i par ružnih, nekih nesporazuma... Ali, opet, kad se vrati film... U ljudskoj je psihi da pamti samo lepe stvari, a loše potiskuje...
Sve što mi se dešavalo uz nju je, ipak, bila lepa, dobra stvar... Možda me je to i uspavalo... Toliko uspavalo da nisam osetio trenutak kad je krenula na drugu stranu, bez da se držimo za ruke... Mislio sam da ja idem za njom, ali... Prekasno sam shvatio kako stojim sam, izgubljen u gužvi tudjih želja... I sad mi je ostalo da se stalno osvrćem, da je tražim...
Uzalud! Ionako je sve bilo protiv nas!

Нема коментара: