уторак, 26. април 2011.

Možda i ona pročita 40, Andjeo čuvar

Znate li za onu priču, verovanje, štajeveć, kako svako od nas ima nekog svog andjela čuvara koji ima zadatak da pazi na nas? Nedavno sam čitao neku knjigu koja se bavi tom tematikom, pa me to nateralo na razmišljanje...
Ako postoji, taj moj čuvar me baš zbunjuje... Nekako me uvek navede na neki put koji je, u stvari, raskrsnica. Nemam nekih problema da ga shvatim osim kad je ženski svet u pitanju. Taman nadjem neku osobu za koju pomislim da je moguća neka kombinacija, kad se u roku od dan-dva pojavi druga za koju pomislim to isto. I ja šta ću, kud ću, dok se odlučim gde i kako, odoše obe... Počeo sam da hvatam sebe kako u situaciji kad se pojavi neka interesantna osoba gledam okolo da vidim gde je ta druga, kad će i kako da se pojavi i ušeta u moj život...
I tako to godinama... Onda se jednom desilo čudo! Šetamo ona i ja, kad se, iznenada, pojavila jedna bivša! Do tada su uvek bile nove, ali ovaj put se pojavila ta bivša draga, koju nisam video godinama! Pomislih da se moj andjeo ispucao i počeo da mi šalje stare ljubavi... A stare ljubavi ko pročitane knjige, ako nema ništa drugo može i to da prodje. I tako, udje ta lako u kombinaciju, što joj i nije bilo teško kad je imala bivšu za konkurenciju... Bila je tu nekoliko vremenskih jedinica i otišla, kako to već obično biva...
Ja sam se vremenom otudjio. Postao asocijalno lenj zbog inerneta, kako me je već opisala jedna poznanica. Ne izlazim, ne družim se na javnim mestima, samo sedim kući i pičim Travian ili ćaskam preko fejsa, skajpa ili gdeveć... Eventualno neki film ili utakmica na tv... U takvim okolnostima teško je naći neku osobu, a da nije virtuelna. Prepustio sam to mom andjelu, neka se muči da mi nekako "navata" nešto. Uspeo je, naravno. Neka virtuelna poznanstva su se pretvorila u javni skup, slučajno druženje, piće u kafiću, znate kako to već ide... Trebalo je par meseci, ma skoro pola godine da se razlenjim i socijalizujem, pa da pomislim kako, možda, može da nastane neka kombinacija. Hoće biti, neće biti, vagam ja i sve čekam da andjeo čuvar ubaci neku protivtežu. On kao da spava! Ulenjio se, šta li mu je... Pokušavam da rastumačim šta to znači, možda je on sve to do sada radio jer je čekao da upoznam onu pravu, jednu i jedinu?
Ma, kakvi... Jedne večeri mi se preko skajpa javila ona već pomenuta, ona što joj je konkurencija bila bivša... Ne može bez mene, moramo da se vidimo, moramo ovo, moramo ono, ostaviće sve, posao, decu, kuću... Naravno, ja ni tamo ni ovamo, nego se samo upletem još više. Po običaju, uvek zakomplikujem stvari...
I tako, ubi me andjeo u pojam! Izgleda da je to što sam ja protumačio kao ćutajuće odobravanje s njegove strane, bilo samo upoznavanje tehnologije. Nije znao da se služi internetom, pa dok je ušao u "fazon"...

петак, 22. април 2011.

Kako sam počeo da pišem pesme

Krenulo je kroz rok-bend. Tačnije, kroz ideju da napravimo rok-bend, a kako niko nije znao da svira, mi smo samo spremali tekstove, jer je to bilo najlakše i najbrže dolazilo do publike, tačnije školskih drugova i drugarica. To su samo preradjeni tekstovi ondašnjih hitova, preobličeni da podsećaju na našu surovu srednjošklosku realnost. Bend se zvao Die Alchemitschars. Die je umesto onog The, pošto smo mi učili nemački, a ne engleski. U trenutku nastajanja benda svi članovi su imali jedinice iz hemije, pa je najlogičnije bilo da se zovemo Alhemičari :) Od svih gluposti sam zapamtio samo početak hita posvećen profesoru biologije: "Zašto tebe da nosim na duši, nema smisla, dvojku mi ne daješ..." (Ili u originalu "Zašto tebe da nosim na duši, nema smisla, da ratujem s tobom..." - Riblja čorba). Čim je došao raspust i bend se rasturio, pogotovu što smo upisali razne smerove u različitim školama i redje se sretali... Mada, ruku na srce, ionako je to bila samo ideja, što bi se danas reklo, virtuelan bend. Sve tekstove smo radili prijatelj i ja, a ostali su statirali u kukuruzu. :) Ja sam imao još par tekstića koji nisu ličili ni na šta... Tačnije, suviše su bili "svoji" da bi ličili na pesmu koja je prepevana, čak su mogli 'ladno da se pevaju na tu melodiju, a da se ne prepozna da su "kradeni"... I tako je krenulo, malo po malo, za desetak godina se nakupilo dosta toga.
Na kraju sam shvatio da su te pesme, u stvari, moj dnevnik. Uvek sam hteo da vodim svoj dnevnik, ali je bio problem što nisam hteo da to neko pročita. Pošto ništa ne može da se sakrije, nisam ni pokušsavao da pišem. Dok jednog dana nisam seo i pročitao sve pesme koje sam u tom trenutku napisao, mozda pedesetak njih... Do tada se sve svodilo na to da napišem i stavim u fasciklu da "odleži". Shvatio sam da je svaka vezana za neki dogadjaj i da je svaka pesma veza za nešto!!! Iz toga se kasnije izrodila pesmarica samoobjavljena pod nazivom "Dnevnik u bojama"... No, to je, opet, neka nova priča...

