уторак, 14. јануар 2014.

Možda i ona pročita 58, Vetrenjače

Mogao sam da pišem o mnogo čemu. Simpatične, skromne, lične priče o meni i mojim razmišljanjima. I stvarima koje su mi se desile. O ljudima koji me okružuju i s kojima provodim vreme. Ili o stvarima koje utiču na mene i ja na njih. Mnogo toga mi je na pameti... 
Ali, neeeee, ja hoću da pišem o tebi...
Mogao sam da pišem o Zoranu Djindjiću i o tome kada sam prvi put posumnjao da ima dvostruke aršine. Jedne kad je on u pitanju, druge za sve ostale. Raspisani izbori 1992. Predsednik Demokratske stranke tada je bio Dragoljub Mićunović. Pravi se izborna lista i vodi polemika ko će da bude prvi na toj listi. Kaže Djindjić da treba da bude on, nema veze ko je predsednik, ne mora predsednik da bude prvi na listi i slično tome... I bi tako. U DS-u par meseci kasnije promene, umesto Mićunovića predsednik postao Djindjić. Prodju izbori, prodje godina, opet neki izbori. Opet isto pitanje. Ko će da bude prvi na listi. Djindjić kaže: "Predsednik, ko drugi? Čim je predsednik mora da bude i prvi na listi!" Imam još mnogo na tu temu.
Ali, neeeee, ja hoću da pišem o tebi...
Mogao sam i o tome kako sam trenirao košarku par meseci.  Sajmište, velika hala je služila za više namena. Sajamska, sportska, koncerti... Počeo sam da treniram sa generacijom koja je bila godinu dana starija, moglo je nešto da bude od mene, kako reče trener... Oktobar, novembar, decembar. Utorak i četvrtak od 21.00. Termin boli glava. Nema grejanja, naravno. Napolju mraz, unutra koji stepen iznad nule. Šteta to nismo trenirali neki zimski sport. Prelazi se u "Partizan", tamo ima grejanja, ali je prostor manji. Nas par mladjih klinaca izvisi, čekaćemo proleće. Na proleće ja već našao drugo interesovanje...Mogu i o tome!
Ali, neeeee, ja hoću da pišem o tebi...
A moja bubnjarska karijera? Die Alhemitschars je nastao kao cinični odgovor na jedinice iz hemije u prvoj godini srednješkolskog obrazovanja. Niko nije imao pojma sa sviranjem, više smo bili ideja i zezanje. Ni instrumenti, ni probe, samo tekstovi i najave. Odatle smo se, kao što je red u svim svetskim bendovima, izdvojili kolega i ja i napravili duet Leva linija. I tu bi se karijera i završila, na tim tekstovima i idejama, da nije drugarima zafalio bubnjar za nastup na Gitarijadi. 'oćeš? 'oću! Pokazali su mi otprilike šta treba da radim. Zvali smo se Plave bluze. Pojavili se i raspali posle toga, jer smo gitarista i ja otišli u vojsku. Posle vojske opet zezanje, duet Napad na Gitarijadi, a na kraju Antistres produkt s kojim sam opstao više godina... Ima tu o čemu da se piše!
Ali, neeeee, ja hoću da pišem o tebi...
I tako... Već pola godine maltretiram svoje moždane vijuge. Hoću da pišem samo o tebi. Gomila svakojakih reči mi tutnji kroz glavu. Pravi mi haos! Ali ništa ne izlazi iz glave, ništa da prodje kroz olovku na papir. Samo buka, buka, buka, nepodnošljiva buka zbog tebe u mojoj glavi.

Нема коментара: