понедељак, 18. мај 2009.

Možda i ona pročita 16, Trebinje

Sada nepostojeću vojsku nepostojeće države Jugoslavije sam najvećim delom služio u Trebinju. Simpatično mestašce, opkoljeno planinčinama i kršem, dovoljno blizu mora da bi bilo primorski gradić i dovoljno daleko da bi imalo svoju dušu, dušu koja baš i nije "morska". Za nekoga ko mora da bude tamo izvesno vreme i nisam se mnogo trudio da ukapiram njihov način života, ali protiv nekih stvari prosto ne možeš...

"Počeo sam da tonem
da se gubim, zaglupljujem
da zaboravljam i ne osećam
život koji prolazi..."

Tudji grad i strani ljudi me se nisu ticali, barem sam tako mislio. Vremenom sam ukapirao da me polako ta sredina uvlači u sebe. Počeo sam da otkrivam stvari koje sam nesvesno primećivao i koje su mi bile čudne. Nema parova na ulicama, stroga podvojenost polova... Objasniće mi dosta kasnije da su izrazito patrijahalna sredina i da se sve radi krišom, da niko ne zna...
Gde li sam ovo dopao?!

"A onda sam sreo tebe
sasvim slučajno, bez veze
i tvoj pogled što se ne vidi
već se samo oseća..."

Vojska k'o vojska, a pogotovo devetnaestogodišnjaci koji ZNAJU da je ceo svet njihov, ne haju za priče. Da, pričalo se da je taj kafić zabranjen za momke u SMB-garderobi. Nikada nisam video ni čuo zvanično za tu naredbu. A i konobar je pravi drug, pušta naše kasete, zeza se s nama, plati po turu...
Tu sam je i osetio. Da, možda to nekom danas i može da zvuči čudno, ali osetio sam pogled na meni. Obično sam ja taj koji pilji, ali ovaj put nije bilo tako. I to nije bio pogled, već pravljenje rupa na meni. Logično je da sam bio hladan, uostalom i bila je zima, minus ne zna se. Jedan od retkih dana kad temperatura padne ispod nule. Pustio sam film o planovima... Da ne dužim, znao sam sebe i znao sam da ta veza nema šanse. Pa ja sam tu još koji mesec i šta posle, da se dopisujemo, zivkamo telefonom?! Ili da se oženim? To bi i moglo, kada bih imao skoro trideset, a ne dvadeset! Znači, žao mi je devojko, gledaj negde drugde...
A sretali smo se, nije da nismo. I, čini mi se, sve ćešće i češće. Kao da se pratimo. I uvek bi se gledali... I tako mi je vreme prolazilo. Ja gledam nju, a ona gleda mene. Niko da skrene pogled. Dosadno malo, zar ne?
Po ovoj priči nikad neće Amerikanci snimiti film!
Dan po dan, pogled po pogled i odslužih ja svoje! Nekoliko dana pre kraja me spopadne neka romantika i isplaniram da kad-tad obavezno opet dodjem u Trebinje, da vidim hoće li je biti...

"Prolazi dan za danom
a tebe više ne srećem
i više te se ne sećam
već pamtim samo pogled tvoj..."

Nekako sam je brzo smetnuo s uma. To je, pretpostavljam, i normalno za ono vreme i doba. Ali, godinu dana kasnije, bio sam na letovanju blizu Trebinja. Sada već svi misle da sam otišao da je vidim. Žao mi je, dame i gospodo, ova priča nije američki film, to sam već ranije napomenuo! Nisam imao zgodan prevoz (k'o fol), vreme i, šta ja znam, otišao sam na more, a ne da gubim vreme po Trebinju... Dosta je bilo onih deset meseci... Nekako mi je cela priča glupo zvučala...

"Otići ću uskoro iz Trebinja
i ko zna da li ću se vratiti
ali znam da ću pamtiti
pogled tvoj što se oseća..."

Pre par godina opet sam je setio. Za sve to je kriv ovaj besmisleni rat. Tu negde smo povukli granicu izmedju nas i njih. Sve je to navuklo masu novih pitanja... I na nijedno ne znam odgovor. I neću da znam, jer bih se sigurno razočarao. Ovako je verovatno moralo biti, jer su i pametni rekli da više nisu pametni! U ostalom, ona i nije bila pripadnik moje nacije, tako da bi Amerikanci, ako ništa drugo, možda i imali neku ideju za...

1 коментар:

Анониман је рекао...

Predlažem obilazak srpskih manastira uz grupu koja ide u Ostrog. Ako ideš ti, idem i ja, imam koga da vidim u Trebinju.
A znam i da će kad se vidimo reći ono čuveno "oj Trebinje, Trebinje..."