недеља, 17. април 2011.

Tadiću, ne daj izbore!!!

Hoćemo izbore, hoćemo izbore!!!
U, koliko smo puta ovo skandirali! Čim neko izgubi izbore i postane opozicija, odmah traži nove izbore. Što pre, to bolje, jer, prosta je stvar - ne možete da izgubite ništa, osim opet da izgubite izbore. To je ono čuveno APP, ako prodje, prodje.
Ovih dana lider najveće opozicione stranke započeo štrajk gladju, jer hoće izbore. Razlog mi je apsolutno nebitan, ali niko od novinara ne postavlja pitanje, pa ako neko može da prenese ovo moje molim da to učini:
Hajde da se bavim onim šta bi bilo kad bi bilo. Dakle, predsednik Boris Tadić popusti pod ucenom ili strahom za život lidera opozicije i raspiše izbore. Tada Tomislav Nikolić i njegova stranka, koalicija ili šta već, pobede i formiraju vlast. Prodje par meseci i Boris Tadić zatraži nove izbore i krene u štrajk gladju?
Jbt, pa onda ćemo svakih par meseci da imamo nekog ko ucenjuje vlast sopstvenim životom da se raspišu izbori?
Dakle, za mene je to ucena.

понедељак, 11. април 2011.

Selo gori, a baba se češlja

Svi već znate da se ova serija emituje nekoliko godina. Nisam je gledao do skora... Tačnije, nisam je pratio, osim onako, uzgred, kad se desi da mi daljinski nije pri ruci. Imam neke predrasude, pa čim načujem taj "narodni" govor odmah mislim da je nivo tog vrcavog humora "narodski", da ne kažem dundjerski. Da ne zamere dundjeri, ali humor sa primesama prostakluka nije ono što mene zanima... Zato i kažem predrasude, jer nije uvek tako...
Kad je krenulo opet repriziranje serije, par večeri za redom sam bio uz kompjuter, na tv-u RTS, a daljinski daleko. Interesantno da mi je taj daljinski daleko uvek kad mi treba, verovatno se zato i zove daljinski! Da se vratim na temu... U tih par epizoda sam otkrio da Manda briljira u toj seriji! Ama, kao da je i u privatnom životu Milašin! Kako se serija razvijala sve više sam otkrivao da je Radoš Bajić kao scenarista dotakao velike teme. Npr. kancer. Svojevremeno je Olivera Kovačević u svojoj emisiji "Da, možda, ne" imala temu prevencija raka ili kako već... U emisiji gost Radoš Bajić, scenarista i režiser serije. Nije mi bilo jasno šta on traži u toj seriji, ali kad sam konačno odgledao... Svaka čast! Na kraju čak i minstarstvo zdravlja priznalo da je serija učinila više od svih akcija koje je ministarstvo preduzimalo. Pretpostavljam da će slična stvar da bude i sa zaveštanjem organa, s obzirom da je i to uradjeno u seriji - brat je bratu (po babinoj liniji) dao bubreg.
Samo je jedna stvar ostala, rekao bih, zataškana. Kumova soba - pravi mali muzej II svetskog rata, sa sve slikom Draže Mihailovića! I obradjena tema o zločinima koje su načinili partizani i komunisti posle rata. Bio sam siguran da će dan posle emitovane epizode da se oglase razni SUBNOR-i, Joška Broz (Titov unuk koji pre neki dan odvali na nekoj televiziji "Malo su ubili onih koje su trebali") i kojekakvi čuvari tradicije laži pobednika rata... Ništa! Tišina. Valjda i njima dosadile laži i obmane... A Lazar Ristovski je tu odigrao maestralnu rolu...
I, nešto što i ima veze i nema veze sa serijom. Moj pas Cule, pravi domaći avlijaner, uvek kad krene muzička špica serije krene da peva! Ili kako već rastumačiti to njegovo oglašavanje! Moraću nekako da ga snimim i okačim na youtube, neka i on bude zvezda.