понедељак, 13. децембар 2010.

Možda i ona pročita 38, Smsovi

Surovo je ovo vreme tehnologije... Svi nešto kuckaju preko interneta, mobilnih telefona... Pre par dana mi se mobilni požalio da mu je memorija sa porukama prepunjena i da bih morao da tamo napravim malo više reda, tačnije da koristim opciju "delete". Mesecima se to nakupljalo, ja povremeno nešto brisao, nešto ne, i tako... Krenem da brišem, a, onako usput, čitam porukice koje su ostale... Naviru sećanja.
"Sad sam se dovukao kući. Polako, nogu pred nogu. Nije mi se išlo u prazan stan... Ubiješ me uvek kad odeš."
U, stvarno se osećam polupano svaki put kad ode... Nje mi nikad dosta! Makar samo sedeli, gledali se i ćutali. U ćutanju je tajna. Žena, ponekad, mnogo više kaže kad ćuti nego da danima priča i objašnjava.
"Ne nerviraj se, ne brini, ne sekiraj se, sve će da bude dobro. Ja sam uz tebe..."
Ovo sam ja njoj poslao kad mi je priznala da joj svašta pada na pamet. Život prolazi pored nje, svi je nerviraju, svi su tu samo da joj zagorčaju život... Vratila mi milo za drago prvom prilikom. Neke stvari u mom životu su počele da se odvijaju izvan moje kontrole. To i nije nešto strašno, ali kad te stvari počnu da utiču na moj život, izazivaju depresiju, bes, nemoć, nervozu... Srećom, saznao sam da je ona uz mene, pomoći će da lakše prebrodim...
"Šta mi to još fali, sem tebe, da bih bila savršena?"
Ništa, znaš i sama da sam ja ta sitnica. Bila je priča o njenom izgledu, da li bi nešto menjala, da li bih ja nešto menjao... Skromnost mi je oduvek bila mana.
"Nema veze, ja tebe volim i tako budalastog..."
Po svom dobrom običaju, uradio sam nešto budalasto. Ne mogu da se setim šta, mnogo toga bi moglo da bude. Možda je problem i što nikad ništa ne krijem. Ako sam nešto uradio, uradio sam, šta sad? Nema nazad. Ako je greška, ispravićemo, ali nikad neću da oćutim, slažem, sakrijem. Možda sam baš zbog toga i budalast.
"Nemoj drugi put ništa da me pitaš, jer ja znam zašto neke stvari ne treba da ti kažem."
Auh, ovo je ključ naše propasti! Zato što mi neke stvari nije rekla završili smo na suprotnim stranama barikada. Svako u svom rovu, ukopan preko glave! Bez zrnca hrabrosti, volje, želje da proviri i vidi šta se dešava na onoj strani. Ćutali smo tako godinama. Čekali da onaj drugi krene u juriš na tudji rov...
"VOLIM TE!!!"
Treba li išta reći, dodati?

1 коментар:

Анониман је рекао...

eeee svaki put me pogodis u srce ko pikado :)))

CeePee